Šta pad cijena nafte znači za Rusiju i GCC?
Ovo što se dogodilo s majskim ugovorima za WTI naftu znak je upozorenja za ono što dolazi. Proizvođači nafte suočit će se s velikim poteškoćama, koje će biti štetne za zaljevske države koje proizvode naftu, kao i za Rusiju.
Dvadesetog aprila referentna cijena nafte West
Texas Intermediate (WTI) prvi put u historiji bila je negativna, dostigavši
37,63 dolara po barelu. Šok zbog tog kolapsa bio je tako veliki da su trgovci
odmah taj dan prozvali “crnim ponedjeljkom”.
Iako je taj pad bio specifičan za majske ugovore za WTI naftu i iako je
većinom pogodio špekulante koji su se pokušavali igrati usponima i padovima na
naftnom tržištu, utjecao je i na trgovinu naftom na drugim mjestima. Cijena
brenta, koji se koristi kao referenca za tradicionalne proizvođače nafte u
Evropi, Rusiji i, u izvjesnoj mjeri, Zaljevu, pala je s 26 dolara 20.
aprila na 16 dolara po barelu dva dana kasnije.
Ovo što se dogodilo s majskim ugovorima za WTI naftu znak je
upozorenja za ono što dolazi. Proizvođači nafte suočit će se s velikim
poteškoćama, koje će biti štetne za zaljevske države koje proizvode naftu, kao
i za Rusiju.
Sumorna slika
Globalno naftno tržište pogođeno je dosad neviđenom prekomjernom
proizvodnjom. Već se suočavalo s velikim naftnim kapacitetom kao
rezultatom povećane proizvodnje u SAD-u i Kanadi i nekim drugim državama koje
nisu članice grupe OPEC+ kada je ustanovljena epidemija bolesti COVID-19 u
Kini. Zbog izolacije u Wuhanu, velikom industrijskom centru, cijene su pale sa
68 dolara po barelu početkom godine na 53 dolara početkom februara.
Kako je epidemija prerasla u pandemiju, pogodivši države širom svijeta i
dovodeći do zatvaranja industrija i zabrane putovanja, nafta je izgubila gotovo
50 posto svoje vrijednosti. Budući da su analitičari predvidjeli globalni pad u
potražnji sa 100 miliona barela dnevno u 2019. na 90 miliona barela po danu u
prosjeku, neki proizvođači nastavili su povećavati proizvodnju, dodatno
pogoršavajući situaciju.
Sporazum grupe OPEC+, najavljen ranije ovog mjeseca, trebao je pomoći da
se stabiliziraju cijene, ali situacija ne izgleda obećavajuće. Države koje
izvoze naftu, a koje učestvuju u tom sporazumu pristale su smanjiti ukupnu
proizvodnju za 9,7 miliona barela po danu, ali to nije bilo dovoljno da odmah
popravi situaciju.
U aprilu je potražnja opala za 72,5 miliona barela po danu, dok je
globalna proizvodnja iznosila 101 milion barela dnevno. U tim okolnostima, u
maju i junu, kada se očekuje porast potražnje za samo devet miliona
barela dnevno, rezovi dogovoreni u sporazumu grupe OPEC+ i dalje neće biti
dovoljni da eliminiraju pretjeranu proizvodnju.
Oporavak potražnje bit će spor i zavisit će od dinamike pandemije
bolesti COVID-19. Ako ne bude drugog talasa pandemije, svjetska potražnja za
naftom mogla bi se vratiti na nivo iz 2019. do kraja 2020.
Pa ipak, ni to ne bi dovelo do stabilizacije naftnog tržišta do 2021.
Globalna ekonomija i dalje će “sagorijevati” dodatne barele nafte
akumulirane u rezervama tokom vrhunca pretjerane proizvodnje u prvoj polovini
2020, što će produžiti period niskih cijena nafte i nakon januara 2021.
Izazovi grupe OPEC+
Situacija se dodatno usložnjava zbog činjenice da neki proizvođači nafte,
članovi sporazuma grupe OPEC+, mogu ne smanjiti proizvodnju odmah kako bi
ispunili obaveze preuzete ranije.
Stručnjaci sumnjaju da će Rusija biti u stanju izvesti sve potrebne
pripreme na vrijeme da smanji proizvodnju s 11 miliona barela na 8,5
miliona barela dnevno odmah 1. maja, kako se zahtijeva u sporazumu. Neki
iznose i podatak da su ruske naftne kompanije zabrinute zbog visoke cijene i
tehničkih problema s ponovnim pokretanjem proizvodnje u sjevernim
regijama države i na starijim naftnim poljima.
Kremlj zapravo ne može prisiliti velike ruske naftne kompanije da se
povinuju i umjesto toga traži alternativna rješenja. Moskva je već insistirala
da se kondenzat naftnog plina isključi s liste proizvoda čija se
proizvodnja smanjuje u okviru sporazuma grupe OPEC+, a prisutna su i nagađanja
da će ruskim kompanijama biti dozvoljeno sagorijevati proizvedenu naftu umjesto
da zatvore naftna vrela.
