Zlatko Dizdarević: SULTAN KRENUO NA AFRIKU - Balkan Times

Zlatko Dizdarević: SULTAN KRENUO NA AFRIKU Nezajažljivi profiter geostrateškog haosa

Zlatko Dizdarević: SULTAN KRENUO NA AFRIKU Nezajažljivi profiter geostrateškog haosa – Turski predsjednik  Taeb Erdogan  nadigrao je u ovom času svojom ambicijom  i  beskrupuloznim  potezima  većinu  svjetskih geostratega  koji iz  niza razloga  manje ili više “taktično”  zabacuju oko na Mediteran, posebno onaj istočni.

Turski predsjednik Taeb Erdogan nadigrao je u ovom času svojom ambicijom i beskrupuloznim potezima većinu svjetskih geostratega koji iz niza razloga manje ili više “taktično” zabacuju oko na Mediteran, posebno onaj istočni. I dok drugi vagaju, javno ili tajno pregovaraju kako se udenuti u svekoliki  haos iniciran i stvoren  takozvanim “arapskim proljećem” i siledžijskom geopolitikom prostora i energije, od sjeverne Afrike do Mesopotamije i Irana, Erdogan je otvoreno pokazivao ambicije ka prostorima sve dalje i dalje od Stambola. Igrajući lukavo na dvije stolice – Ameriku i Rusiju, a onda i na mnoge druge mimo njih. Minulih dana ovjerio je definitivno i ambiciju spram istočnog Mediterana i sjevera Afrike, za sada u Libiji.

Nije se danas teško sjetiti godina s početka ove decenije i čuvene “Strateške dubine”, doktrinarne knjige njegovog tada glavnog  geostratega Ahmeta Davutoglua, koja je definisala  Erdoganov neootomanski san spram Balkana. I teza prema kojima je “politika nemiješanja propast”, “Turska epicentar Balkana, Bliskog istoka i Kavkaza, centar Evroazije”, a “odbrana Istambula i Istočne Trakije polazi od Jadranskog mora i Sarajeva…” Sve ovo kod mnogih na Zapadnom Balkanu, posebno u Bosni i Albaniji, izazivalo je nostalgične uzdahe uz sjećanja na vrijeme kada “smo bili dio velikog carstva…”  No, Davutoglu je na ovome, prema procjeni Erdogana, previše uzletio, pa ga je sultan preko noći politički likvidirao.

Nakon time dovoljno uzbunjenog Balkana, eto okretanja starim ambicijama i nikad zatomljenim apetitima u Siriji. Navodno u ime odbrane od terorista Kurda, a zapravo sa željom da se Stambol konačno i teritorijalno raširi tamo gdje nikada nije uspijevao da postigne dominaciju, čak ni u vrijeme otomanskog carstva. Uz gubitničko svrstavanje  u dva svjetska rata, ni u vrijeme najveće moći, Carigrad de facto nije nadjahao ni Damask, ni Bagdad, ni Kairo…I eto ga sada u Siriji sa raznim projektima i planovima. Zaustavio se i pozicionirao  kao zaštitnik terorista i najradikalnijih islamista u Idlibu, koji mu danas – uz interesnu popustljivost Rusije što se kroz Siriju vratila na veliku svjetsku  scenu – predstavlja  kartu za ostanak  tamo. Nije malo onih koji su povjerovali da će, ako dobije svoj dio u trgovini raskusurivanja pri kraju rata u Siriji, ovo  Erdoganovoj ambiciji biti dovoljno.

Zabluda je, očigledno, bila ogromna. Erdoganova mjera  u geopolitičkom jurišu širenja na sve strane nema kraja. Ovih dana, tu je ambiciju u Tripoliju  čak i ovjerio prekrajanjem vlasničke karte istočnog Mediterana, “sporazumom” o spajanju turske obale sa onom libijskom, potpisanim sa Fejezom El-Serajom, liderom u Tripoliju, vladajućim šefom Vlade nacionalne sloge. Definisani “most” koji  spaja Tursku sa Libijom mimo svakog je međunarodnog prava i realnosti na istočnom Mediteranu.Time je, uz ostalo, na prostorima gdje i inače ne važi zapadna logika po kojoj je “neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj”, otvorena svojevrsna Pandorina kutija i iz nje pokuljali nebrojeni javni i zakulisni interesi, različito definisana prava, ambicije, prijateljstva i neprijateljstva. Ako prijateljstava tu uopšte ima.

