Balkan Times

POVRATAK TALIBANA

image

Postoji niz razloga koji je Amerikance primorao na mir s talibanima. Prije svega zbog činjenice da su talibani dobili rat jer nisu pacificirani ni nakon dvije decenije američke okupacije. Talibani su iz sukoba izašli snažniji, i to sa znatnom podrškom i legitimitetom u narodu, a njihovoj popularnosti svakako je doprinijela endemična korupcija i neefikasnost vlasti u Kabulu

Osman
SOFTIĆ

U vrijeme globalne pandemije virusa korona, koja je paralizirala
svjetsku ekonomiju i uobičajeni život na globalnom planu bez presedana u
novijoj povijesti i proizvela zastrašujuću globalnu paniku, a ne nazire joj se
skoro rješenje, jedan od najznačajnijih diplomatskih događaja u domenu
međunarodne politike, potpisivanje sporazuma između SAD-a i afganistanskih
talibana o povlačenju američkih trupa iz ove zemlje, prolazi nezapaženo.

Predstavnici Američke vlade i afganistanskih talibana,
konzervativnog afganistanskog vojno-političkog pokreta koji već dvije decenije
pruža žestoki oružani otpor američkom vojnom prisustvu u Afganistanu, potpisali
su 29. februara 2020. godine u Dohi sporazum kojim bi trebao biti okončan
devetnaestogodišnji rat u ovoj strateški važnoj, ali devastiranoj i
osiromašenoj zemlji srednje Azije. Ovom sporazumu prethodili su brojni tajni
susreti i osamnaest mjeseci intenzivnih pregovora. Prema sporazumu, američke trupe
trebale bi u roku od četrnaest mjeseci napustiti Afganistan. Prvi kontingent od
8.600 vojnika trebao bi se povući za četiri mjeseca, dok bi ostatak američke
vojske Afganistan trebao napustiti nakon devet mjeseci. Ceremoniji potpisivanja
sporazuma prisustvovali su američki državni sekretar Mike Pompeo i zamjenik
vođe talibana Mullah Baradar. Dokument je u ime američke strane potpisao
specijalni izaslanik za Afganistan Zalmay Khalilzad, američki diplomat
afganistanskog porijekla koji je vodio ove pregovore.

Pitanje je koliko će se sporazum održati na snazi s obzirom na
to da u njemu nije učestvovala zvanična vlada u Kabulu, koja od momenta
svrgavanja talibanske vlasti 2001. godine uživa podršku zapadnih sila, SAD-a i
NATO-a. Talibani su insistirali da zvanični Kabul ne učestvuje u pregovorima,
pokazavši time da ne priznaju Vladu u Kabulu, dajući do znanja da se sporazum
odnosi samo na Amerikance, a ne i vladine snage, barem ne za sada. To, naravno,
zabrinjava zvanični Kabul.

Komentirajući potpisani sporazum, talibanski glasnogovornik
Zabihullah Mudžahid izjavio je da se “džihad protiv izdajnika i marioneta koje
su dvije decenije podržavale američke okupacione snage nastavlja”. Kritičari
američke politike u Afganistanu vjeruju da će pripadnici CIA-e i dalje neometano
nastaviti djelovanje u područjima koje kontroliraju talibani, optužujući
američki centralnu tajnu službu da u Afganistanu kontrolira tajne tokove
trgovine opijumom od čijih prihoda, navodno, finansira svoje “crne operacije” –
tajne subverzivne djelatnosti protiv nepoželjnih protivnika širom svijeta za
koje ne može osigurati legalno finansiranje od Američkog kongresa. Poznato je
da se više od 90 posto svjetskog opijuma proizvede u Afganistanu. Navodno,
Američka vlada je do danas uložila 8,5 milijardi dolara u razne programe za
suzbijanje kultiviranja narkotika u Afganistanu. Italijanski novinar Enrico
Piovesana ovaj zabrinjavajući aspekt afganistanskog rata problematizirao je u
knjizi Afghanistan
2001–2016: La Nuova Guerra Dell’ Oppio (Novi opijumski rat u Afganistanu).

