Za probleme u Afganistanu kriva je mašta Zapada o izgradnji nacija - Balkan Times

Za probleme u Afganistanu kriva je mašta Zapada o izgradnji nacija

Britanski poslanici ove sedmice dugo i mučno su urlali nad Afganistanom. Njihove neposredne mete bili su Joe Biden i Boris Johnson, političari koji su slučajno bili na straži kad se Kabulska kula od karata srušila. Ali njihova stvarna briga bila je to što je kolektivni 20-godišnji eksperiment u “izvozu zapadnih vrijednosti” u Afganistan pao u haos. Poslanici su htjeli da krive nekoga osim njih samih. Političar nikada nije toliko ljut kao kad se dokaže da nije u pravu.

Britanski poslanici ove sedmice dugo i mučno su urlali nad Afganistanom. Njihove neposredne mete bili su Joe Biden i Boris Johnson, političari koji su slučajno bili na straži kad se Kabulska kula od karata srušila. Ali njihova stvarna briga bila je to što je kolektivni 20-godišnji eksperiment u “izvozu zapadnih vrijednosti” u Afganistan pao u haos. Poslanici su htjeli da krive nekoga osim njih samih. Političar nikada nije toliko ljut kao kad se dokaže da nije u pravu.

Britanski poslanici ove sedmice dugo i mučno su urlali nad Afganistanom. Njihove neposredne mete bili su Joe Biden i Boris Johnson, političari koji su slučajno bili na straži kad se Kabulska kula od karata srušila. Ali njihova stvarna briga bila je to što je kolektivni 20-godišnji eksperiment u “izvozu zapadnih vrijednosti” u Afganistan pao u haos. Poslanici su htjeli da krive nekoga osim njih samih. Političar nikada nije toliko ljut kao kad se dokaže da nije u pravu. Britanski poslanici

Kao i njihovi kolege predstavnici u Kongresu, poslanici su se nekako nadali da će kraj biti lijep i uredan, sa govorima i zastavama, slično izlasku Britanije iz Hong Konga. Umjesto toga, desetine hiljada Afganistanaca koji su živjeli u efikasnoj koloniji pod godinama NATO okupacije vjerovali su da Zapad nikada neće otići ili će ih nekako zaštititi od odmazde Talibana.

Ubrzo su bili razuvjereni. 2006. godine, u sumrak, stajao sam na zidu dvorca iznad Kabula s mladim zvaničnikom UN -a. Upravo je čuo da put Kandahar više nije siguran. „Zašto“, uzdahnuo je, „Zar Afganistan ne može ličiti na Švedsku?“ Pokušao sam vidjeti je li se smiješio, ali je napravio grimasu. Još 15 godina, vojske zapadnih vojnika i civila bacale su zapanjujuće količine novca na ovu zemlju. Oni su stvorili divlju i korumpiranu zapadnu ovisnost, gdje oko 50.000 Afganistanaca ima veze sa Zapadom koje su sada smrtonosne. Što se tiče vojske koja je “zapadno obučavana”, jedan od njenih trenera mi je rekao da je to uglavnom za šou.

Okupatorska sila nikako nije mogla motivirati lokalnu omladinu da ubije svoje sunarodnjake koji bi im uskoro mogli zavladati. S pravom je predvidio: “Oni će samo pješke otići kući.”Prošle su 22 godine od kada je Tony Blair održao govor u Chicagu držeći predavanje Sjedinjenim Državama o svojoj doktrini međunarodne intervencije. Htio je da Zapad napadne zemlje širom svijeta ne u samoodbrani, već da spasi ljude posvuda od ugnjetavanja. Bilo je to preoblikovanje viktorijanskog koncepta moralnog imperijalizma Alfreda Milnera.

