Sirija – ni Don Corleone nije pomogao - Balkan Times

Sirija – ni Don Corleone nije pomogao

Mnogi dokumenti o prvim godinama "proljeća" u Siriji kazuju kako u američkom vrhu tada nije bilo potpune saglasnosti šta je dugoročni interes i veća opasnost po SAD.

Sirija – ni Don Corleone nije pomogao- Minulih dana, uz zbivanja u Siriji, vrlo često se sjetim  jedne usputne a beskrajno simbolične tamošnje epizode. Jednostavne, slučajne, naoko potpuno nebitne, a zapravo sada provokativne u naknadnom razumijevanju i objašnjavanju  smisla upravo zaokružene decenije od početka sirijske drame. Da druge u tom dijelu svijeta za sada ostavimo po strani u mučnoj i kako-kome-odgovara  tumačenoj priči. Znamo da je na “zapadu” uglavnom pročitana kao spontana pobuna potlačenog naroda protiv  režima.

ZLATKO DIZDAREVIĆ

U medijskom pranju uma, u laganju i podmetanju  kojima se odavno masovno vjeruje po svijetu, ta epizoda što fascinantno osvjetljava minulu deceniju Sirije  postaje smislenija od gomile poznatih i kupljenih objašnjenja o dugom trajanju surove zime koja se evo punu deceniju naziva “proljećem”. I nikakav medijski jad ne može obesmisliti tu dirljivu  jednostavnost slučaja u prolazu, nepostojećeg u objašnjavanju tamošnje zbilje u kojoj “proljeće” u Siriju i unaokolo nije došlo, ali nova “zima” sa mnogim obilježjima hladnog rata lupa na vrata.

Slučajna priča odjednom povelikog smisla začeta je u tipičnoj maloj tradicionalnoj kafeteriji sa desetak stolića, u uskoj a prometnoj ulici Medhat Basha što iz srca starog grada sa Hamedije sukom, žilom kucavicom  Damaska, izbija na Bab Toumu, jednu od sedam kapija u zidinama koji su nekada opasavali grad. U proljeće  2011. kada je počinjao “građanski rat” u Siriji, u izlogu kafeterije osvanuo je veliki poster na kojem namrgođeni Marlon Brando, Don Corleone iz “Kuma”, uz podignuti prst izgovara legendarnu poruku: “Čuvajte svog prijatelja blizu sebi, a svog neprijatelja  još  bliže…”

Misao je bila poznata kao i film, ali nama odavde tamo, u tom ambijentu,  pomalo neobična, egzotična i čudovišno drugačija. I pored svega, svatio sam ubrzo, pripadala je uvijek sokacima tog starog grada.

I tada i kasnije, kada god sam dolazio u Damask, a dolazio sam često, navraćao sam u taj kafe. Gazdi je bilo drago što je dobio prijatelja iz Sarajeva, i dalje smiještanog  nostalgično u Jugoslaviju. Bio je uvjeren da se “to sa raspadom” neće i njima desiti. Iz godine u godinu, kroz ragovore u kojima su oni od mene saznavali ponešto nepoznato o politikama izvan Sirije, a ja učio od njih ko su prijatelji i neprijatelji po svijetu  na način drugačiji od našeg, balkanskog, skretali smo u vode čiji se tokovi danas, deceniju od početka “proljeća”, ovdje u nas još ne prepoznaju.

Njima je kroz prepoznavanje istina o “proljeću”, incijatorima, akterima i posljedicama  onog marta 2011. bivalo očigledno sve teže ali, nada da će sve to sa “neprijateljima sa strane” proći, nije ih napuštala. Pućkale su se nargile, igralo karata i tavle uz šah, osluškiale vijesti,  komentarisale  “šejtanske laži” raznih medija i noćne eksplozije oko Damaska. Pokazivali su mi slike cura i momaka na slikama novina iz Zaliva i po tamošnjim tv programima  za koje su govorili kako su “honorarni demonstranti”.  Sjećam se i priče o dvojici klinaca što su “ubijeni Assadovom granatom  u Ghouti, “Bijeli šljemovi” ih nosili, a eno ih kod kuće živi i zdravi…” Ipak, nada je vremenom splašnjavala.

