Za Kuds: Govor lidera Islamske Republike Iran na Petoj- Balkan Times

Za Kuds: Govor lidera Islamske Republike Iran na Petoj konferenciji podrške Palestini 2011

Za Kuds: Govor lidera Islamske Republike Iran na Petoj konferenciji podrške Palestini 2011 – Svaki operativni plan treba biti zasnovan na principu. „Cijela Palestina za sve ljjude Palestine.“ Palestina je od „rijeke do mora“ i ni za pedalj manje. Naravno ne treba zanemariti činjenicu da narod Palestine, isto kao što je djelovao u Gazi, koji god dio palestinske zemlje bude u stanju osloboditi, preuzeće upraavljanje njennim poslovima putem svoje izbrane vlade, ali nikada neće zaboraviti krajnji cilj.

U ime Boga Milostivog Samilosnog

Esselamu alejkum ve rahmetullahi

Hvala Allahu Gospodaru svjetova i neka je Božija milost i blagoslov
na Muhameda, njegovu čistu porodicu, uzorite ashabe i sve one koji ga slijede u
dobru do Sudnjeg dana

Mudri Allah kaže: „Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu,
zato što im se nasilje čini – a Allah je, doista, kadar da ih pomogne – onima
koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili:
“Gospodar naš je Allah!” A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do
temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojime se
mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru njegovu
pomažu, – ta Allah je zaista moćan i silan.“

Izražavam dobrodošlicu dragim gostima i svim prisutnima. Među svim
temama koje su dostojne da se njima bave religijska i politička elita iz
cijelog islamskog svijeta pitanje Palestine se posebno ističe. Palestina je
prvo pitanje među svim zajedničkim temama islamskih zemalja. U ovom pitanju
postoje jedinstvene specifičnosti:

Prvo, jedna muslimanska zemlja i njen narod uzurpirani su i predani
strancima koji su se sakupili iz različitih zemalja i formirali lažno i
mozaično društvo.

Drugo da je ovaaj događaj bez primjera u historiji desio uz stalnno
ubijanje, nasilje i drskost.

Treće je da su prva kibla muslimana i mnogi poštovani vjerski
centri koji se nalaze u ovoj zemlji pod prijetnjom rušenja, skrnavljenja i
nestanka.

Četvrto je da su ova lažna država i društvo od početka do sada,na
najosjetljivijem mjestu islamskog svijeta igrali ulogu vojne, sigurnosne i
političke baze za imperijalne države i osovina kolonijalizma Zapada, koja je zbog
raznih raloga neprijatelj ujedinjenja, uzdizanja i napretka islamskih zemalja
uvijek ih je koristila kao nož u leđima islamskog umeta.

Peto je da je cionizam koji je velika moralna, politička i
ekonomska prijetnja za ljudsko društvo to mjesto odredio kao sredstvo i tačku
oslonca za širenje svoga prodora i dominacije u svijetu.

Ovome se mogu dodati i druge stvari; veliki materijalni i ljudski
gubitci koje su islamske zemlje do sada platile, mentalna okupacija
muslimanskih vlada i naroda, patnja miliona palestinskih izbjeglica od kojih
mnogi i nakon šezdeset godina žive u izbjegličkim kampovima, prekid historije
jednog civlizacijsko centra u islamskom svijetu i tako dalje.

Danas je ovim razlozima dodana jedna ključna i temeljna stvar, a to
je pokret islamskog buđenja koji je zahvatio cijelu regiju i otvorio novo i
determinirajuće poglavlje u historiji islamskog umeta.

Ovaj veliki pokret koji, bez sumnje, može rezultirati stvaranjem
jednog snažnog, naprednog i homogenog
islamskog kompleksa na osjetljivoj tački svijeta i, uz Božiju pomoć i uz
čvrstu odlučnost predvodnika ovog pokreta, staviti tačku na period zaostalosti,
slabosti i poniženja muslimanskih naroda, veliki dio svoje snage  i hrabrosti crpio je iz palestinskog pitanja.

