Zašto su Evropi potrebne vlastite oružane snage - Balkan Times

Zašto su Evropi potrebne vlastite oružane snage

EU se ponovo nalazi na raskrsnici koja zahtijeva hrabre odluke, suočena s ozbiljnim pukotinama iznutra i nemilosrdnim vanjskim izazovima koji zahtijevaju nove i radikalne načine razmišljanja ako ova unija država želi opstati i ostati relevantna kao sila dobra.

Zašto su Evropi potrebne vlastite oružane snage – EU se ponovo nalazi na raskrsnici koja zahtijeva hrabre odluke, suočena s ozbiljnim pukotinama iznutra i nemilosrdnim vanjskim izazovima koji zahtijevaju nove i radikalne načine razmišljanja ako ova unija država želi opstati i ostati relevantna kao sila dobra.

Od samog početka, evropski projekat postavio je sebi cilj koji je bio idealistički, u najboljem mogućem smislu: donijeti mir i stabilnost u svijet. Zbog historijskh i psiholoških razloga, EU je tokom svoje evolucije oklijevala u razvoju zajedničke vanjske i sigurnosne politike, ajoš je manje bila voljna uspostaviti vojnu silu.

Međutim, proročka poruka oca utemeljitelja evropske ideje, Roberta Schumana, da se “svjetski mir ne može zaštititi bez kreativnih napora proporcionalnih opasnostima koje mu prijete” sada je tačnija nego ikad.

Jedna od ponavljajućih ideja koje se pojavljuju među evropskim čelnicima kada se suoče sa novom vanjskom prijetnjom je uspostava neovisne vojne sile. Sve više ulazi u evropsko razmišljanje da u međunarodnim poslovima više nije dovoljno koncentrisati se na ekonomsku i meku moć dok se za čvrstu moć treba oslanjati na NATO, jer ta organizacija ne daje nužno odgovore na sve polariziraniju i konfliktniju međunarodnu arenu.

U svijetu u kojem jednu krizu brzo zamijeni druga, postoji cijena koju treba platiti za neuspjeh Bruxellesa da razvije vlastiti mehanizam odgovora i, umjesto toga, ostane ovisan o SAD-u. Ili zato što je previše pasivan kada se, na primjer, pojavi još jedan sukob na Bliskom istoku, ili kada Rusija zatrese kavez regionalne stabilnosti.

Sramotno povlačenje zapadnih snaga iz Afganistana u avgustu poslalo je jasnu poruku stratezima EU-a da je potrebno voditi s fronta kad god se europski interesi i vrijednosti ne poklapaju s interesima i vrijednostima prijatelja i neprijatelja.

Jedna od najhitnijih ranjivosti EU-a razotkrivena je namjernim haosom koji je potaknuo bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, saveznik predsjednika Putina, u organiziranju graničnih prijelaza izbjeglica koje su boravile u njegovoj zemlji u Poljsku, Litvaniju i Latviju. Ovo je bila odmazda za sankcije uvedene Bjelorusiji zbog njenog brutalnog obračuna s oporbenim aktivistima koji su protestovali protiv Lukašenkove vrlo upitne pobjede na izborima prošle godine.

Nedostatak kapaciteta EU-a da adekvatno odgovori na ovu vrstu ciničnog, hibridnog čina agresije otkrivao je – i to u vrijeme kada Rusija raspoređuje svoje trupe blizu svoje granice s Ukrajinom na prijeteći način koji ostavlja malo prostora za sumnju koje su prave namjere Moskve.

Može li se EU osloniti samo na NATO u odgovoru na prijetnje poput ovih? Sve je veća zabrinutost da spas za uniju neće doći iz susjednog sjedišta NATO-a u Bruxellesu, te da umjesto toga postoji potreba za izgradnjom evropskog kapaciteta za rješavanje takvih prijetnji, kako bi se nadopunio etabliraniji zapadni sigurnosni savez.