Haos nastao u Libiji  “demokratskom intervencijom zapada” i ubistvom Gadafija 20.oktobra 2011, godine, uz tadašnjim  bahati  trijumfalizam  Hilari Klinton,  potom plačkom, razaranjima, sukobima interesa velikih zapadnih naftaških “sestara”, terorizmom  i mrakom svake vrste  – kulminirao je sudarom dva  klana. Jednim u Tripoliju (GNA), realno islamističkim, a formalno interesno  priznatim od svijeta, na čelu sa premijerom Fajezom El- Serajom. I drugim sa Kalifom Haftarom (LNA), generalom iz Gadafijevog vremena, pa potom američkim igračem, a kasnije suportiranim Moskvom. Sarraja su podupirali u početku sa manje entuzijazma, ali dovoljno da preživi Turska, Katar i Italija, nekada kolonijalna sila u Libiji, a odavno sa tamo dominantnom naftnom kompanijom “Eni”. Na strani Haftara i njegovih “Istočnih libijskih snaga” koji je krenuo u osvajanje Tripolija i vlasti svrstali su se Egipat, Rusija, UAE, uz Francuze i blagonaklonu Saudijsku Arabiju. Svako iz svoje računice, naravno. Ta se računica nikada nije morala poklapati sa uzajamnim odnosima na drugom terenu. Niti je Italija bila igdje drugo partner Turskoj, niti su francuki “Total” i italijanski “Eni” kao krvavi interesni  suparnici u Libiji marili što su zajednički jaki faktor u NATO-u…

Erdoganova ambicija “po svaku cijenu” spram istočnog Mediterana  i ogromnih zaliha gasa pod morem, postala je jasna prije nekoliko sedmica, kada je slutilo da će Haftar ući u Tripoli  i trijumfalno dovršiti ambiciozni zahvat uz zadovoljstvo  Kaira, Emirata i “Totala”… Uz mnoge druge. I dok su generalu partneri pomagali dozirano, oprezno i “taktički”, Erdogan je shvatio da tu igra samo njegov način, brutalni i podjednako lukavi, već podugo testiran i spram  neodlučnih Vašingtona i Moskve, te odavno nemoćne Evrope ne samo na tim prostorima. Iznenađen je bio čak i uvijek na sve spremni Izrael čiji “plinski” planovi na tom dijelu Mediterana, sada presječenog Erdoganovim upadom, nisu mali.  I dok su se mnogi premještali sa noge na nogu, “sultan” se ugnijezdio  tamo odakle ga se može istjerati samo silom, što je krajnje dubiozna varijanta. Ili velikom trgovinom koja će mnoge silno koštati  a za Turčina biti negdje neki novi dobitak.

Erdoganovi se zahtjevi uglavnom  prepoznaju: ostanak u Siriji ili  u nekoj vrsti autonomije  na teritorijama gdje su “njegovi”, ili kroz učešće takvih u vlasti u Damasku. U svakoj varijanti uz uslov da mu se Kurdi po svaku cijenu “sklone” ne samo sa granice sa Sirijom, već i sa širih prostora na sjeveru ove zemlje. Putin mu je – u želji da ostane “kooperativan ” sa svim akterima  Bliskog istoka, od Sirije, Izraela, Turske, Irana itd. već učinio ustupak, povlačeći svoje  paramilitarne  formacije  iz Libije  uz “kompenzaciju” drugoj strani i slanju aviona Haftaru koji nisu mogli spriječiti generalov poraz, za sada. Asada kao da niko od njih i ne pita šta misli o tome što mu se silno pritiskuje na odluku da kraja rata nema dok se sirijdska vojska ne vrati na svaki pedalj svoje zemlje. I njemu je kompenzacija iz Moskve u slanju  borbenih Mig-29 ! Sa zapada, zato – po starom oprobanom receptu – eno ponovo organizovanja  demonstracija na ulici protiv vlade u Damasku. Uz to je i ekonomija ionako razrušene zemlje  izolacijom i sankcijama  Vašingtona i šutnjom EU dovodena do potpunog kolapsa. Ionako  60 puta devalvirana  valuta  od početka tzv. “proljeća” samo u jednom danu ove sedmice izgubila je polovinu svoje vrijednosti, a hljeb je u tom danu poskupio četiri puta. Efikasnijeg upaljača  za ulicu  protiv vlade i svega što je učinila da bi država opstala – nema. Rusi će pomoći ali se već ispostavljaju  cijene za tu pomoć, od širenja  vojnih i civilnih “baza”, do traženja “fleksibilnosti” spram  turskih apetita u Siriji. Jer ako Erdogan ne dobije makar djelomično ono što tamo hoće, evo ga opet prema Vašingtonu, ma koliko mu Rusi prodavali  moćni raketni sistem  S-400. “Mir” sa Erdoganom u matematici Moskve znači i sigurnost  njihovog “mekanog stomaka” na Crnom morau Dakle sigurnost od NATO-a zahvaljujući Turskoj, vojno moćnoj članioci – NATO-a !

U suštni, velikih tajni u ovom naizgled haosu nema. U uslovima potpuno rasturenog sistema međunarodnih odnosa i nekada dignitetnih a sada marginaliziranih Ujedinjenih nacija ,  poniženog  multilateralizma,  nekadašnji planetarni  poredak i svojevrsni dignitet u politici  – ostala je važeća samo geostrategija  energije i granica, a posebno na Bliskom istoku i Mediteranu. Uz to realizovana silom. Igra je zato opasna. Erdogan se minule nedelje  telefonom  “došaptavao” sa Trampom nakon toga  ozaren “dogovorom oko nekih stvari…” Kojih, još nije precizirano. Kaže, razgovarali su o Libiji, Siriji i istočnom Mediteranu.  Nimalo slučajno, isti dan u Turskoj je počeo i talas novih hapšenja “Gulenovaca”, na stotine  osumnjičenih za urotu protiv  Erdogana i države. Veliki uspjeh vani mora se kapitalizirati kod kuće gdje se počelo silno klimati, do gubljenja izbora na najvažnijem mjestu, u Istambulu.  Igra je krajnje  grupa a mnogi na drugim stranama su zbunjeni i plaćaju danak neodlučnosti. I Kairo, i Moskva i Vašington. Na nogama su povodom otimanja mora Grčka, Kipar i Izrael, uznemireni Rim i Pariz…

Erdogan, igrač rastao u “čaršiji”, ne u diplomatskim školama,  svjestan  snage političke i otomanske nostalgije uz populizam, autokrata  nesklon  čekanju,  nijansiranju i  politici u rukavicama, vjeruje da živi zvjezdane  trenutke. A iza velike zavjese razne “epidemije” uzdrmavaju  do juče moćne. Kako i sa kakvim ciljevima – tek će se pokazati. Ipak, teško je vjerovati da razna carstva neće uzvratiti udarac, samo što to neće moći u igri jedan  na  jedan. Realnost se istovremeno na svim stranama šprda sa kolektivizmom, solidarnošću i uvažavanjem  nekada neupitnih  regula u međunarodnim  odnosima.  Za mentalni sklop  i ambicije poput  Erdoganovih, današnji svijet je idealan. Konci se vuku organizovano, od ulice  do general-štabova,  političkih i vojnih. Sve u ime demokratije  i “novog svijeta”.

Izvor

(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes)

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.

For security, use of Google's reCAPTCHA service is required which is subject to the Google Privacy Policy and Terms of Use.

I agree to these terms.