I evo, povodom decenije  golgote, sjetih se da sam oktobra 2018., jutro po dolasku iz Bejruta u Damask, otišao u kafeteriju sa “Kumom” u izlogu. Corleonea i poruke o prijateljima i neprijateljima  nije više bilo…Zašto, pitao sam iznenađen gazdu. Reče mi kratko, brišući čaše: “Nema, skinuo sam ga, ne igra  više…” I jednostavno dodade: “Ni neprijatelji nisu više što su nekad bili…!”

Bilo  je onda jasno da je u taj zaključak unio sve ono o čemu smo puno razgovarali  kada sam dolazio u Damask. Ponovo ćemo ako bude tamo kada mu opet dođem. A razgovarali smo o lažima koje su izvođači radova u Siriji, i još više nalogodavci iz pozadine, konstruisali pa pretakali u djela i širili na sve strane. Od početka “revolucije mladih”  koji su se okupuli u Deri na jugu zemlje onog marta  ‘11., pa onda dalje do razaranja i krvi vođeni organizatorima – profesionalcima uglavnom izvana. Potom preko formirane lokalne “Slobodne sirijske vojske” (FSA) do naoružanih bradonja koji su klali pred kamerama, rušili i palili oružjem što je dolazilo već tada iz Velike Britanije, Saudijske Arabije i Katara, a nešto kasnije iz razvaljene Libije i osvajački ambiciozne Turske, konvojima zvanim “pacovska ruta.” Adekvatno. Al Qaeda, Jabhat al-Nusra sve do kasnije ISIL-a. Uz razne druge džihadiste, koljače, koje je Zapad brzo opremao kao pesnicu “umjerene opozicije” koja ultimativno mora srušiti Assada. Onda internacionalno okupljanje “Prijatelja Sirije” sa podrškom iz 130 slobodoljubivih zemalja, pa formiranje “Sirijskog nacionalnog fronta” i stalni zahtjevi za više oružja jer će “oni sami srušiti tiranina”. Međunarodni legitimitet  priznat  je tada svima što su protiv Assada.

Nobelovac za mir iz 2009., predsjednik SAD Barak Obama sa svojom administracijom  i posebno CIA-om bio je opsjednut starim hladnoratovskim rivalitetom  sa Rusima,  “njihovim” Assadom i njegovom diktaturom. Nije važno što je i uz traumatično naslijeđe oca Hafeza Basharova Sirija prije “proljeća” grabila krupnim koracima prema ambijentu kojim su ljudi bili zadovoljni. Nasuprot nezadovoljnom Zapadu i kapitalu jer su im i tamošnja nafta i plin, već eksploatisani i tek otkriveni, bili izvan domašaja kao državna, a ne privatna imovina. Muka je bila i u činjenici da Damask nije imao tada ni dolara duga u svjetskim bankama. Ali su Sirijci zato imali besplatno školovanje i bolnice, mnoge socijalne benefite, krcate pijace, eksploziju turizma i ubrzano otvaranje prema svijetu. Uz potpunu normalnost istorijske multireligioznosti.

Preduga je priča u kontekstu  storije o Corleoneu koji više ne važi u malom kafeu u Damasku, o tome šta je sve učinjeno da se dođe do današnje sirijske realnosti. I svuda unaokolo. O tome se već pišu potpuno različite knjige. Ciljano ili u neznanju. Ali, na tragu one čudovišne poruke i mudrosti da i “neprijatelja  treba  čuvati još bliže sebi”, podosta je sjećanja i dokaza da je to moglo, pa više ne može. Evoi tek šezdesetak dana od gromoglasnih obećanja nekad Obaminog zamjenika, sada predsjednika Bidena, da će sve biti bolje.