Intenzivirajuće nasilje i tiranija cionističkog režima i saradja
nekih od tiranskih, pokvarenih i plaćenih čelnika Amerike sa njim sa jedne
strane, i pojava srčanog palestinskog i libanskog otpora i zadivljujuća pobjeda
mladih vjernika u ratovima 33- dnevnom u Libanu i 22-dnevnom u Gazi sa druge
strane, neki su od bitnih faktora koji su uzburkali naizgled mirni okean naroda
Egipta, Tunisa, Libije i drugih zemalja regije.

Ovo je jedna realnost da je cionistički režim, naoružan od glave do
pete i sa tvrdnjama o nepobjedivosti pretrpio težak i ponižavajući poraz u
Libanu u jednom neravnopravnom ratu od jedne stisnute pesnice hrabrih i vjernih
boraca. I nakon toga ostao je bez uspjeha naspram nevinog i čeličnog otpora
Gaze gdje je još jednom isprobao svoj otupjeli mač.  Ovo se treba ozbiljno uzeti u obzir u
anaalizi aktuelne situacije u regiji i na osnovu toga se treba provjeriti
ispravnost svake odluke koja se donosi. Dakle ovo je precizan sud da je pitanje
Palestine danas dobilo dodatni značaj i hitnost i narod Palestine ima pravo da
u sadašnjoj situaciji u regiji očekuje više od muslimanskih zemalja. Pogledajmo
u prošlost i sadašnjost i spremimo mapu puta za budućnost. Ja ću iznijeti
ključne tačke. Prolazi više od šest decenija od katastrofe uzurpacije
Palestine. Svi glavni akteri ove krvave katastrofe su poznati i
kolonijalistička vlada Engleske je na njihovom čelu i njena politika, oružje i
vojne, sigurnosne, kulturne i ekonomske snage, a potom i drugih arogantnih
država zapada i istoka korišteni su u službi ove velike nepravde. Nezaštićeni
narod Palestine je pod nemilosrdnim kandžama okupatora masakriran i protjeran
iz svojih domova i ognjišta. Do danas ni stoti dio ljudske i civilizacijeske
katastrofe, koju su u tim danima izvršili zagovornici civilizacije i morala,
nije ekranizovano i nije imalo prikaza u medijskim i vizuelnim umjetnostima.
Glavni vlasnici vizuelnih, filmskih i televizijskih umjetnosti i zapadna
filmska mafija to nisu htjeli i nisu dozvolili. Jedan narod je u tišini
masakriran, protjeran i postao beskućnnik. Na samom početku su se javili otpori
koji su žestoko i okrutno spriječeni. Neki ljudi su izvan granica Palestine i
uglavnom iz Egipta sa islamskim motivima nešto pokušavali ali nisu imali  potrebnu podršku i nisu mogli ostvariti
utjecaj na sceni.

Nakon toga stigao je red na zvanične i klasične ratove između
nekoliko arapskih zemalja i cionisttičke vojske. Egipat, Sirija i Jordan su
uveli svoje snage na scenu međutim neupitna i masovna i intenzivna vojna,
logistička i finansijska pomoć Amerike, Engleske i Francuke uzurpatorskom režim
ostavila  je bez uspjeha arapske armije.
One ne samo da nisu bile u stanju da pomognu narodu Palestine nego su u ovim
ratovima izgubile i znatne dijelove svojih teritorija.

