Utjecaj pitanja Afganistana na strateški pogled Rusije i mogući model djelovanja Rusije u Afganistanu - Balkan Times

Utjecaj pitanja Afganistana na strateški pogled Rusije i mogući model djelovanja Rusije u Afganistanu

Povlačenje SAD -a iz Afganistana, bez obzira na sve moguće analize koje se mogu napraviti o tome i različite scenarije koji se mogu zamisliti za budućnost Afganistana i odnose moći u regiji, s obzirom na uložene materijalne, političke i duhovne troškove Sjedinjenih Država u Afganistanu, i konačnu situaciju u kojoj se Washington našao u ovoj zemlji, će navesti različite političke aktere u svijetu da preispitaju vrstu politike o vojnoj intervenciji u njihovom dalekom i bliskom geografskom području.

Utjecaj pitanja Afganistana na strateški pogled Rusije i mogući model djelovanja Rusije u Afganistanu – Povlačenje SAD -a iz Afganistana, bez obzira na sve moguće analize koje se mogu napraviti o tome i različite scenarije koji se mogu zamisliti za budućnost Afganistana i odnose moći u regiji, s obzirom na uložene materijalne, političke i duhovne troškove Sjedinjenih Država u Afganistanu, i konačnu situaciju u kojoj se Washington našao u ovoj zemlji, će navesti različite političke aktere u svijetu da preispitaju vrstu politike o vojnoj intervenciji u njihovom dalekom i bliskom geografskom području.

Prirodno je da Rusija, koja u posljednjoj deceniji, zbog sve aktivnijeg djelovanja na raznim globalnim poljima, igra aktivniju ulogu u različitim geografskim područjima, a također primjenom mnoštva svojih diplomatskih i vojnih dosjea ima za cilj ostvariti željeni utjecaj u zapadno – američkom dosijeu, polučuje nove rezultate iz ovog područja.

Istovremeno sa američkim povlačenjem iz Afganistana različiti ruski politički eksperti pozabavili su se pregledom i studijom američkog ponašanja u Afganistanu i Iraku i nastojali su, imajući u vidu autohtona ruska iskustva iz Afganistana iz perioda bivšeg SSSR-a, kao i promjene koje su u posljednjih 30 godina, nakon nezavisnosti Rusije, zahvatile različite okolne i daljnje regione, kao Siriju, Bliski Istok i Afriku, polučiti različite afirmativne rezultate u pogledu vanjske politike ove zemlje. Kad se radilo o komparaciji sfera između Sjedinjenih Država i Rusije, komparirana je američka pozicija u Afganistanu sa ruskom pozicijom u Siriji.

Kad uzmemo u obzir da su obje zemlje ušle u vojne operacije pod izlikom borbe protiv terorističkih skupina u zemlji udaljenoj od svoje domovine, pa je čak i Rusija imala značajnije različite političke i ekonomske probleme u smislu svoje prisutnosti u Siriji u poređenju sa prisutnošću SAD -a u Afganistanu, prirodno je da treba oisegnuti za komparativnom analizom dviju strana.

Uzimajući u obzir ruske analitičke krugove, može se zaključiti da su Rusi, uspoređujući materijalne, ljudske i političke troškove Sjedinjenih Država i njih samih u Afganistanu i Siriji, došli do zaključka da je model koji su oni primjenili u Siriji bio uspješniji, usprkos svim nejasnoćama koje upravljaju budućnošću Sirije. U najgorem scenariju, Rusija nikada neće doživjeti štetu koju je pretrpio Washington u Afganistanu.

Korištenje zračnih snaga sa utvrđenim i definiranim operacijama s ograničenim misijama, vrlo ograničena upotreba snaga kopnenih operacija, upotreba stacioniranih vladinih snaga kao vojnika pod komandom ruskih zapovjednika, ne prilaganje drugih političkih dosjea tom dosijeu i pokušaj formiranja platformi za saradnju sa regionalnim zemljama koje imaju ontološke, povijesne i strateške veze sa spornim područjem, umjesto zemalja koje su bile primorane boraviti u Afganistanu čisto radi određene političke dobiti u savezima poput NATO-a ili vojnim savezima pod vođstvom SAD-a, sve su to prednosti ruskog modela u Siriji u usporedbi s američkim modelom u Afganistanu.