Britanski političari s lijeve i desne strane dugo su bili neugodni zbog napuštanja milnerizma kao prihvatljivog lica carstva. Globalna policija na neki je način ugrađena u britanski politički DNK. Za sve Blairove agresivni ratovi navijalo su u Donjem domu.Mnogi ljudi su ove sedmice govorili o “padu Zapada”, žaleći za kolapsom američkog moralnog autoriteta. Pa ipak, ove teorije nemaju smisla. Uvjerenje da su naše moralne vrijednosti na neki način besmislene ako se ne nametnu onima koji ih ne dijele je imperijalistička netrpeljivost. To takođe dovodi do apsurdnih pristrasnosti.

Irak se sada smatra „lošim intervencionizmom“, za razliku od afganistanske „dobre“ verzije. Vrlina potonje invazije navela je predsjednika Obamu 2009. godine da blagoslovi rat u Afganistanu “navalom” vojnika, čime je broj vojnika SAD-a ukupno porastao na 110.000, što je postalo samo puka meta Talibana.Američka diplomatija topovnjača, koja je u početku trebala zaliječiti rane 11. septembra 2001. godine, otvorila je vrata lažnom moralu i mašti o izgradnji nacije vrijednoj trilijon dolara. Katastrofalan povratak talibanske autonomije postao je njegov neizbježan završetak. SAD sa Britanijom kao lakejem-počinile su kardinalni grijeh liberalnog intervencionizma: polovičnost. Žudnju za intervencijom uvijek prati želja za povlačenjem. Tradicionalna carstva barem su se pretvarala da nikada neće otići. Afganistan je ponovio odlaske iz Indije, Južne Afrike, Hong Konga i Iraka. Ako napadnete i osvojite stranu državu, posjedujete je, ali je se kasnije morate odreći. Procjenjuje se da je zapadna vlast ubila oko 240.000 ljudi u Afganistanu od 2001. godine, više nego što su to učinili talibani. Britanski poslanici

Nije ostavilo nikakvog morala, samo nered.Moramo pretpostaviti da stratezi u Washingtonu i Londonu sada planiraju intervencije na Tajvanu i u Ukrajini protiv moguće kineske i ruske ekspanzije. Ako tražite od poreznih obveznika da potroše milijarde na odbranu, trebate nešto pokazati. Zato se pretvarate, kao što je to učinio Johnson u svom bizarnom razgovoru s Bidenom ove sedmice, da su “dobitci” napravljeni u Afganistanu. Optužujete neintervencioniste, kao i bivši vođa torijevaca William Hague, za demonstriranje “slabljenja zapadnog uma”. U nedavnoj kolumni, Hague je pozvao Veliku Britaniju da nastavi s invazijama na strane zemlje kada to “naša zajednička humanost zahtijeva”. Pritom je zvučao kao da je papa Urban pozvao Prvi križarski rat.

Koncept globalne policije, koji se često citira, zahtijeva neki okvir globalne saglasnosti. Kada su Ujedinjeni narodi osnovani, ta saglasnost bila je ukorijenjena u prvom poglavlju povelje. Ovo navodi da se sve članice „suzdržavaju od prijetnji ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti druge države“. Na toj osnovi postigao je opšti pristanak, ako ne i poslušnost. Kraj hladnog rata i pretpostavljena superiornost liberalnih zapadnih vrijednosti ohrabrili su SAD i Veliku Britaniju da proglase “odgovornost za zaštitu” svih onih koje su njihove vlade potlačile. Autoritet povelje UN-a-ukorijenjen u nacionalnom suverenitetu-urušen je, pa su UN ustupile mjesto SAD-u kao samoproglašenom policajacu.

Američki historičar iz hladnog rata Francis Fukuyama nedavno je napisao da SAD “vjerovatno neće povratiti svoj raniji hegemonistički status, niti bi tome trebale težiti”. Ne postoji globalni policajac. Pojedine nacije najbolje služe čovječanstvu primjerom ili dobročinstvom, a ne ratom. Vojna intervencija je rijetko, ako ikad, humana. Zapadni režimi imaju dovoljno problema sa kojima se trebaju suočiti u svojim zemljama. Ako žude za moralnim dosezima, to bi trebalo biti putem imperijalizam ideja, prijemčivih umova i otvorenih vrata, a ne oružja i bombi.

pIzvor
(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes)

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.