Nakon što je postala jasna nemoć arapskih država u susjedsttvu
Palestine postepeno je formirano orgaanizovano jezgro otpora u srcu naoružanih
palestinskih grupa i nedugo nakon njihovog okupljanja formirana je Palestinska
oslobodilačka orggannizacija. To je bila iskra nade koja je sretno zasjala ali
nije prošlo mnogo i ona se ugasila. Ovaj neuspjeh se može pripisati mnbogim
uzrocima ali glavnni uzrok bila je njihova distanca od naroda i od islamskih
ubjeđenja i vjerovanja. Ljevičarska ideologija ili isključivo nacionalistička
osjećanja nisu bili ono za čim je kompleksno i teško pitanje Palestine imalo
potrebu. Ono što je bilo u stanju da jedan narod uvede na poprište otpora i od
njega stvori nepobjedivu snagu bili su islam, džihad i šehadet. Oni to nisu
shvatili na ispravan način. Ja sam u prvim danima velike Islamske revolucije,
kada su lideri Palestinske oslobodilačke organizacije stekli svjež moral i
često dolazili u Teheran, jednog od čelnika te Organizacije upitao:  „Zašto u svojoj pravednoj borbi ne uzdignete
zastavu islama?“ Njegovo odgovor je bio da se među njima nalaze i neki kršćani.
Na ovu osobu su kasnije u jednoj arapskoj zemlji cionisti izvršili atentat i
ako Bog da da bude obuhvaćen Božijim oprostom., međutim ova njegova
argumentacija je bila pogrešna i nedovoljna. Po mom mišljenju jedan kršćanski
borac vjernik koji se, pored jedne grupe požrtvovanih boraca bori iskreno, s
vjerom i Boga i Sudnji dan i uz nadu u Božiju pomoć i koji uživa materijalnu i
moralnu pomoć svoga naroda, dobija više motiva za borbu,  nego onaj ko je sa grupom bez vjere koja se
oslanja na nestabilna osjećanja i daleko od požrtvovane narodne podrške. Nepostojanje
jasnog vjerskog ubjeđenja i distanca od naroda postepeno su ih neutralisali i
učinili neefikasnim. Naravno među njima je bilo časnih, motiviranih i revnih
ljudi, ali  organizacija je otišla drugim
putem. Njihovo zastranjenje je zadalo udarac
palestinskom pitanju i još uvijek zadaje. Oni su kao i neke izdajničke
arapske vlade okrenuli leđa idealima otpora – koji je bio i ostao jedini put za
spas Palestine. I naravno, ne samo Palestini, nego su i sebi zadali težak
udarac.

Na taj način je provedeno trideset i dvije godine ponižavajućeg
životaa. Ali iznenada ruka Božije moći je okrenula list. Pobjeda Islamske
revolucije u Iranu 1979 godine ispreturala je stanje u ovoj regiji i otvorila
novu stranicu. Među zadivljujućim globalnim efektima ove revolucije i žestokih
i dubinskih udaraca koje je zadala imperijalističkim politikama, najbrži i
najjasniji je udarac cionističkoj državi. Izjave čelnika tog režima u tim
danima su za čitanje i ukazuju na njihov crni dan i stanje, puno depresije. U
prvim sedmicama pobjede ambasada lažne države Izrael u Teheranu je zatvorena i
njeni službenici protjerani i njena lokacija je zvanično dodijeljenja
palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji koja je do danas tamo smještena. Naš
cijenjeni Imam je saoštio da je jedan od ciljeva ove revolucije oslobađanje
palestinskih teritorija  i uklanjanje rak
rane Izraela. Snažni talasi ove revolucije, koji su tih dana zahvatili cijeli
svijet, gdje god da su stizali, išli su sa ovom porukom: „Palestina treba biti
oslobođena.“ Veliki i uzastopni problemi koje su neprijatelji revolucije
nametnuli sistemu Islamske Republike Iran – od koji je jedan dio bio
osmogodišnji rat Sadama Huseina uz poticaj Amerike i Engleske i podršku
reakcionarnih arapskih režima – nisu uspjeli da motivaciju za oslobođenje
Palestine  oduzmu Islamskoj Republici. Na
taj način u damare Palestine je uvedena  svježa krv. Pojavile su se grupe palestinskih
boraca, muslimana. Otpor Libana je otvorio novi snažan front naspram
neprijatelja i njegovih sponzora.