Formiranje vojnih snaga EU-a nije nova ideja, u mjeri u kojoj je usko povezana s prirodnim razvojem evropskog projekta od ekonomske zajednice do bližeg političkog, pravnog i društvenog udruživanja. Zajednička vanjska i sigurnosna politika najočitiji su dijelovi koji nedostaju u slagalici za one koji žele unaprijediti svoju viziju ujedinjenije i moćnije EU.

Početkom 2015. godine Jean-Claude Juncker, u to vrijeme predsjednik Evropske komisije, iznio je prijedlog za formiranje Evropske vojske, navodeći da će svrha ovih novih snaga biti suočavanje s prijetnjom koju predstavljaju Rusija i sudjelovati u odbrani država članica EU koje nisu članice NATO-a.

I njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron izrazili su podršku ovoj ideji 2018. godine, posebno suočeni s nestabilnom prirodom američkog predsjednika Donalda Trumpa, čija se predanost NATO-u i evropskoj odbrani ne može uzeti zdravo za gotovo. Njegov nasljednik u Bijeloj kući, Joe Biden, u više je navrata ponovio svoju predanost NATO-u, ali haotično napuštanje Afganistana njegove administracije ostavilo je mnoge u Evropi da sumnjaju u snagu te predanosti.

Evropska vojska — bilo da je to stalna vojska ili manje snage koje se sastoje od nekoliko hiljada vojnika za brzo raspoređivanje, kako očito sugeriše novi prijedlog EU-a pod nazivom „Strateški kompas za sigurnost i odbranu“ — bila bi besmislena osim ako ne bi postala oruđe dogovorene zajedničke vanjske i sigurnosne politike za cijelu EU, koja bi se mogla koristiti u vrijeme krize u skladu sa strategijom organizacije.

Ursula von der Leyen, sadašnja predsjednica Evropske komisije i bivša njemačka ministrica odbrane, jedna je od istaknutih zagovornica ideje o vojnim snagama EU-a. U svom obraćanju o stanju Unije u septembru naglasila je potrebu za razmišljanjem o tome kako je misija u Afganistanu završila tako naglo,u stvarnosti je to bila šifrirana kritika SAD-a i NATO-a.

Njen je zaključak bio da, iako je potrebna veća saradnja, to ipak nije dovoljno i na EU je da sama učini više kako bi osigurala sigurnost i stabilnost u “našem susjedstvu i u različitim regijama”.

Za nju se radi o prepoznavanju da geopolitička ranjivost Evrope zahtijeva da ona sama mora biti spremna pomoći u rješavanju inozemnih kriza, inače će se morati nositi s takvim krizama na vlastitom tlu. Štaviše, priroda prijetnji koje vidimo danas se brzo mijenja i zahtijeva veću agilnost nego ikad kada je u pitanju rješavanje kibernetičkih ili hibridnih napada i prijetnji militantnih, nedržavnih aktera i rastuće utrke u naoružanju u svemiru, a sve to zahtijevaju vrhunski pristup sigurnosti. Dalje, ako Evropa želi ostati vjerna svojim vrijednostima isporuke humanitarne pomoći i održavanja mirovnih operacija, trebat će joj vlastite snage koje odražavaju te ideale i ambicije.

Ovo možda nije najpovoljnije razdoblje u novijoj evropskoj historiji tokom kojeg se može upustiti u ideju izgradnje evropske vojne snage, s obzirom na to da je populizam zavladao u nekim dijelovima kontinenta jer Ujedinjeno Kraljevstvo je napustilo Uniju a svijet je usred pandemije koja donositeljima odluka i svima ostalima oduzima energiju i resurse.

Međutim, sigurnosni izazovi koji dolaze gotovo svakodnevno, te opći neuspjeh međunarodne zajednice da im se suprotstavi, sugerišu da se EU mora izdići iznad svojih unutrašnjih razlika i prirodne neodlučnosti u pogledu takvog nastojanja i razviti vojnu sposobnost da brani sebe i svoja uvjerenja, u punoj saradnji s drugim istomišljenicima i međunarodnim organizacijama.

Izvor

(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes)

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.