Vojna sila bi ubrzala, a ne spriječila iransko nuklearno oružje -

Vojna sila bi ubrzala, a ne spriječila iransko nuklearno oružje

Nastavak neuspjeha u obnavljanju pune usklađenosti SAD-a i Irana sa Zajedničkim sveobuhvatnim planom akcije, poznatim i kao iranski nuklearni sporazum, rizikuje izbijanje američko-iranskog rata na načine koje je Joe Cirincione djelomično pregledao na ovim stranicama. 

Vojna sila bi ubrzala, a ne spriječila iransko nuklearno oružje- Neki od scenarija koji vode u tom smjeru uključuju nepovezane motive koji su navodni američki “saveznici” imali za podsticanje borbe. Drugi scenariji uključuju nepredviđene incidente, koji imaju tendenciju da nastanu usred velike napetosti i sukoba, koji izmiču kontroli.

Paul R. Pillar

Ali samo nuklearno pitanje predstavlja direktniji put do rata, kao što sugeriše neka istorija koja je prethodila JCPOA. Jedna od motivacija Baraka Obame da nastavi sa pregovorima o tome šta će postati JCPOA – uprkos svim izazovima i preprekama na putu koje su morale biti prevaziđene – bila je odbacivanje rata koji bi započeo prijetećim izraelskim napadom na Iran.

Što više kontinuirano nepoštivanje JCPOA vodi daljnjem širenju iranskog nuklearnog programa, to će biti veća prijetnja Izraela koji je započeo takav rat. Prošlog mjeseca, izraelski ministar odbrane Benny Gantz je rekao da Izrael aktivno radi na pravljenju spiska iranskih ciljeva koji će biti napadnuti ako se nuklearna ekspanzija nastavi. S obzirom na percipiranu prirodu američko-izraelskog “saveza”, takvo ratovanje predstavlja značajan rizik povlačenja u Sjedinjenim Državama.

Pojam vojnog napada radi sprečavanja razvoja iranskog nuklearnog naoružanja nije ograničen samo na Izrael. Taj je pojam naklonjen nekim stratezima vanjske politike u Sjedinjenim Državama, kao i među nekima čiji je utjecaj na američku politiku više bio stvar novca nego strateške sofisticiranosti. U Sjedinjenim Državama, kao i u Izraelu, može se očekivati ​​da će ideja ponovo pridobiti naklonost tim više što se iranski nuklearni program širi bez ograničenja JCPOA.

Čak i gledajući dalje od političke i moralne ogromnosti sprovođenja akta agresije kako bi se pokušala isključiti puka mogućnost da država nabavi oružje kakvo već ima nekoliko drugih država (uključujući Bliski Istok), taj pojam je uvek imao velike strateške nedostatke. Jedna od temeljnih pretpostavki bila je da će Iran nakon što bude podvrgnut takvom napadu odvratiti od mogućnosti uzvraćanja udarom još gorim napadom. Ta pretpostavka – hladno uzdržanog i racionalno odvraćanog Teherana – protivreči slici koja je bila u središtu većine alarma o tome zašto se Iranu s nuklearnim oružjem ne može tolerisati. Također je u suprotnosti sa često ponavljanim ponašanjem mnogih ponosnih nacionalnih država, u kojima je upravo ta situacija u kojoj je na snazi čin vojne agresije situacija u kojoj će verovatno biti izgubljeno hladno, a bijes i osveta će verovatno oblikovati odgovore.

Ali, pogledajte dalje od tih ozbiljnih strateških nedostataka i razmislite bi li takav napad uopće učinio iransko nuklearno oružje manjim nego vjerovatnijim. Relevantan eksperiment u tom pogledu izveden je prije 40 godina u susjednom Iraku: izraelski zračni napad koji je uništio djelimično dovršeni nuklearni reaktor smješten nekoliko kilometara od Bagdada. Napad je u SAD-u tada izazvao slavlje, ali vremenom i dalje istrage otkrili su da je, ako je svrha izraelskog napada bila usporavanje iračkih napora za izgradnju nuklearnog oružja, bio kontraproduktivan. Napad je gotovo sigurno ubrzao takav napor.

Prije 1981. god. kakav god posao je Irak mogao obavljati na nuklearnom oružju bio je spor i nije odražavao visoki prioritet. To se promijenilo nakon zračnog napada. Usklađeni napori za izgradnju bombi uživali su nagli porast resursa. Program je stavljen u tajnost u isto vrijeme kada je proširen, a Irak je potajno razvio obogaćivanje uranijuma, umjesto proizvodnje plutonijuma, kao svoj put do nabave cijepljivog materijala razvrstanog u bombe. Koliko je Irak prešao ovu rutu otkriveno je nakon prvog zaljevskog rata 1991. godine.

Postoji dovoljno razloga da se očekuje da bi iranska reakcija  na oružani napad na njegove nuklearne objekte bila slična. Iran je bio zainteresiran za nuklearno oružje, o čemu svjedoče neki projekti naoružanja u prošlosti, prije nego što je zaključio da je za iranske interese ipak bolje biti  član međunarodne zajednice koji nije podvrgnut sankcijama, nego država-izgnanink koja ima nuklearno oružje. Tada je pristao prema JCPOA da zatvori sve moguće puteve do atosmke bombe.

Oružani napad na iransku  teritoriju bio bi jedan od onih događaja koji bi, vejrvatno, dodatno ojačali one glavoe unutar iranskog režima koji tvrde da je Iranu, ipak, potrebno nuklearno oružje. Konkretno, osjetila bi se potreba za predupređenjem bilo kakvih budućih napada. I, onda, bez nametljivih inspekcija prema JCPOA-i, ako bi taj sporazum u potpunosti propao,  Iranu bi trebalo manje vreman da tajno razvije naoružanje.

Ukratko, vojni napad ne bi bio samo skupa alternativa JCPOA-i u sprečavanju iranskog nuklearnog oružja. To uopće ne bi bila alternativa, već bi to bila greška koja bi takvo oružje učinila vjerovatnijim, uz to što bi izazvala nove  odmazde i druge troškove koji nućno proizlaze iz odabira ratne opcije.

Izvor

(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes) iransko nuklearno

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.