I umjesto oslanjanja na arapske državei bez pružanja ruku prema
međunarodnoj zajednici, između ostalih Ujedinjenim nacijama – koje su bile
saveznik u zločinima imperijalističkih sila – Palestina se oslonila na sebe, na
svoju omladinu, na svoju duboku islamsku vjeru i na svoje požrtvovane muškarce
i žene. Ovo je ključ svi uspjeha i pobjeda u protekle tri decenije . Ovaj tok
je iz dana u dan napredovao i jačao. Sramni poraz cionista u Libanu 2006.
godine – ponižavajući neuspjeh one umišljene vojske u Gazi 2008. godine – bijeg
sa juga Libana i povlačenje iz Gaze, formiranje vlade otpora u Gazi, u jednoj
rečenici, pretvaranje naroda Palestine iz skupa razočaranih i bespomoćnih ljudi
u optimističan i borbeni narod sa samopouzdanjem  istaknuta su svojstva posljednjih trideset
godina.

Ova opća i generalna slika postat će kompletna onda kada se jasno
budu vidjeli kompromisni postupci i izdajstva čiji je cilj gašenje otpora i
priznavanje legitimiteta Izraela od strane palestinskihh grupa i arapskih
vlada.  Ove aktivnosti koje su započete
rukama nespretnog i izdajničkog nasljednika Džemala Abdul-Nasera u sramotnom
sporaumu iz Kem Dejvida, uvijek su igrali ulogu turpije za čeličnu odlučnost
otpora. U sporazumu „Kemp Dejvid“  po
prvi put je jedna arapska vlada zvanično priznala da je islamska teritorija
Palestine cionistička i ispod teksta u kome se Izrael smatra nacionaalnim domom
Jevreja  stavila svoj potpis. Od tada pa
do sporazuma u Oslu 1993. godine i nakon toga, u nadopunjujućim planovima koji
su jedan za drugim, uz direktivu Amerike i uz podršku evropskih kolonijalnih
sila, nametani pomirljivim i neodlučnim paleestinskim grupama, svršena su
nastojanje neprijatelja  da ispraznim i
varljivim obećanjima odvrate palestinski narod i grupe od solucije otpora  i zabave ih nedostojnom igrom na terenu
politike.

Ispraznost i bezvrijednost svih ovih sporazuma veoma brzo su se
otkrili i cionisti i njihovi sponzori su mnogo puta pokazali da na ono što je
napisanu gledaju kao na bezvrijedni papir.

Cilj ovih planova bio je izazivanje dileme kod Palestinaca i
jačanje ambicija kod osoba materijalista i bez vjere među njima i prizemljenje
pokreta islamskog otpora i ništa drugo.

Ishod svih ovih podmuklih igara do sada je bio jačanje duha otporaa
u islamskim grupama i narodu Palestine. Oni su uz Božiju dozvolu stali naspram
neprijatelja i upravo kao što je Bog obećao: „A Allah će sigurno pomoći one
koji vjeru njegovu pomažu, – ta Allah je zaista moćan i silan.“ dobili su
Božiju pomoć. Ustrajnost Gaze uz potpunu blokadu je bila Božija pomoć. Pad
pokvarenog i izdajničkog režima Husni Mubaraka je bio blagoslov i Božija pomoć.
Pojava snažnog talasa islamskog buđenja u regiji je Božija pomoć. Padanje maske
licemjerja i obmane sa lica Amerike, Engleske i Francuske i izražena mržnja
naroda regije prema njima je Božija pomoć.
Uzastopni  i brojni problemi
cionističkog režima, od njihovih unutarnjih
političkih, ekonomskih i društvenih problema do globalne izolacije i
općeg gađenja čak i evropske akademske zajednice prema njima, sve to je
manifestacija Božije pomoći. Danas je cionistički režim omraženiji, slabiji i
izoliraniji nego ikada, a njegov glavni sponzor Amerika je u većim brigama i
dilemama nego ikad. Sada je pred nama generalna i opća stranica Palestine u
proteklih šeezdeset i nešto godina pred nama. Budućnost se trebaa urediti na
osnovu pogleda i uzimanja lekcije iz nje.

