Slike i prilike krize u hrvatskom susjedstvu -  važno. Potpuno

Slike i prilike krize u hrvatskom susjedstvu

U Sarajevu ne postoji ulica Muhameda Hadžijamakovića.Ko je uopće taj lik, možda se pitate. Neki usputnjak, sigurni ste. Niš’ koristi. Taj je nepoznati neko, bosanski John Doe samo osvjetlao čast Bošnjacima, istjerao Turke iz Bosne, proglasio samostalnost, obnovio državnost i suverenost Bosne nakon 415 godina, predvodio ustanak protiv austrougarske okupacije 1878.godine i umro obješen nakon što su Austrougari osvojili Sarajevo.

Slike i prilike krize u hrvatskom susjedstvu –  važno. Potpuno nebitan lik. Na dan kad je umro gazija Mehmed Alagić, dan bosanske sramote, povijest se ponovila. Bošnjaci su otjerali u smrt najvećeg bosanskog heroja. Nije jedini. Niko ne zna ni ko je Avdo Palić. Za Žepu ste možda i čuli. Za Avdu Palića vjerovatno niste. Čovjek koji je godinama uspješno branio tu malu bosansku kasabu, uspješno odolijevajući napadima četnika, na kraju se predao i uzdignute glave otišao u smrt da njegovi sugrađani mogu proći do slobodnog teritorija. Dao je svoj život za njihove živote i slobodu. A preživjeli su ga zaboravili. Život teče dalje. Što ima sutra za ručak i dalje je najvažnije pitanje u u Bošnjaka.

Za to vrijeme u Hrvatskoj stanje redovno. Jedan za drugim na vidjelo izlaze skandali koji bi u nekoj drugoj zemlji doveli možda i do pada vlade. U Hrvatskoj za to kao da nikoga nije briga. Nakon pljačke milijardu kuna iz INA-e, uslijedila je smrt rodilje u gospičkoj bolnici i skandal oko kupoprodaje Fortenova grupe. Likovima koji su izveli pljačku INA-e možemo samo čestitati. INA je ionako postala mađarska naftna kompanija u kojoj sretni Hrvati kupe samo mrvice. Amaterski ukrasti milijardu kuna, a da niko ne reagira, spektakularno je. Treba im reći: Svaka čast, jeste vješti.  Nisu jedini. Skandal oko Fortenove samo je najnoviji u nizu skandala.

Ni smrt rodilje iz Gospića u zadarskoj bolnici koja bi mogla biti ona kap previše koja je prelila čašu to neće biti. Hrvatska ide dalje. Predsjednik Republike Milanović malo se utišao. Nije čestitao ni pobjedu na izborima novoj predsjednici Republike Slovenije. Red bi bio. Elementarna pristojnost i diplomatska uljuđenost to nalažu. No, od Zokija to nije za očekivati. Lokalni siledžija iz zagrebačkog Trnja se ne snalazi u krugovima koji su za njega komplicirani.

Loša rakija i prasići kod njegovog jarana, kabadahije Mileta iz Laktaša njegov su vrhunac i uzaludno se nadati kako može nešto više. Ni dobro dokumentirane optužbie novinara Domagoja Margetića o zajedničkoj hrvatsko-srpskoj krađi i preprodaji ruske nafte u EU preko Bosne u knjizi Balkanske krvave milijarde nikoga izgleda ne zanimaju. Pojelo se, popilo se, Zoran Milanović je pokupio ostatke i život teče dalje. Ni usputni general i naftni mogul Ivan Čermak, majka bratstva i jedinstva haških optuženika više nije interesantan. Postaje jasnije kako je on oslobođen Haaške optužnice, dok su ratnici Gotovina i Markač još čamili u haaškom pritvoru.

Para vrti gdje burgija neće. Ako budu imali sreće, Markač, Dodik, Ćović i Milanović će umrijeti prirodnom smrću prije nego što valjane optužnice protiv njih budu podignute. Pridružiće im se Janez Janša i i Viktor Orban, a poglavlje Mračne godine Bosne završiti će bez pravog epiloga.

