ZAŠTO BI SARAJEVO I BOŠNJACI PLAĆALI KARDINALOVE CEHOVE
Ovdašnji poklonici komunističkog jednoumlja, koji se inače vole maskirati u antifašiste, odlučili su i ovaj put djelovati u skladu sa starom oprobanom metodom traženja bilo kakvog povoda za obračun s ideološkim protivnicima.
Mustafa DRNIŠLIĆ
Kao i uvijek, metoda je ingeniozna koliko i podla. Čeka se neki dovoljno skandalozan događaj, a zatim se moralističkim poziranjem, drekom i mahnitim upiranjem prsta u sve pokušavaju uplesti ljudi i grupe koji s cijelom tom svinjarijom nemaju ama baš ništa. No jednom zalijepljena etiketa teško se skida a diskurs se na duže skreće u željenom smjeru te zadržava u zadanim okvirima pa se drugovima tužiteljima i sudijama mora dokazivati vlastita odanost tekovinama antifašizma.
Upravo tako je i s najavom komemoracije žrtava Bleiburga u Sarajevu 16. maja koju planira održati Vrhbosanske biskupije, a što je brže-bolje iskorišteno od ovdašnjih ljevičarskih bombaških buha kako bi od sarajevskih gradskih vlasti pravile narodne neprijatelje i saradnike okupatora.
Šta sarajevske vlasti i gradonačelnik Skaka imaju s odlukom Vrhbosanske biskupije da održi misu za žrtve Bleiburga u sarajevskoj katedrali Srca Isusova? Kako uopće oni mogu utjecati na mišljenja i postupke katoličkog klera? I šta se očekuje od njih da urade ovom prilikom? Kako je moguće da isti oni koji neprestano vrište o sekularizmu i odvajanju religije od države danas traže od gradskih vlasti da interveniraju u evropske tekovine slobode vjeroispovijesti te pokušaju zabraniti održavanje mise unutar jednog vjerskog objekta u vlasništvu katoličke crkve?
Zašto ideološki komesari poput Husnije Kamberovića pokušavaju da Sarajevu i njegovom većinskom stanovništvu isporuče račun za Puljićevo blajburško misno vino? Kako je profesor Kamberović od izjave gradonačelnika Skake da “i žrtve komunističkog režima imaju pravo da na dostojanstven način obilježavaju stratišta i čuvaju sjećanje”, a što svakako imaju, došao da tvrdnje da se “aktuelna gradska vlast odriče tradicije antifašizma”. Već su poznate Kamberovićeve ambicije da arbitrira i bude poklopac svakome loncu, no optuživati sve one koji nisu latentni boljševici za “relatviziaciju fašizma” ipak je pretjerano čak i za dobrog profesora Kamberovića. Kao da je strah da će propasti pružena prilika da se ubije više muha jednim udarcem doveo do džekilhajdovske metamorfoze profesora Kamberovića u politkoma Husniju koji misli da nije očit njegov pokušaj da za relativizaciju fašizma optuži gradske vlasti koje nisu pristale na njegove ranije revizionističke tvrdnje da Sarajevo nema rođendana i da nije politički korektno slaviti dan kada ga je osnovao osmanski beg.
No nije dobri polik…, pardon, profesor Kamberović usamljen u ovim pokušajima da od Sarajeva i njegovih stanovnika naplati ceh koji pravi katolička crkva. Iz narativa koji se već pokušava nametnuti jasno je da se cijela ova priča nastoji usmjeriti s adrese Vrhbosanske biskupije na adresu grada Sarajeva pa se odjednom više priča o Busuladžiću nego o Puljiću. Šta je uopće povod za takav čudan obrat i tako pogrešno usmjerene strelice?
Sve je u suštini vrlo jednostavno ako se sjetimo da se blajburška misa redovno održava u Mostaru i da postoji spomenik “križnom putu” posred zaštićene nekropole stećaka u Radimlji, a da se zbog takvih “sitnica” sarajevski urbani gerilci i drugovi ublehaši ne oglašavaju. Za te sarajevocentrične bombaše parolaše Mostar je duboka hrvatska teritorija gdje bi bilo kakva konfrontacija takve ideološke vrste mogla biti shvaćena kao stajanje na stranu bošnjačkog faktora, a to je posljednja stvar koju oni žele. S druge strane, optužiti sarajevske vlasti i bošnjački faktor za grijehe katoličke crkve dobitna je kombinacija jer se napada ideološki neistomišljenik na domaćem terenu za izmišljeni zločin a istovremeno se izbjegava i neugodna optužba za neprijateljstvo spram manjinske zajednice.
Ili je možda nešto drugo na stvari. Posmatrajući narativ koji se u vezi s cijelim ovim događajem pokušava nametnuti na društvenim mrežama, odmah upada u oči da isti oni ljudi, doslovno ISTI, koji traže da se strogo kazni svaki onaj pripadnik Armije RBiH koji je makar i ošamario nekog zarobljenog pripadnika tzv. VRS ili HVO-a, sada zapjenjeno pišu kako je bilo pravedno usmrtiti svakoga ko se bilo kakvom krivicom našao u povlačenju 1945. godine, kako je “fašiste i naciste” trebalo satirati bez milosti, kako im se “pišaju na grob i kosti”, kako nema nevinih “fašista”, kako ih još i više trebalo pobiti i ostale krvoločne gluposti. To su vrlo zanimljivi dvostruki standardi koji pokazuju i ideološki ekstremizam ali i poremećene svjetonazore. Za zapjenjene sarajevske valtere očigledno nije bilo antifašista 1992–1995. godine pa ih recimo misa poginulim pripadnicima oružanih snaga NDH beskrajno iritira a najavljena izgradnja spomenika HVO-u u Sarajevu ne tangira. Valjda se vode logikom da je antifašistička borba vođena samo 1941-1945 a da takom Agresije na Bosnu i Hercegovinu nije bilo fašista sa jedne i antifašista sa druge već tek “međusobno sukobljenih nacionalista”.
Izvor: stav.ba