Mnogi dokumenti o prvim godinama “proljeća” u Siriji  kazuju kako u američkom vrhu tada nije bilo potpune saglasnosti šta  je dugoročni interes i veća opasnost po SAD. Obama, njegova administracija i CIA neupitno su podržavali sve neprijatelje Assada. I džihadisti su bili “umjereni opozicionar”, pa ih se obučavalo, snabdijevalo oružjem, tehnikom, logistikom. Čak i kada se ta “opozicija” svela dominantno na teroriste  čiji su prsti sezali sve do bolnog 11. septembra. Osnovni im je zadatak bio da sruše Assada i njegovo okruženje, sistem i državnu strukturu. Umjesto njega ustoličiće se “umjerena opozicija”. Teroristička. Tada je, recimo, u glasovitom časopisu za političku analizu “Council on Foreign Relations” objavljen tekst o tome kako “Slobodna sirijska vojska treba Al Qaedu”.

Paralelno, unutar vojnih krugova i dijela vojnih obavještajnih vrhova u Washingtonu  postajalo je jasno da je ta varijanta sa ekstremistima u vrhu zemlje, za interese Amerike dugoročno mnogo opasnija od Assada.

Najpreciznije je o svemu ovome pisao  čuveni američki novinar Seymour Hersh, dobitnik Pulicera 1970 za svoje tekstove iz rata u Vijetnamu, posebno o masakru u My Laiu ‘69.  Javnost ga pamti kasnije i po proročanskom  tekstu “Preusmjeravanje” (2007.) kojim ukazuje na američke opsesije Bliskim istokom. Iz Sirije objavljuje iscrpnu analizu (“Čiji sarin”) kojom pobija optužbe protiv Assada u hemijskom napadu u Istočnoj Ghouti 2013. Podjednaka je i opsežna studija čuvenog MIT-a u Americi o ovome. U analizi  “Military to Military”, uz mnoge tvrdnje koje su rezultat vrhunskog istraživačkog novinarstva, Hersh  objašnjava i racionalne razloge sa stanovišta američkih interesa u Siriji, povodom kojih su komandant Glavnog štaba američke vojske (JCS) general Martin Dempsey i šef  američke vojno-oabavještajne službe (DIA) general Michale Flyyn na indirektan  način, neposredno preko Njemačke, Izraela i Rusije (svi su u tome imali, naravno, svoje interese) uspjeli upoznavati komandu sirijske vojske sa važnim vojnim procjenama o džihadistima protiv kojih su ratovali. Nasuprot  pomoći koju su istim džihadistima, od Nusre do ISIL-a, slali  iz Obaminog okruženja i CIA-e. Assad je shvatao odakle informacije i znao se revanširati. Naravno, to je real-politika u kontekstu opsjednutosti koju je Obama sa savjetnicima imao spram povratka Rusije na veliku scenu kroz Bliskog istoka i Siriju.

U to vrijeme i dio medija, makar i sporadično počinje da propušta tekstove o temama na način drugačiji od prethodnih “istina”. Od položaju kršćana u Siriji, do paničnih strahova za “odbranu” Alepa čija je sudbina bila ključa Zapadu za početak podjele Sirije. Francuzi su tu bili najagilniji. Putin i Asad su zato prdstavljani kao najveći zlikovci i ubice civila u Alepu. Tada su procurile i izjave sirijskih vjerskih lidera, kršćana, od Patrijarha Grigorija III Lahama, Patrijarha  Ignacija Josipa III Youana, Biskupa Giuseppe Nazzara, Arhiepiskopa Matta Al Khouria i drugih. Svi oni su javno u svjetskim medijima optuživali zapadne vlade za prevaru i potpuno bezosjećajnu izdaju tamošnjih  kršćana. “Sirija ja bila naša, nigdje se bolje na Bliskom istoku nismo osjećali, a današnje “istine” o Siriji utvrđuju se dirigovano i nalozima !” Teško je zaboraviti i tvrdnju Arhiepiskopa  Sirijske pravoslavne crkve Al Khouria koju mi je više puta ponovio 2017. u dugom razgovoru u njegovom uredu u Starom gradu: “Najveći protivnici kršćana u Siriji u ratu su – kršćčani. Stalno nas zovu iz svijeta, kao pomoć, da idemo odavde. Nikako da shvate da je ovo naš dom, da mi potičemo odavde i da naše spašavanje nije odlazak, več pomoć da ostanemo.  Mi smo Sirijci i ne mislimo to biti bez Sirije…!”