Talibanski predstavnici obavezali su se da će se odreći nasilnog
ekstremizma i terorizma i da ubuduće neće pružati utočište ekstremističkim
organizacijama, poput al‑Kaide, ISIL-a i drugih sličnih terorističkih grupa.
Nakon povlačenja američkih trupa, prema ovom sporazumu, trebalo bi doći do
nastavka pregovora o miru između talibana i Vlade u Kabulu, a u interesu
izgradnje međusobnog povjerenja i postizanja trajnog mira. Ozbiljniji
poznavaoci prilika u Afganistanu vjeruju da su talibani praktično u ovom sukobu
ostvarili pobjedu nakon dvodecenijskog oružanog otpora nad daleko nadmoćnijim
američkim i međunarodnim vojnim snagama i sigurnosnim snagama Vlade u Kabulu,
koja se bez zapadne vojne i logističke podrške ne bi mogla toliko dugo održati
na vlasti, koristeći metode asimetričnog gerilskog ratovanja.

Skeptici, pak, koji ovaj mirovni sporazum smatraju defektnim,
traže od Trumpove administracije da se povuče iz sporazuma i protive se
povlačenju američkih trupa pod izgovorom da ne postoje garancije da talibani
neće ponovo početi pružati utočište terorističkim grupama. Protivnici
povlačenja američkih trupa iz Afganistana, a većina njih su djelovali u
administraciji Georgea W. Busha, insistiraju na većem vojnom pritisku na
talibane, mjerljivoj verifikaciji američkih zahtjeva i definiranju preciznih
metoda pomoću kojih će se mjeriti primjena dogovorenog mira. Riječ je o
protagonistima kontinuiranog američkog globalnog vojnog angažmana koji se ne
žele pomiriti s činjenicom da je američki imperijalni projekt u Afganistanu
propao i da su talibani, praktično, pobjednici ovog dvodecenijskog vojnog
sukoba.

Centralna Vlada u Kabulu pokazala se neefikasnom, korumpiranom i
bez podrške, uporišta i narodnog legitimiteta. Zbog toga je njena pregovaračka
pozicija znatno oslabljena u odnosu na talibane. Ovim sporazumom očito je i to
da se američka strategija imperijalnog rata u Afganistanu pokazala pogrešnom i
destruktivnom. Američki protivnici imperijalnog prisustva u Afganistanu, pak,
poziciju svoje Vlade porede s neuspjehom Francuske u Vijetnamu, ali i Britanije
i Sovjetskog Saveza da pacificiraju slobodarski narod Afganistana u ranijim
periodima. Za devetnaest godina, koliko traje, SAD je na rat u Afganistanu
potrošila dvije hiljade milijardi dolara, a izgubila 2.400 vojnika. U direktnim
sukobima ubijeno je 110.000 Afganistanaca, a ako se tome doda smrt indirektno
uzrokovana ratom, onda je taj broj približno 390.000. Danas, iz ove perspektive
vidimo da opravdanih razloga za američku invaziju Afganistana nije bilo.

Jedan od najpoznatijih svjetskih poznavalaca Afganistana Eric
Margolis smatra da su Amerikanci izvršili invaziju Afganistana zbog triju
stvari. Prvo, da bi prekrili aljkavost Bushove administracije, koja nije
uspjela ili nije željela zaustaviti napad na zgrade Trgovinskog centra u New
Yorku 11. septembra 2001. godine, iako su postajali raspoloživi obavještajni
podaci koji su ukazivali na to da je planiranje napada bilo u toku. Invazija
Afganistana poslužila je kao pokriće kako bi odvratila pažnju od državne
odgovornosti za spomenutu ljudsku tragediju i predstavljena je kao odmazda.
Drugi je razlog, prema Margolisu, oportunistički pokušaj američke
administracije da osigura izgradnju plinovoda od Turkmenistana, preko
Afganistana, do južnih granica Pakistana. Pregovori talibanskih političkih
predstavnika sa zvaničnicima američke administracije i privatnih energetskih
korporacija u Teksasu o izgradnji plinovoda, a koji su prethodili napadu na
Afganistan, propali su. Ugledni i izvanredno informirani pakistanski analitičar
i autoritet za Afganistan Ahmed Rashid dokumentirao je ovu epizodu u knjizi Talibani, militantni
islam, nafta i fundamentalizam u srednjoj Aziji. Treći pravi razlog
američke invazije Afganistana jeste oportunistički pokušaj bivše administracije
Georgea Busha da okupira “prazno parče zemlje” na srednjoazijskoj šahovskoj
ploči prije nego to uradi Kina. Margolis smatra da je rat u Afganistanu sve
vrijeme bio uvijen u oblandu velikih laži, obmana i dobro osmišljene propagande
iz Washingtona. On opovrgava i američke službene tvrdnje da je napad na
američke blizance planiran u pećinama Afganistana i uz pomoć talibana, navodeći
kako je ovaj tragični i gnusni napad zapravo osmišljen u Njemačkoj i Španiji, a
da su ga isplanirali radikalni državljani Saudijske Arabije u egzilu u znak
odmazde za “američku okupaciju” njihove kraljevine.

Margolis tvrdi i to da vojni kampovi za obuku gerilaca u
Afganistanu datiraju mnogo ranije i da ih je uspostavila pakistanska vojna
obavještajna služba Interservices
Intelligence (ISI), ali za druge svrhe. Margolis navodi da je lično
obišao spomenute kampove, i to u pratnji generala Hamida Gula, nekadašnjeg šefa
ISI-a, koji ga je upoznao sa svrhom spomenutih kampova. Nema razloga ne
vjerovati Margolisu, rođenom Njujorčaninu, ekspertu za međunarodne odnose,
veteranu istraživačkog novinarstva i autoru vrijednog opusa Američki radž, Amerika
i muslimanski svijet, oslobođenje ili dominacija, analitičaru kojem
su među prvim zapadnim novinarima bili ustupljeni na uvid nekadašnji obavještajni
arhivi KGB-a u Moskvi.

Bez obzira na zapadne percepcije o talibanima i ocjene njihovog
pogleda na uređenje afganistanskog društva ili njihovo shvatanje i tumačenje
islama, za talibane se ne može reći da su teroristička organizacija – optužbe
koje im na teret decenijama stavljaju američke okupacione snage, zapadni mediji
i bivši afganistanski komunisti transformirani u snage sjeverne alijanse. Ovaj
pokret nastao je na bazi tradicionalističke i konzervativne Deobandske škole
islama. Svrha političkog i vojnog djelovanja ovog pokreta bila je zaštita
transportnih karavana od bandita koji su harali područjem Afganistana za
vrijeme građanskog rata u ovoj zemlji početkom devedesetih godina. Čak i
njihovi kritičari im priznaju časnu i efikasnu ulogu zaštite žena od masovnog
napastovanja i silovanja. Osim toga, u vrijeme kad su talibani zauzeli Kabul i
uspostavili političku kontrolu nad prijestolnicom, gotovo u potpunosti su
iskorijenili trgovinu narkoticima.

Naravno, metode koje su koristili bile su rigorozne, a njihov
način implementacije islama i njegovih propisa arhaičan, posebno način
tretiranja ranijih sekularnih društvenih normi, za racionalno i liberalno
razumijevanje islama još uvijek neshvatljivi i neopravdani. Ipak, talibane, ali
i Afganistan u širem smislu ne bismo smjeli promatrati kroz prizmu
redukcionističkih shvatanja i aršina primjenjivih u našim okolnostima budući da
se radi o društvu i zajednici koja je bila potpuno razorena i devastirana
dugogodišnjim tribalnim, etničkim i ideološkim sukobima koje je nemoguće
razumjeti racionalnim instrumentarijem primjenjivim u našem dijelu svijeta.
Stoga ih je nužno posmatrati i razumjeti u kontekstu afganistanskih društvenih
prilika.