Prije svega treba da se razjasne dvije stvari:

Prvo,  naše insistiranje je
oslobađanje Palestine, a ne oslobađanje dijela Palestine. Svaki plan koji
namjerava podijeliti Palestinu je u startu odbačen. Plan o dvije države kome su
navukli odijelo pod nazivom  „primanje
države Palestine u članstvo Ujedinjeni nacija“, nije ništa drugo do prihvatanje
zahtjeva cionista, znači „prihvatanje cionisstičke države na palestinskoj
teritoriji“. To znači gaženje prava naroda Palestine, zanemarivanje
historijskih prava palestinskih izbjeglica i čak prijetnja pravima Palestinaca
nastanjenih na teritorijama 1948. godine; znači opstanak rak rane i stalnu
prijetnju tijelu islamskog umeta; znači ponavljannje decenijski patnji i
gaženje krvi šehida.

Svaki operativni plan treba biti zasnovan na principu. „Cijela
Palestina za sve ljjude Palestine.“ Palestina je od „rijeke do mora“ i ni za pedalj
manje. Naravno ne treba zanemariti činjenicu da narod Palestine, isto kao što
je djelovao u Gazi, koji god dio palestinske zemlje bude u stanju osloboditi, preuzeće
upraavljanje njennim poslovima putem svoje izbrane vlade, ali nikada neće
zaboraviti krajnji cilj.

Druga stvar je to da je za dosezanje do ovog uzvišenog cilja
potreban rad, a ne riječi. Potrebna je ozbiljnost, a ne izvođenje predstave;
potrebno je strpljenje i planiranje, a ne nestrpljivo ponašanje i osciliranje.
Treba gledati u daleke horizonte i korak po korak, uz odlučnost, bogobojaznost
i nadu ići napred. Muslimanske vlade i narodi, grupe otpora u Palestini, Libanu
i drugim zemljama, svaki od njih mogu prepoznati svoju ulogu i udio u ovom
sveopćem nastojanju i, uz Božiju dozvolu, ispuniti tabelu otpora.

Plan Islamske Republike Iran za rješenje palestinskog pitanja i
liječenje ove stare rane je jasan i logičan plan i u skladu sa političkim
zanjem prihvaćenim u globalnom javnom mnijenju što je prethodno detaljno
prezentovao. Mi ne predlažemo niti klasičnni rat armija islamskih zemalja, a
niti bacanje u more jevrejskih migranata i, naravno,  niti vlaadavinu Ujedinjenih nacija ili drugih
međunarodnih organnizacija. Mi predlažemo referendumsko izjašnjavanje
palestinskog naroda. Narod Palestine kao i svaki drugi narod ima pravo da
odredi svoju subinu i izabere vladajući sistem nad svojom zemljom. Neka svi
izvorni stanovnici Palestine, muslimani, kršćani i Jevreji – ne straani
migranti – gdje god da se nalaze; unutar Palestine, u izbjegličkim kampovima i
drugim područjima učestvuju na jednom općem i dobro organiziranom referendumu i
odrede budući politički sistem Palestine. Taj sistem i vlada proistekla iz njega
će, nakon uspostavljanja, odrediti statust nepalestinskih migranata koji su u
proteklim godinama doselili u ovu zemlju. Ovo je jedan pravedan i logičan plan
koji svjetsko javno mnijenje ispravno razumije i može dobiti podršku nezavisnih
naroda i država. Naravno ne očekujemo da ga cionisti uzurpatori olahko prihvate
i ovdje se oblikuje i dobija značenje uloga država, naroda i organizacija otpora.
Najznačajniji način podrške narodu Palestine je prekid podrške neprijatelju
uzurpatoru i to je velika dužnost islamskih država.