No počeo je advent i biti će veselije. Advent je vrijeme pred Božić, najmračnije doba godine, kad su dani najkraći i noći najduže. Zima je na pragu i mrak se uvlači u ljudske duše. Vrijeme je to kad se vukovi spuštaju do sela u potrazi za hranom, vrijeme kojeg se sjećamo iz filma Vuk samotnjak, hladno, snijeg, mrak.

Za advent se pale adventske svijeće, tračak svijetla i nade. Advent je vješto preuzet židovski običaj Hanuke kada se sedam dana zaredom pale svijeće u razdoblju najvećeg mraka.

Običaj koji se nastavlja na starorimske Saturnalije i govori nam kako su ljudi još davnih vremena bili svjesni prolaska godšnjih doba, smjene svjetla i mraka. Svi slavimo isto i želimo isto, više svjetla i manje mraka, samo to različito zovemo.

Kao nagovještaj svjetla, Hrvatska je pobijedila Kanadu 4:1. Nakon zabrinjavajućeg početka i gola primljenog u drugoj minuti utakmice, Hrvati su se na sreću sabrali, dali četiri gola i pobijedili. No, izostale su petarde, izostale su rakete nakon svakog zabijenog gola. Razumijem adventski mir, no Hrvatska ne slavi pobjedu? U nogometu!!! To je razlog za brigu. Boj se onog tko je sviko bez golema mrijeti jada, opominje stara pjesma.

Uz skoro svakodnevne sukobe premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića, na koje više niko i ne obraća pažnju, uz galopirajuću inflaciju za koju tvrde da nije ništa veća od evropskog prosjeka, a izgleda da je, uz svakodnevne afere koje niču kao gljive poslije kiše i više ih niko ne broji, uz talijansko, slovenačko, mađarsko i srpsko, za sada samo verbalno, posezanje za dijelovima hrvatskog teritorija čudna je ta adventska tišina koja zvuči prijeteče nakon svih prošlih euforija i dizanja buke i za najmanje razloge za proslave.

Hrvatska u čemu je stvar? Je li to odraz zebnje zbog budućnosti? Nakon tri desetljeća euforije i busanja u prsa zbog slavne prošlosti suočava li se Hrvatska sa budućnošću prepuna zebnje, da ne kažemo straha? Svi euforično pokretani projekti nove Hrvatske su propali. Možemo bez puno dvoumljenja reći kako je cjelokupna Tuđmanova vizija slavne Hrvatske kojom vlada bogatih 200 obitelji neslavno propala i nepovratno je bivša. Politički povlašteni koji su se obogatili u više nego sumnjivoj i nikada do kraja razjašnjenoj privatizaciji su se obogatili i iz Hrvatske otišli.

Imena poput Kutle i Todorića danas se povlače još samo po sudovima, nekada slavna pobjednička Hrvatska vojska postala je samo sjena vlastite sjene, utopljena u vlastitim bizarnim aferama.Ekonomski pokazatelji govore kako nismo u stanju ni potrošiti novac koji nam europski fondovi širokogrudno nude.

Hrvatska djeluje kao bolesnik dobro utopljen i pun sedativa. Niko mu ne može pomoći, pa ni ona sama sebi, no stanje je stabilno i za sada je sve u redu. Samo ne talasaj. Nemoj ljuljati brod, previše je razloga za zabrinutost i na kao ulje mirnom moru.

Umro je u dubokoj starosti Saša Zalepugin. Svi ga se sjećamo. Naučio je kulturi generacije tv ovisnika, no niti riječi o njemu od državnih izvora. Zabijen je i posljednji čavao u lijes hrvatske kulture. I nikome nije žao zbog toga. Hrvatska je definitivno postala zemlja konobara, nogometaša i jeftine radne snage za izvoz. Tranzicija je završila. Još jedno adventsko čudo.

Izvor

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.