Prirodno je da ruski model u Siriji još nije u potpunosti prošao test, a budućnost Sirije je još uvijek neizvjesna i njen teritorijalni integritet nije u potpunosti obnovljen. Turska i dalje kontroliše zapadnu pokrajinu Idlib, sjever kontrolišu kurdske jedinice izvan Damaska, a Golanska visoravan na jugu pripojena je Izraelu. Opasnost od eskalacije napetosti u Siriji ostaje, a operacija obnove u ovoj zemlji suočena je s raznim problemima i krizama. Još nije jasno pod kojim će okolnostima i pod kojim uvjetima završiti ruska vojna operacija u Siriji, niti ima li Moskva preciznu izlaznu strategiju. Ipak, uprkos svemu pokazalo se da su ograničena prisutnost na mjestu sukoba, ovladavanje autohtonim mogućnostima te korištenje uspostavljenog sistema u vlastitu korist jedan od najboljih modela za utjecaj na međunarodne sukobe.

Prirodno je da će se u međuvremenu, ako se uzme u obzir libijski model, koji je za Rusiju bio uspješniji, jeftiniji i učinkovitiji model, povećati uloga neformalnih i nepoznatih vojnih snaga u ruskoj politici. Rusija u Libiji nije čak upotrijebila svoje službene vojne snage i svu svoju ulogu pokušala je provesti putem kompanije “Wagner”, privatne zaštitarske kompanije. S obzirom na ovu situaciju, može se reći da je povećana pažnja Moskve usmjerena na korištenje posredničkih i proxy skupina u utjecaju na sukob.

Za Ruse je najvažnije dostignuće proxy rata nenarušavanje tradicionalnog poretka odredišta od strane strane sile i kretanje u okviru autohtonih mehanizama, što je prirodno s obzirom na društvenu, etničku, religijsku i stratešku infrastrukturu zemlje odredišta. To nesumnjivo dovodi do minimuma narodne potpore koja predstavlja branu da strana vlada snosi sve materijalne i političke troškove.

Drugim riječima, u slučaju Sirije ili čak Libije, Bashar al-Assad ili Haftar ionako imaju sa sobom društveno tijelo, a Rusija se ponaša u okvirima poretka uspostavljenog u toj zemlji, I upravo ovo dovodi do toga da za eventualne političke i sigurnosne troškove, posebno u međunarodnoj sferi, te pitanja, kao što su ratni zločini počinjeni u sukobima, ne snosi odgovornost Moskva već sukobljene autohtone strane.

U tom će se slučaju, čak i u slučaju političkog poraza, održati vojna harizma inostrane intervencionističke zemlje (ovdje Rusije), a kako vidimo po pitanju Sjedinjenih Država u slučaju Afganistana, vojne sposobnosti i strateški mentalitet strane zemlje se ne dovodi u pitanje niti će biti narušen njen vojni duh.

Da rezimiramo

Rusija, uprkos svim nedavnim političkim potezima koji su se dogodili u posljednjih godinu dana, do sada nije bila jedan glavni akter u Afganistanu i najvjerojatnije ni nakon ovoga neće ići za aktivnom i neovisnom ulogom. Moskva nema niti ekonomske mogućnosti Pekinga niti politička oruđa Islamabada. Nema iranske privilegije vezano za pogranične i duboke veze s raznim skupinama. S druge strane, “afganistanski sindrom” ostaje u društvenoj svijesti ruskog naroda, a ruski se narod oštro protivi bilo kakvoj ruskoj vojnoj intervenciji u Afganistanu.

Ali, sa druge strane Rusija je zabrinuta prilivom afganistanskih migranata u Centralnu Aziju, te nesigurnošću koju je ovo izazvalo, kao I činjenicom da je Afganistan postao baza međunarodnih terorističkih skupina kao Al-QAEDA I ISIL. Prirodno je da bi u slučaju takve situacije Afganistan bio operativna baza za operacije ovih skupina u Centralnoj Aziji, pa čak i samoj Rusiji. Valja napomenuti da je u tom pogledu Afganistan potencijalno veća prijetnja Rusiji od Sirije 2015. godine. Dakle, Moskva neće ostati ravnodušna prema situaciji u Afganistanu.

Iz rečenog se može zaključiti da će Rusija, generalno uzev, u sferi stranog uticanja, posebno u slučaju Afganistana, krenuti prema upotrebi proxy elemenata, a u međuvremenu će aktivnosti ruskih špijunskih sigurnosnih organizacija biti mnogo efikasnije od onih ruske vojske. Ova situacija će također povećati mogućnost trgovanja Rusije u Afganistanu i povećati mogućnost trgovinskih ustupaka u drugim slučajevima za strane koje sarađuju s Moskvom.

izvor
(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes)

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.