Potpuni je istomišljenik sa njima  bio u svim razgovorima i veliki muftija Sirije Ahmad Badreddin Hassoun. Sin mu je poginuo u Sirijskoj vojsci. Svojevremeno,  prijatelji iz Damaska  rekli su mi kako je riječ o izuzetno otvorenom i širokom čovjeku. Od “pravovjernih” je bio označen kao šejtan, od nekih Arapa kao špijun, od zapadnjaka zaduženih za Arape kao neprijatelj. Za prave starosjedioce Damaska bio je zajednički muftija i onih što vjeruju i onih što baš i ne. Ostalo mi je zapisano kao nešto što ima univerzalno značenje i važeće podjednako za nas ovdje, ono što je Muftija Hassoun kazao uz priće o religiji, politici, ratu, tržnicama, interesima, šejtanima i ćafirima : “Kad se politika umiješa u religiju, religija se pretvori u političku stranku. Problem sa religijom je što je kler otvorio tržnicu i tamo počeo prodavati religiju…”

Danas je puno ovoga sa Sirijom ponovo u svijetu došlo na red. A ni neprijatelji nisu više tamo gdje su nekad bili, recimo  u vrijeme generala Dempseya i Flynna. Zato se lako sjetiti kafea kod BabToume sa i bez Corleonea. Bajden se vratio  tamo gdje je stao Obama, očigledno kao neko ko Kuma ne bi razumio. Pa evo sad sudara sa Putinom kakvog Washington i Moskva nisu imali još od pada Berlinskog zida. America je uglavnom “first” ali ni Rusija nije ona sa pijanim Jeljcinom i prevarenim Gorbačovom. Uz to, eno i Kineza puno drugačijih nego nekada. Sastanak prije koji dan u Anchorageu na Aljasci  između njihovog vrha i delegacije i Washingtona sa dvojicom najvažnijih uz Bidena, Sullivana i Blinkena, bio je na ivici istinskog incidenta. Za netrpeljivost koja je potpaljena odmah po dolasku Bidena

Putin pokazuje više živaca, uz hladne “kontre” koje počinje dijeliti unaokolo (evo je i BiH zakačena stavom o NATO-u). Ne sluti na dobro. Kinezi nisu imali trunke problema da glasno i precizno kažu u lice savjetniku za Nacionalnu bezbjednost i Državnom sekrertaru  da  “ne može mišljenje US predstavljati međunarodno javno mnjenje…” Ne manjka saglasnih.

Sve skupa, igra je do sada prilično nepoznata. Uz posmatrače  koji se opredjeljuju i svrtstavaju sve više prema onome kako moraju. Čast izuzecima. A i tu lukavost i obaveze u potčinjavanju  ne poznaju više “neprijatelja kojeg treba držati bliže nego prijatelja”.

Ko bi rekao na kraju: Asocijacija na priču decenije haosa u Siriji i daljeg nastavka što ne sluti na dobro nikome u svijetu, rođena je iz mentalnog sklopa i orjentalnog duha malog kafedžije u Damasku. Eto i Don Corleone se ponudio da pomogne. Mudriji i pametniji su ga poslušali ali, izgleda, nije ih bilo dovolojno. Pa se sila opet nudi kao biznis. Velika je igra u pitanju.

Izvor

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.