Strateški odnosi Irana i Rusije mogu biti od koristi BIH
Odnosi Irana i Rusije našli su se u središtu pažnje posljednja dva desetljeća dolaskom Vladimira Putina i zbog učestalih zastoja u odnosima Irana i Zapada. "Zajednički neprijatelj" jedan je od faktora jačanja tih odnosa. Danas su Sjedinjene Američke Države na zajedničkom frontu obiju zemalja prijetile Iranu i Rusiji i provodile razne programe protiv njih, te se može reći da gotovo ne prođe sedmica dana a da američke političke, vojne i ekonomske službe ne provode rezoluciju ili plan protiv Irana ili Rusije.
Strateški odnosi Irana i Rusije mogu biti od koristi BIH- Druga je činjenica to da su i Iran i Rusija tokom posljednja dva desetljeća započeli brzi pokret za povratak moći i sposobnosti, koji su u skladu s njihovom historijskom i civilizacijskom prošlošću, dok u obje zemlje postoji osjećaj da je ovo osnaživanje i dosezanje granice velikih sila u interesu obje države.
Dakle, Iran na napredak i stabilnost Rusije gleda kao na pozitivnu regionalnu mogućnost u cilju obuzdavanja zajedničkog neprijatelja, a Rusija na napredak Irana gleda kao na regionalni razvoj u cilju kontrole zajedničkog neprijatelja, dakle Zapada. Prema tome, napredak dviju zemalja u regiji ocjenjuje se kao efikasna odbrambena strategija u korist regije, uključujući dvije zemlje, dok je s druge strane Zapad zabrinut zbog dubokog napretka Rusije i Irana u posljednja dva desetljeća.
Ono što povećava američku zabrinutost zbog saradnje dviju zemalja je činjenica da bi saradnja Irana i Rusije mogla općento ozbiljno utjecati na trendove u regiji zapadne Azije i Evroazije. Jedan od rezultata ove saradnje bila je promjena uloge Turske u regiji, posebno u sirijskom slučaju. Prije trilateralnog sporazuma, Turska je u sirijskom slučaju bila na čelu Zapada, a sastanci tzv. prijatelja Sirije, s okosnicom SAD-a i Saudijske Arabije, ovisli su o strateškom položaju Turske u blizini Sirije, što je bio jedini način za provođenje zavjera protiv Sirije. U nekim je slučajevima oružje u Siriju bilo krijumčareno preko južnih granica Turske, masovno i gotovo otvoreno. Nakon što je Turska, na poziv Teherana i Moskve, ušla u proces trilateralne saradnje, poznate kao Astanski proces, promijenila je smjer od negiranja sirijskog režima do njegovog prihvaćanja, a od tada je sirijsko pitanje pretrpjelo temeljne promjene, kako na vojnom, tako i na političkom planu. To, naravno, nije jedini slučaj kojeg Zapad vidi kao posljedicu bliskosti Rusije i Irana.
Još jedan važan aspekt iransko-ruskih odnosa je interakcija na polju uzajamnih potreba dviju zemalja. Primjer za to nedavno smo vidjeli u slučaju kupnje vakcina protiv Covida 19, a drugi primjer je ruski interes za podmirivanje svojih prehrambenih potreba dok su odnosi Rusije i Zapada oscilirali, što je napredovalo do spremnosti iranske vlade i bilo je plodonosno. Saradnja dviju zemalja može se razviti u svim dimenzijama, a za razliku od iransko-evropskih odnosa, koji se mijenjaju pod pritiskom SAD-a ili pod utjecajem mržnje Evropljana prema državnom sistemu Islamske Republike Iran, odnosi Irana i Rusije nisu se našli pod takvim pritiscima.
Iran i Rusija mogu imati zajedničku saradnju u energetici i tranzitu robe, dok korištenje blagodati ispod Kaspijskog mora i korištenje njegovih tranzitnih kapaciteta mogu imati velik utjecaj na ekonomsku i trgovinsku situaciju dviju zemalja i energetiku sigurnost. Iran i Rusija mogu zajedničkom saradnjom na ovom području kontrolirati mnoge događaje koji bi potencijalno mogli stvoriti probleme dvjema zemljama i prisiliti ih da slijede jedan zajednički sigurnosni, ekonomski i politički režim.
Sarađujući na polju trgovine naftom, Iran i Rusija mogu kontrolirati mnoge nedosljedne trendove koji utječu na interese i prihode dviju zemalja. Iran i Rusija mogu utjecati na OPEC-ov proces prodaje i određivanja cijena i obuzdati oscilacije cijena u ovoj ekonomskoj organizaciji. Uz naftu, plin je također središnje pitanje dviju zemalja, a saradnja dviju zemalja dovest će do upravljanja trgovinom ovom robom u evroazijskoj regiji.
Nedavno je lider Irana putem predsjednika iranskog parlamenta gospodinu Putinu poslao pisanu poruku, što nije prvo pismo i poruka koje su razmijenili lideri Irana i Rusije, što pokazuje ozbiljan interes dviju zemalja za uspostavom strateškog odnosa između Teherana i Moskve.
Rastući odnosi između Irana i Rusije mogu se smatrati modelom razvoja odnosa na azijskom kontinentu. Odnosi između Irana i Rusije, koji se razvijaju u političkim, sigurnosnim, ekonomskim, vojnim i tehnološkim aspektima, mogu se ponoviti u razvoju odnosa Irana s nekim drugim ekonomskim i političkim silama Azije. Isto tako ti odnosi mogu biti model za razvoj odnosa Rusije s drugim zapadnoazijskim zemljama. Stoga, bez obzira na prirodu i veličinu iransko-ruskih odnosa, ti odnosi mogu dati novi oblik odnosima među azijskim zemljama.
Iran i Rusija imaju vrlo uspješno iskustvo u sirijskoj krizi. Saradnja tih dviju zemalja u Siriji, započeta 1394. (2015) godine, uspjela je u kratkom vremenskom razdoblju razriješiti složenu sirijsku krizu i vratiti stabilnost ovoj važnoj zemlji u zapadnoj Aziji. Ti su se odnosi održali oko šest godina i doveli su terorizam u zapadnoj Aziji u slijepu ulicu.
Također treba napomenuti da sirijska kriza nije jedina kriza koja utječe na zapadnu Aziju, niti je jedina kriza za čije rješavanje je potrebna saradnju Irana i Rusije. Stoga se model saradnje Irana i Rusije može koristiti za rješavanje drugih kriza, poput krize u Jemenu, ili čak za pomoć u rješavanju političkih problema Bosne i Hercegovine, te u osnovi za sprečavanje stvaranja novih kriza.