Rastuća borba demokratije u arapskom svijetu - Balkan Times

Rastuća borba demokratije u arapskom svijetu

Predsjednik Tunisa Kais Saied izdao je ovog mjeseca seriju odluka čime je efikasno produžio suspenziju nacionalnog parlamenta koja je započela u julu sve do narednih zakonodavnih izbora koji su zakazani za decembar naredne godine.

Rastuća borba demokratije u arapskom svijetu – Predsjednik Tunisa Kais Saied izdao je ovog mjeseca seriju odluka čime je efikasno produžio suspenziju nacionalnog parlamenta koja je započela u julu sve do narednih zakonodavnih izbora koji su zakazani za decembar naredne godine.

Više od jedne decenije nakon Arapskog proljeća,demokratski progres u Tunisu suočava se sa velikim preprekama.Prema istraživanju Arapskog barometra sprovedenog između jula 2020. i aprila 2021. godine samo 15% Tunižana je izjavilo da vjeruje vladi.

Stoga,široko rasprostranjena javna podrška Saeidovoj odluci da suspenduje parlament je razumljiva,pogotovo kada 9 od 10 Tunižana vjeruje da korupcija prevladava u vladi a više od polovine naroda ukazuje da je ekonomija najveći izazov sa kojim se država susreće što su dva od glavnih faktora iza predsjednikove odluke.

Iako ankete pokazuju da 55% Tunižana vjeruje da je demokratija uvijek ima prednost nad ostalim vrstama vlada, izgleda da više od polovina javnosti podržava gramzivost svog predsjednika za vlašću. Ovo se može pripisati činjenici da nastoje da definišu demokratiju na osnovu ekonomskih rezultata.

Poseban faktor ovdje je da su Tunižani i Arapi koji žive u drugim zemljama u koje je Arapsko proljeće donijelo nadu, razumljivo postali nestrpljivi u pogledu mogućnosti promjena u upravljanju, posebno onih za koje je potrebno vrijeme da procvjetaju, kao što je tranzicija ka demokratiji. Pošto su živjeli u zemljama s dugom historijom unitarne kontrole, postali su manje skloni čekanju na inherentno spor proces političke tranzicije.

Tranzicija u demokratski sistem je veoma teška i mora se pažljivo proračunati. U Egiptu je tranzicija bila požurena dok je u Sudanu nekako bila zamršena; ali u oba slučaja vojska je zgrabila vlast u manje od 2 godine.

U drugim dijelovima regije, izgleda da je Libiji suđeno da ide istim putem. Državni izbori koji su trebali biti održani 24. decembra odgođeni su na neodređeno vrijeme i nikako ne možemo očekivati ​​tranziciju zemlje u demokratiju – čak ni ako demokratiju definišemo isključivo u smislu izbora, što je minimalistički pristup.

To je zato što će Libija održati izbore bez ustava ili nacionalnog pravnog okvira za utvrđivanje političke strategije nakon 24. decembra. Nekoliko ključnih tačaka je ostalo neriješeno, uključujući kada će se izbori sada održati i šta treba uraditi ako neko ometa glasanje ili osporava rezultate, da navedem samo par mogućnosti.

Uz podjele među predsjedničkim kandidatima kao što su vojni vođa Halifa Haftar i Saif al-Islam Gadafi, sin bivšeg diktatora zemlje, Libijci bi se mogli naći u nemirnim vodama.

Jaka međunarodna upornost u vršenju pritiska da se libijski izbori održe po rasporedu podsjeća na slike građana na biračkim mjestima s obojenim prstima koji se uzdižu u javnosti, često pogrešno, kao znak demokratskog uspjeha. Kako sada stoji, Libija bi se mogla naći na planu koji je isproban i koji je propao u Iraku, kao najbolji scenario, i Afganistan, u najgorem scenariju, ili negdje između, kao što se dogodilo u Egiptu i Sudanu.

Irak je nedavno održao svoje pete parlamentarne izbore od američke invazije 2003. godine, ali demokratija je daleko od institucionalizirane u zemlji. Konkretno, slijedi gore spomenuti minimalistički pristup gledanja na demokratiju isključivo u smislu održavanja izbora. Nedavne parlamentarne izbore održane su dvije godine ranije, uglavnom kako bi se smirili oni koji su bili uključeni u proteste u oktobru 2019. godine. Slično tome, očekuje se da će parlamentarni izbori u Tunisu, planirani za oktobar 2024. godine, biti održani dvije godine ranije.

Koristeći izbore za smirivanje neslaganja, kreatori politike rizikuju da umanje suštinu demokratije i da je učine nepopularnom. Zapravo, podaci iz Arapskog barometra i Svjetske ankete vrijednosti sugeriraju da nivo povjerenja među arapskom omladinom u demokratske institucije – političke stranke, izbore i parlamente iznosi samo 41%. To je 19% poena niže od njihovog poverenja u vlade i zapanjujućih 43% poena manje od njihovog afiniteta prema simbolima svojih zemalja, koje jaki lideri često koriste na osnovu preuzimanja političke kontrole.

Takva dinamika ukazuje na sve veće pogoršanje okruženja za inkubaciju demokratije u arapskom svijetu. Demokratske težnje regiona možda više neće ni uživati ​​u političkoj volji Zapada. Jedina arapska država predstavljena na Summitu za demokratiju, čiji su domaćini bili SAD ovog mjeseca, bio je Irak. Tokom događaja, Washington je ponovio svoju podršku demokratiji širom svijeta, ali je isključenje ključnih američkih partnera u arapskom svijetu, kao što su Jordan i Maroko, prilično zabrinjavajuće. Isključivanje Tunisa – vjerovatno jedine demokratije u regionu – također je zbunjujuće.

Gubitak javne podrške Zapada prebacuje loptu isključivo na regionalni teren,ili u ruke kreatora politike koji možda osjećaju manji pritisak da zadovolje prosvjednike ili u ruke prosvjednika koji će se možda suočiti sa pritvorom bez veće međunarodne zaštite, posebno u regiji gdje su česti protesti koji pozivaju na transparentnost, odgovornost i ostale demokratske principe.

Demokratija u arapskom svijetu je sada na mnogo gorem mjestu, nakon loših iskustava nekih zemalja, nego što je bila sredinom 2010-ih. Ako situacija nastavi ići ovom stranputicom, bit će potreban značajan napor da se povrati ideja demokratije, barem u principu kao održiva alternativa.

Izvor

(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes)

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.