Uspon i pad iračkog diktatora Saddama Husseina - Balkan Times

Uspon i pad iračkog diktatora Saddama Husseina

U četvrtak, 30. decembra, navršilo se 15 godina od pogubljenja iračkog diktatora Saddama Husseina. Saddam Hussein je uhapšen 6 mjeseci nakon američkog zauzimanja Iraka. Uprkos tome što se duže vrijeme skrivao, pronađen je u jednom podzemnom bunkeru u blizini grada Tikrita, nije uspio da umakne ruci pravde. pad Saddama Husseina

Uspon i pad iračkog diktatora Saddama Husseina – U četvrtak, 30. decembra, navršilo se 15 godina od pogubljenja iračkog diktatora Saddama Husseina. Saddam Hussein je uhapšen 6 mjeseci nakon američkog zauzimanja Iraka. Uprkos tome što se duže vrijeme skrivao, pronađen je u jednom podzemnom bunkeru u blizini grada Tikrita, nije uspio da umakne ruci pravde. pad Saddama Husseina

Održano je suđenje nakon kojeg je osuđen na smrtnu kaznu vješanjem koja je izvršena 30. decembra 2006. godine.

Saddamovo ime je ipak ostalo poznato širom svijeta, pa ga se sjećaju i ljudi sa naših prostora, najviše iz doba socijalističke Jugoslavije. SFRJ je imala jako dobre odnose sa Irakom pa su mnoge jugoslovenske kompanije bile angažovane na raznim projektima u toj zemlji te su tako i naši ljudi odlazili tamo da rade.

Ovaj diktator koji je više od dvije decenije vladao Irakom željeznom rukom, imao je jako burnu i mračnu prošlost, počev od njegovog tzv., revolucionarnog djelovanja kada je bio mladi pripadnik Ba´as partije, preko njegovog odlučnog i nezaustavljivog uspinjanja na hijerarhijskoj ljestvici vlasti, vladavine državom, ratovima pa sve do njegovog kukavičkog bjekstva i sakrivanja.

Saddam je kao mladić pristupio arapskoj socijalističkoj Ba´as partiji, a 1959. godine učestvovao je u neuspjelom pokušaju atentata na premijera Abdel-Karima Qasima, nakon čega je bio prisiljen pobjeći iz zemlje.

Pobjegao je u Siriju, gdje mu je utočište pružio Michel Aflaq, jedan od osnivača Ba´asizma. Abdel-Karima Qasima su 1963. godine svrgnuli pripadnici Iračkih slobodnih oficira, tajna militantna organizacija, uz pomoć Ba’asista. Abdul Salam Arif, član slobodnih oficira Iraka, postao je predsjednik i imenovao brojne vođe Ba’as-a u svoj novoformirani kabinet. Saddam se zajedno s još nekim prognanicima vratio u Irak s nadom u bolju budućnost, ali na njihovo iznenađenje, Arif je otpustio sve vođe Ba’asista iz svog kabineta i naredio njihovo hapšenje.

Godine 1966., dok je još bio u zatvoru, Saddam je postavljen za zamjenika sekretara Regionalnog zapovjedništva stranke Ba’as. Pobjegao je iz zatvora 1967. godine i riješio da reorganizira i oživi svoju stranku i ojača svoju poziciju u Iraku.

U Ba´as stranci dolazi do prevrata 1968. godine i na čelo stranke dolazi Ahmed Hassan al-Bakr koji postavlja Saddama na mjesto svog zamjenika. Kako je vrijeme odmicalo, Saddam je zadobijao sve više moći, pa je stoga, iako je bio zamjenik, on bio stvarni lider stranke.

Ono što je pozitivno u njegovom načinu vladanja jeste modernizacija države.

Irak je procvjetao u okviru novog sistema, poboljšao se životni standard Iračana, a sistem socijalnih usluga postao je toliko jak da su socio-ekonomski indeksi susjednih zemalja zasjenjeni skokovima i granicama.

Njegove inicijative poput Nacionalne kampanje za iskorjenjivanje nepismenosti i Obavezno besplatno obrazovanje u Iraku, dovele su do toga da hiljade iračke djece pohađa škole što je drastično poboljšalo stopu pismenosti u zemlji.

U nizu do sada progresivnih reformi u Iraku, porodice vojnika počele su se doživljavati kao nacionalne odgovornosti pa je država obratila pažnju na njih. Zdravstvena zaštita je postala besplatna za sve, a poljoprivreda se poticala pružanjem podrške poljoprivrednicima.

Međutim, 1979. godine Saddam dobija idealnu priliku za uspon u predsjedništvo države.

Predsjednik Al-Bakr je 1979. godine započeo svoju inicijativu za ujedinjenje Iraka i Sirije, što bi sirijskog predsjednika Hafeza al-Assada učinilo zamjenikom vođe nove vlade. Ovaj potez Saddamu je očito bio prijetnja jer bi Assadova popularnost zasjenila njegovu ličnost.

Pritisnuo je Al-Bakra da podnese ostavku i proglasio se novim predsjednikom, ukinuvši planove za ujedinjenje.

Čim je došao u kabinet, sastavio je listu tzv., političkih neprijatelja koji su odmah nakon toga uhapšeni i pogubljeni.

Zanimljiv je njihov način pogubljenja. Naime svaki od njih morao je uzeti pištolj i pucati u svog političkog kolegu, što ih je činilo saučesnicima u Saddamovom zločinu.

Od tada počinje njegovo učvrščivanje na vlasti svim mogućim mjerama.

Osnažio je Republikansku gardu, vojnu organizaciju koja je direktno odgovarala Saddamu Husseinu, izvan uobičajenog komandnog lanca. Njegovi gardisti dobijali su bolju opremu, veće plate, auta i stanove. Zauzvrat, oni su mu pružali odanost i spremnost na izvršavanje svake njegove naredbe.

Zatvor Abu Graib bio je jedan od najozloglašenijih zatvora Saddamove ere u kojem je oko 50.000 ljudi mučeno i ubijano.

Uporedo s tim, gradio je kult ličnosti, što je dovelo do velikog broja njegovih murala na javnim mjestima, ikonografije u javnim institucijama itd.

Nakon pobjede Islamske revolucije u Iranu, irački diktator cijepa Alžirski sporazum kojeg je potpisao 1975. godine upravo sa Iranom i raspoređuje trupe na granici. Tada je otpočeo iransko-irački rat koji je trajao dugih 8 godina i odnio ogroman broj žrtava.

Saddama su podržali Zapad i tadašnji Sovjetski savez. Dobio je velike iznose novca u vidu pozajmica, ogromne količine naoružanja iz zapadnih zemalja i Sovjetskog saveza. Iransko-irački rat je ustvari bio jedini rat u kojem su dvije supersile svijeta SAD i Sovjetski savez podržale jednu stranu tj. Irak.

Pored podrške Zapada i sovjetske države, Saddam je dobio podršku svih arapskih zemalja, kako u novcu tako i u naoružanju. Prema izvještajima, Saudijska Arabija i Kuvajt platili su Iraku od 25 do 50 milijardi dolara kako bi pomogli u ratu sa Iranom. Također su poslali veliki broj plaćenika da se bore na strani Iraka.

Ono što je također šokantno je i ta činjenica da je u tom ratu Saddam koristio i hemijsko naoružanje. Izvršeno je više od 30 napada hemijskim oružjem na iranske civile. Bolnice i drugi medicinski centri također nisu bili pošteđeni.

Prema izvještajima iz 1991. godine bilo je više od 50.000 žrtava na iranskoj strani u hemijskim napadima.

Iako je upotreba hemijskog oružja zabranjena po međunarodnom zakonu, SAD su zbog važnosti pobjede Iraka nad Iranom dopustile njegovu upotrebu i nisu učinile ništa da spriječe te napade.

Uprkos dugogodišnjem ratovanju, upotrebi hemijskog oružja, potpune podrške Zapada, Sovjeta i arapskih država, uprkos ogromnim količinama novca i međunarodne podrške, Irak nije pobijedio Iran te je na kraju ostao u dugovima i ekonomskim poteškoćama.

Štaviše, kasnije je pred svojim oficirima izjavio kako ga je Zapad prevario i nagovorio na rat. Predsjednik je očajnički tražio načine da povrati svoju društveno-ekonomsku nadmoć u regiji. Također ne treba zaboraviti njegove zločine nad Kurdima u vrijeme dok je ratovao protiv Irana.

Napad na grad Halabju otrovnim plinom rezultirao je smrću od 3.200 do 5.000 ljudi dok su u godinama nakon napada još hiljade umrle od posljedica ovog napada.

Kao što smo ranije spomenuli, zbog neuspjelih vojnih poduhvata Irak je ekonomski oslabio. Njegov prvi potez bio je približavanje bogatoj i cvjetajućoj državi Kuvajt kako bi dug od 30 miliona dolara, posuđen tokom rata, bio oprošten. Međutim Kuvajt je to odbio. Frustriran od strane kuvajtske neodlučnosti i očajan trenutnim finansijskim stanjem svoje zemlje, Saddam je napao Kuvajt 2. avgusta 1990. godine tvrdeći da je on povijesno bio dio Iraka, pa čak i da ima rezerve nafte u svojim spornim granicama.

Invazija na Kuvajt prouzrokovala je da 400.000 ljudi napusti tu zemlju dok je oko 1.000 civila ubijeno. Mnogi pripadnici otpora su bili zatočeni, mučeni i ubijani.

Međunarodna zajednica i SAD su osudile invaziju i donijeta je rezolucija u kojoj se naređuje iračkoj vojsci da napusti Kuvajt. Čak su i Zaljevske države osudile ovu invaziju i ustale su protiv Saddama, svog nekadašnjeg saveznika.

Pošto je Saddam odbio da posluša i radi prema rezoluciji UN-a, započeta je operacija Pustinjska oluja. Irak je bombardovan, a iračka vojska je bila poražena pa se Saddam povukao iz Kuvajta. Stručnjaci procjenjuju da je 100.000 iračkih civila poginulo tokom operacije Pustinjska oluja.

Ekonomska situacija u Iraku se pogoršavala te su započele pobune širom Iraka, prije svega na sjeveru gdje žive Kurdi a potom u regijama gdje živi šiije.

Te pobune su trajale od marta do aprila 1991. godine. Rezultati su bili strašni. Oko 2 miliona Iračana je otišlo u izbjeglištvo u Iran i Tursku. Hiljade ljudi je masakrirano. Masovne egzekucije, grobnice, bombardovanja i uništavanje infrastruktura, bolnica, vjerskih centara u Basri, Kerbeli, Nedžefu i Kerkuku.

Mnogi civili su bili korišteni kao živi štit od strane Saddamovih snaga. I u ovim slučajevima zabilježeno je korištenje hemijskog oružja. Zbog svoje brutalnosti i ogromnog broja žrtava njegove politike, Saddam je dobio nadimak “mesar iz Bagdada”.

Sva ova dešavanja, oslabila su Irak, a pozicija Saddama Husseina je išla silaznom putanjom. Na kraju, zbog svog prkosa, nekadašnji saveznik i marioneta Zapada, gubi rat 2003. godine i njegova država biva zauzeta, a Saddamov režim zbačen sa trona.

Iako su SAD koristile izgovor kako Saddam posjeduje „oružje za masovno uništenje“ i tako napale Irak, na kraju nisu pronađeni nikakvi dokazi za to.

Cilj je bio zauzeti tu zemlju, svrgnuti diktatora i preuzeti kontrolu nad izvorima nafte te zauzeti položaj za daljnje poteze na Bliskom istoku. Naravno, cijenu toga platili su civili.

Prema procjeni Opinion Research Business (ORB) stradalo je oko 1.120.000 ljudi. Saddam je na kraju uhvaćen i osuđen za zločine protiv čovječnosti i na kraju pogubljen.

Nije on jedini arapski diktator koji je vjerovao Zapadu zbog svoje vlastite i neutažive želje za moći i vlasti. Diktatura i represija mogu potrajati neko vrijeme ali ne onoliko koliko diktatori žele a oni žele da je to zauvijek.

Izvor

(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes)

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.