Članovi Zaljevskog vijeća za saradnju (GCC) također ne izgledaju sasvim
posvećeni zajedničkoj akciji na naftnom tržištu. Saudijska Arabija počela je
pripreme da provede rezove dogovorene u sporazumu grupe OPEC+, ali i dalje nudi
popust na svoju naftu, pokušavajući poraziti druge proizvođače na azijskom
tržištu. To će dodatno destabilizirati naftno tržište.
Još jedan veliki problem jest manjak dostupnog prostora za skladištenje
nafte širom svijeta. To je odigralo glavnu ulogu u kolapsu WTI-a i vjerovatno
će biti veliki izazov i dalje, dok proizvođačima ponestaje mjesta da skladište
dodatnu naftu.
Proizvođači trenutno razmatraju sve opcije skladištenja, od velikih
tankera i pohrane na tlu do cjevovoda i manjih brodova, ali i to se brzo
popunjava. Izvjesnom broju proizvođača moglo bi ponestati prostora za
skladištenje u maju, a drugima u junu.
Predstojeće krize
Mogućnost dodatnog pada cijena nafte u maju ili da cijene dugoročno
ostanu izuzetno niske (ispod 30 dolara po barelu) znači probleme za zaljevske
proizvođače nafte i Rusiju.
Prvo, niže cijene vjerovatno će pojačati konkurenciju za konzumentska tržišta.
Uzimajući u obzir prekomjernu proizvodnju, veliki kupci, poput Kine, vjerovatno
neće ostati “odani” svojim tradicionalnim dobavljačima i naprosto će
odabrati one koji su spremni dati popust. To znači da bi se Rusija i Saudijska
Arabija mogle suočiti sa žestokom konkurencijom za udio na kineskom tržištu od
zapadnoafričkih, južnoameričkih i sjevernoameričkih kompanija.
Zatim, ako se ne riješi, problem manjka prostora za skladištenje
neizbježno će prisiliti proizvođače da uvedu dodatne rezove u proizvodnji, što
bi se, u slučaju Rusije, moglo pokazati preskupim ili čak prerizičnim u vezi sa
stabilnošću naftnih vrela.
Osim toga, potencijalni pad cijena nafte ispod 20 dolara po barelu znači
da izvoz neće donijeti mnogo profita većini zaljevskih i ruskih naftnih
proizvođača, uzimajući u obzir da je prosječna cijena proizvodnje nafte u tim
državama između devet i 20 dolara po barelu (i do 44 dolara po barelu za
nove projekte).
Stoga se očekuje da će GCC i Rusija, koji su se već suočili sa znatnim
budžetskim deficitima, pretrpjeti velike rezove u prihodima ove godine.
U 2020. prag profitabilnosti za budžete GCC-ja varirao je od 40 dolara po
barelu za Katar do 76 dolara po barelu za Saudijsku Arabiju; za Rusiju je
iznosio 42 dolara po barelu. Zaljevske zemlje već su počele rezati svoje
troškove, što će se vjerovatno nastaviti i u 2021. Kao i ranije, to će utjecati
na programe socijalne sigurnosti, javne izdatke i zaposlenje iseljenika.
Pitanje destabilizacije
Zemlje GCC-ja također su najavile pakete poticaja, koji variraju od 16,5
milijardi dolara u Kuvajtu do 70 milijardi dolara u UAE-u, kako bi pokušale
podržati svoje ekonomije i zaštititi svoje stanovništvo od utjecaja ove
ekonomske krize. Postoje izvještaji da Rusija planira uložiti 14 milijardi
dolara da ublaži posljedice epidemije bolesti COVID-19 na svoju ekonomiju.
Prema procjenama, saudijska ekonomija opast će za 2,3 posto, ruska za
između četiri i šest posto ako cijene nafte ostanu na približno
35 dolara po barelu.
Trenutna kriza uzrokovana pandemijom i niskim cijenama nafte mogla bi
imati i negativne političke implikacije. Dok manje države GCC-ja vjerovatno
neće iskusiti nikakvu destabilizaciju, to nije slučaj sa Saudijskom Arabijom i
Rusijom.
Obje države prolaze kroz važne društvene transformacije, potaknute željom
predsjednika Vladimira Putina i prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana da
osiguraju sebi produženi ostanak na vlasti.
I Moskva i Rijad uključeni su u vanjskopolitičke avanture koje bi mogle
biti skupe za njihove budžete usred ove krize i oboje se suočavaju
s potencijalnom opasnošću od društvenih nemira zbog ozbiljnih
socioekonomskih problema.
Sve u svemu, i Rusija i GCC trebaju biti spremni na izazovna vremena koja
su pred nama. Njihove nevolje neće uskoro završiti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu
autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera