Proširenje NATO-a na istok – „kobna pogreška“ SAD-a - Balkan Times

Proširenje NATO-a na istok – „kobna pogreška“ SAD-a

oš 5. februara 1997. godine George Kennan, američki diplomat i autor hladnoratovskih koncepata i toka “zadržavanja”, proročki je upozorio Ameriku na stranicama New York Timesa na opasnosti takve politike: “…proširenje NATO-a bit će najkobnija pogreška američke politike u cijelom razdoblju nakon završetka Hladnog rata… Može se očekivati ​​da će takva odluka ojačati nacionalističke, protuzapadne i militarističke tendencije u ruskom javnom mnijenju; imat će negativne posljedice za razvoj demokratije u Rusiji, oživjeti će atmosferu hladnog rata u odnosima između Istoka i Zapada i gurnuti rusku vanjsku politiku u smjerovima koji nam se jako ne sviđaju.”

Proširenje NATO-a na istok – „kobna pogreška“ SAD-a – Još 5. februara 1997. godine George Kennan, američki diplomat i autor hladnoratovskih koncepata i toka “zadržavanja”, proročki je upozorio Ameriku na stranicama New York Timesa na opasnosti takve politike: “…proširenje NATO-a bit će najkobnija pogreška američke politike u cijelom razdoblju nakon završetka Hladnog rata… Može se očekivati ​​da će takva odluka ojačati nacionalističke, protuzapadne i militarističke tendencije u ruskom javnom mnijenju; imat će negativne posljedice za razvoj demokratije u Rusiji, oživjeti će atmosferu hladnog rata u odnosima između Istoka i Zapada i gurnuti rusku vanjsku politiku u smjerovima koji nam se jako ne sviđaju.”

Nakon što su proteklih sedmica „sve karte stavljene na stol“ u odnosima između Rusije i Zapada (prije svega SAD-a, jer „ostatak“ Zapada ponašat će se u odnosu prema Moskvi onako kako to od njega bude tražio Washington) – svijet se našao u rijetko kada viđenoj fazi iščekivanja i neizvjesnosti.

Sve su oči uprte u predstojeće američko-ruske pregovore, gotovo ultimativno inicirane od strane Moskve što je unijelo nervozu u zapadne prijestolnice s obzirom na njene oštro formulirane zahtjeve glede dobivanja čvrstih sigurnosnih jamstava za Rusiju – izrečene lično od predsjednika Vladimira Putina. A svi dobro znaju da se on „ne razbacuje riječima u prazno“ i da iza njih uvijek stoji i djelo tj. konkretni potezi.

Na Zapadu se sada traži način na koji odgovoriti Moskvi da bi ona bila zadovoljna a zapadna politika i političari „sačuvali obraz“ tj. da u očima domaće i međunarodne javnosti ne bi izgledali kao da su se povukli pred Rusima tj. izdali svoje „vječne ideale“ i „vrijednosti“ kojih su im redovito puna usta – poput borbe za demokratiju, ljudska prava itd.

Međutim oko odgovora Zapada još uvijek nema jasno formuliranih stavova ali, što je još opasnije – niti jedinstva. Jedni, nerazumniji, zalažu se za oštar protuodgovor i uvođenje novih sankcija Rusiji, čak i onih tzv. preventivnih, bez obzira napala Rusija Ukrajinu ili ne (oni se uglavnom nalaze na istočnom krilu EU predvođenom Poljskom, kao i onim američkim krugovima koji su u ooziciji ili općenito izvan djelokruga i dosega uticaja Bidenove administracije unutar Kongresa, i smatraju kako Putin blefira i da će se, nakon što mu se „pokažu zubi“, povući „podvijena repa“); dok se drugi zauzimaju za racionalniji i trezveniji pristup koji uključuje formalno zalaganje za buduće pregovore s Moskvom kao svojevrsni dobitak na vremenu dok se ne pronađe konkretan stav američke službene politike na rusku inicijativu.

Stoltenbergov poziv Rusiji na pregovore

Ovaj potonji, trezveniji pristup koji teži kupovini vremena (iako niti on Moskvi ne odgovara jer ona vremena nema), odnosi se i na jučerašnji poziv NATO saveza i lično njegovog glavnog tajnika Jensa Stoltenberga Moskvi za održavanje sastanka sada već nepostojećeg Vijeća Rusija-NATO za 12. siječnja. Vidi se kako NATO shvata nužnost pregovora s Moskvom (to je Vijeće, iako je formalno funkcioniralo do 1. novembra ove godine, s bilo kakvim konkretnim radom prestalo odlukom NATO-a kao njegovom reakcijom na rusku vojnu intervenciju u Gruziji u ljeto 2008. g.), ali ne zna, zapravo, o čemu razgovarati. To se vidi iz Stoltenbergovih stavova kako se neće razgovarati o ruskom zahtjevu koji se odnosi na zaustavljanje daljnjeg širenja NATO saveza na istok jer je to neprihvatljivo s načelima te organizacije. Međutim svima je jasno da to neće biti tako jer jednostavno pregovori tada ne bi imali niti smisla. To je sinoć potvrdilo i samo rusko Ministarstvo vanjskih poslova reagirajući na poziv NATO-a na zajednički sastanak kojeg se, kako je rečeno, sada „proučava“ ali i navodi kako u njemu moraju sudjelovati i visoki vojni predstavnici. Ali ono najvažnije, pri tom je glasnogovornica ruskog MVP Marija Zaharova izjavila je kako sve one koji još nisu shvatili riječi iz jasno formuliranih ruskih zahtjeva upućenih na dvije adrese – SAD-u i NATO savezu podsjeća kako je upravo zaustavljanje proširenja NATO saveza na Istok temeljni ruski zahtjev od kojeg Moskva neće odstupiti.

Nova geopolitička realnost

I još nešto vrlo važno – Rusija je za svoje stavove po pitanju traženja sigurnosnih jamstava prošle sedmice dobila otvorenu podršku Kine. Jasno je kako obje zemlje nastoje postaviti „pravila igre“ koja se odnose na daljnju ekspanziju NATO saveza tj. odrediti jasne granice koje u tom smislu on neće smjeti prijeći. Naime, Kina dobro zna da se sutra i srednjoazijske zemlje mogu naći u sastavu NATO saveza čime bi on izbio na zapadne kineske granice što je za Peking potpuno neprihvatljivo. Drugim riječima pitanje proširenja NATO saveza postaje sve više ne samo rusko-zapadno, već i globalno pitanje.

Dakle, velika geopolitička partija šaha između SAD-a, Rusije i Kine ulazi u svoju završnu fazu nakon koje će početi nova geopolitička realnost. Došli smo do trenutka kada je gotovo s „mrmljanjem u bradu“ i međusobnim obmanama, odnosno nastalo je vrijeme donošenja konkretnih odluka. Pri tom ne vjerujem da griješim kada kažem slijedeće: Putin je, da parafraziram, jasno i ozbiljno kazao kako će, ako se NATO sam ne udalji od ruskih granica njemu u tome „pomoći“ Rusija i da za to ona ima dovoljno snage i odlučnosti. Ali pri tom je i ostavio prostora za davanje šanse politici. Možda je to najbolje formulirao i kroz prošle sedmice kazanu rečenicu na redovnoj velikoj godišnjoj medijskoj konferenciji uz samo njemu svojstvenu dozu humora, kada je, govoreći na ovu temu, izjavio kako „djed Mraz donosi darove samo dobrim dječacima i djevojčicama“. Nije teško razaznati ko je u ovoj Putinovoj sintagmi djed Mraz, a ko su dječaci i djevojčice. Putin je Washingtonu definitivno zagorčao i Božić i Novu godinu.

Pretpostavljam kako umjesto slavlja i razonode washingtonski stratezi, ali prije svega psiholozi sada grozničavo pokušavaju proniknuti u Putinovu „glavu“, promatraju njegov “govor tijela” i što sve ne, želeći dokučiti koliko je on zapravo spreman daleko ići, je li samo blefira kako bi osigurao ravnopravni pregovarački status za Rusiju, ili je odlučan i za konkretne vojne poteze ukoliko se njegovi ključni zahtjevi ne ispune? A rat Zapad ni u kom slučaju ne želi (naravno, ne želi ga niti Rusija ali njen državni vrh već danima upozorava kako ona više nema gdje odstupiti jer je NATO na njenim granicama).

„Geostrateška anomalija“

Ovom, nazvao bih je, „geostrateškom anomalijom“ – kada je Moskva iz višedecenijske strateške defanzive i traženja protuodgovora na Zapadne odluke neočekivano prešla u stratešku ofanzivu i Zapad primorala na traženje rješenja za njene poteze – jasno dolazi do izražaja neugodna situacija po Zapad. Prije svega zbog njegovih, gore spomenutih „vječnih načela“ iza kojih, naravno, ne stoji ništa drugo nego goli ekonomski interesi i nastojanje zadržavanja globalne dominacije.

Zašto je ovo sada po Zapad neugodno? Zato što će svaki eventualni dogovor s Rusijom (a do njega će se morati doći ako se ne želi ratovati) nakon ovog značiti i odustajanje barem od nekog od čvrstih deklarativnih stavova Zapada, što u praksi znači, da će od danih obećanja pojedinim zemljama na istoku Evrope o pružanju nedvosmislene zaštite i prava na njihov vlastiti izbor (koji, naravno, znači put u euroatlantske integracije) ostati vrlo malo.

Drugim riječima Zapad je postao žrtva svoje megalomanske politike, kada mu nije bilo dosta samo slamanje SSSR-a i Varšavskog ugovora odnosno pobjeda u hladnom ratu, već je vrlo brzo, od već poražene Rusije išao stvarati svog novog glavnog neprijatelja šireći svoje vojne efektive tamo gdje je, barem usmeno, obećao da to neće činiti.

A da je to tako, možda najbolje svjedoči i slijedeći tekst iz američkog medija American Thinker.

U njemu se kaže kako je nakon raspada Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta, NATO prekršio usmeni dogovor između državnog tajnika Jamesa Bakera i ruskog ministra vanjskih poslova Eduarda Shevardnadzea i počeo širenje velikih razmjera na istok.

Sa stajališta Moskve, ovo širenje može se promatrati samo kao strategija opkoljavanja Rusije neprijateljima koje predstavljaju njezini susjedi. U pozadini ekonomske i vojne slabosti zemlje, ovaj se proces nastavio bez prekida. Od ponovnog ujedinjenja Njemačke, savez je sa 16 narastao na 28 zemalja, navodi se u tekstu.

Trenutačni događaji proizlaze iz ove “najkobnije” pogreške, stoji dalje u tekstu američkog medija i kaže kako je današnja Rusija tome u stanju stati na kraj, a da je Putin povukao crvenu crtu preko Ukrajine.

„Potpuno je jasno dao do znanja da neće dozvoliti Kijevu da se pridruži NATO-u. Za mirno rješenje ovog pitanja, predložio je predsjedniku Bidenu da Rusiji pruži jamstva da Ukrajina neće pristupiti vojnom savezu. No, glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg odbio je tu ideju i potvrdio pravo saveza da u svoje redove pozove nove zemlje. Ako se situacija ne promijeni, Moskva neće imati drugog izbora nego invaziju na Ukrajinu. Za Moskvu takva invazija ne uključuje posebne rizike, ni vojne, ni političke ni ekonomske“, navodi se u tekstu.

Odmah se i dodaje jako je „u vojnom smislu, predsjednik Biden Ukrajinu već gurnuo pod vlak, isključujući vojnu intervenciju NATO-a“.

Nakon što ruski tenkovi „za jedan dan uđu u Kijev“, kako piše taj medij i šta se može dogoditi u slučaju rata, „u političkom smislu, (taj) događaj će izazvati veliku buku i osudu, ali se ne očekuju značajniji potresi“. Pri tom se navodi komparacija s ruskom aneksijom Krima, kada je Rusija izbačena iz G8 i isključena iz sudjelovanja u Vijeću Evrope. „Ove “oštre” mjere nisu bile vrijedne niti zrna pijeska s krimskih plaža“, stoji u tekstu.

Medij ukazuje kako bi, čak i u slučaju novih proturuskih sankcija, zapadne demokratije nakon sedam i pol godina trebale shvatiti da Moskva na ukrajinsku situaciju gleda kao na geopolitičko pitanje od najveće važnosti. „Posljedično, odlučnost Moskve neće oslabiti, čak i ako sankcije ostanu na snazi ​​sljedećih sto godina“, navodi se dalje.

Drugi rezultat mogao bi se postići da su Biden i njemu slični slijedili Napoleonov savjet i pokušali razumjeti rusku vanjsku politiku: “Poznavati geografiju zemlje znači poznavati njezinu politiku”, napisao je Bonaparte.

Sve dok Amerika i njezini saveznici u NATO-u razmišljaju o kaznenim mjerama protiv Rusije umjesto da pokušavaju riješiti problem koji su stvorili, invazija se čini neizbježnom, navodi američki medij. „Ako se to dogodi, Ukrajina će prestati biti unitarna država. Rusi će je podijeliti na tri odvojene zemlje: istočnu, središnju i zapadnu. Za Ukrajinu, koja pati od unutarnjih podjela, to neće biti nešto neprirodno, ali će signalizirati bivšim sovjetskim satelitima da NATO nije spas, već samo teret.“

Ovdje je bitno napomenuti slijedeće: jedan od autora teksta spomenutog američkog medija je i Alexander Markovsky – viši savjetnik u London Center for Policy Research, koji proučava nacionalnu sigurnost, energetiku, rizike i druga pitanja javne politike. Dakle, nije riječ o nekome ko se površno bavi ozbiljnim geopolitičkim temama, već o profesionalcu koji zna što govori i o tome se ne boji javno kazivati. Uostalom, kao što sam već nebrojeno puta rekao, nije vrijeme za mrmljanje u bradu, prikrivanje istine i uljepšavanje stvari. One su vjerovatno nikad ozbiljnije, a osim toga – ionako ih dovoljno prikriva sveopća medijska fokusiranost na globalnu covid pandemiju iza čijih se kulisa događaju dramatične stvari. Covidom „umrtvljenu“ javnost bit će lakše staviti pred svršen čin ma kakav on bio, barem tako misle oni koji iza svega toga stoje.

Izvor

(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes)

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.