Sada nakon izlaska na poprište naroda i njihovih snažnih parola
protiv cionističkog režima, na osnovu koje logike muslimanske vlade nastavljaju
svoje odnose sa uzurpatorskim režimom?

Dokaz iskrenosti muslimanskih vlada o njihovoj podršci narodu
Palestine je prekid tajnih i javnih političkih i ekonomskih odnosa sa ovim
režimom. Države koje su domaćini cionističkim ambasadama ili ekonomskim
predstavništvima ne mogu tvrditi da brane Palestinu i nijedna njihova
anticionistička parola neće se smatrati ozbiljnom i istinskom.

Organizacije islamskog otpora koje su u proteklim godinama na
plećima imale teški teret džihada su i danas suočene sa istom tom obavezom. Njihov
organizovani otpor je aktivna mišica koja je u stanju da povede narod Palestine
ka ovom krajnjem cilju. Hrabri otpor naroda čiji su domovi i država okupirani
priznati su i dostojni su hvale i veličanja u svim međunarodnim sporazumima.
Optužbe za terorizam od strane političkih i medijskih mreža povezanih sa
cionizmom su isprazne i bezvrijedne riječi. Otvoreni teroristi su cionistički
režim i njihovi zapadni sponzori, a palestinski otpor je pokret protiv
podmuklih terorista  i humani i sveti
pokret. U svemu ovome dostojno bi bilo da i zapadne zemlje objektivno sagledaju
sitaciju. Zapad je danas na raskrsnici. Ili treba da odustane od svog
dugotrajnog silništva i prizna pravo palestinskog naroda i više ne slijedi
antiljudski plan cionističkih silnika, ili
da očekuje teže udarce u ne tako dalekoj budućnosti. Ovi paralizirajući
udarci nisu samo uzastopna rušenja njima poslušnih vlada u islamskoj regiji,
nego onog dana kada narodi Evope i Amerike shvate da većina njihovih ekonmskih,
društvenih i moralnih problema proističe iz hobotničke dominacije međunarodnog
cionizma nad njihovim državama i da su njihovi državnici  zbog ličnih i stranačkih interesa poslušni i
predani pred tiranijom krvopijskih vlasnika kompanija cionista u Americi i Evropi,
stvoriti će im takav pakao iz koga nije zamisliv put izbavljenja.

Predsjednik Amerike kaže kako je sigurnost Izraela njegova crvena
linija. Koji je faktor povukao ovu crvenu liniju? Interes naroda Amerike ili
lične potrebe Obame za novcem i podrškom cionističkih kompanija za osvajanje drugog
mandata predsjednika? Do kada ćete vi moći varati svoje narode? Onog dana kada
narod Amerike ispravno shvati da ste se vi radi malo dužeg ostanka na vlasti
predali poniženju, slijeđenju i klanjanju pred cionističkim plutokratima i
žrtvovali interese velikog naroda pred njihovim nogama šta će učiniti sa vama?

Poštovani prisutni i draga braćo i sestre! Znajte da će ova crvena
linija Obame i njemu sličnih biti prekinuta rukama uzdignutih muslimanskih
naorda. Ono što prijeti cionističkom režimu nisu iranske rakete ili grupe
otpora,  da bi protiv njih ovdje ili
ondje postavio raketni štit; istinska i neizlječiva prijetnja je jasna
odlučnost muškaraca, žena i mladih u islamskim zemljama koji više ne žele da nad
njim vladaju i ponižavaju ih  Amerika,
Evropa i njihve marionete.  Naravno i one
rakete će ispuniti svoju obavezu kada god se javi prijetnja od neprijatelja. „A
ti budi strpljiv! Allahovo obećanje je, zaista, istina i neka te nikako ne
obmanu oni koji čvrsto ne vjeruju.“

Vesselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu

(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes)

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.