Treba imati u vidu to da je elitistička vlada u Kabulu, kojom
politički dominiraju etnički Tadžici, iako Paštuni čine najveću etničku skupinu
u Afganistanu, a talibani su pretežno iz reda Paštuna, izgubila narodni
legitimitet, posebno u ruralnim područjima. Čak i nakon utrošene dvije hiljade
milijardi dolara za devetnaest godina američke okupacije, više od polovine
Afganistanaca živi od jednog dolara dnevno. Ruralna su područja zanemarena, a
urbana bogata gradska elita, posebno ona u Kabulu, izgubila je osjećaj za
potrebe ruralne populacije. Kroz povijest Afganistana britanski su kolonizatori
u Kabulu postavljali kraljeve, a Rusi odane komunističke sluge. Ni Amerikanci
nisu ništa u tome drugačiji, samo su stvari putem propagande predstavili u
boljem svjetlu, ali je suština ostala ista. Ni jedna sila u povijesti nije
mogla vladati Afganistanom, zbog čega je Afganistan nazvan grobljem svjetskih
imperija. To je spomenuo i američki državni sekretar Mike Pompeo nakon
potpisivanje sporazuma u Dohi, kazavši da Amerika zbog toga ne želi perpetualno
ratovati u Afganistanu.

Talibani danas uživaju podršku većine ruralne populacije. U tome
treba tražiti objašnjenje uspjeha njihovog otpora okupaciji. Vlada u Kabulu
nije kadra kontrolirati čak ni predgrađa petnaestak kilometara udaljena od
opulentne predsjedničke palače. Tačno je da je Vlada u Kabulu sačinjena od
obrazovanih tehnokrata s dvojnim državljanstvima zapadnih zemalja. Tačno je i
to da je Vlada u Kabulu, iako samo u kozmetičkom smislu, inkluzivna i
reflektira kompoziciju stanovništva u etničkom pogledu, ali ona nije legitimna
u očima većine Afganistanaca jer u posljednje dvije decenije nije osigurala
bazične potrebe svojim građanima. Osim toga, politička elita u Kabulu obogatila
se na korupciji, trgovini narkoticima i zloupotrebi američke pomoći. Pored
toga, čak i godinu nakon izbora nije se mogla dogovoriti ko je legitimni
predsjednik – Ashraf Ghani ili njegov vječiti rival Abdullah Abdullah.

Po ustoličenju posttalibanske vlasti u Kabulu 2001. godine nakon
američke invazije, kojom su dominirali etnički Tadžici, povećala se trgovina
opijatima. Analitičari vjeruju da današnje afganistanske vlasti kontroliraju
trgovinu narkoticima. Imperijalni ratovi, ma koliko oni bili devastirajući za
lokalno stanovništvo, elitama donosi bogatstvo. Vojni industrijski kompleks u
Americi profitirao je iz ovog rata. Zbog toga se njegovom okončanju posebno
protive neokonzervativni ideolozi bivše Bushove administracije, ali i liberalni
protagonisti američkog intervencionizma vezani za krugove oko Demokratske
stranke u SAD-u. Dugotrajni ratovi, kao i ovaj izgubljeni američki rat u
Afganistanu, do bankrota su doveli mnoge ranije imperije. Dva iscrpljujuća
američka rata, afganistanski i irački, koštali su američku imperiju da ona
danas postepeno gubi primat u svijetu u odnosu na nove, rastuće sile,
prvenstveno Kinu. Američki predsjednik Trump uvidio je propast koji su ovi
ratovi donijeli Americi i, ma šta o njemu mislili, potpisivanje mira s
talibanima mogao bi biti jedan od njegovih najkonstruktivnijih političkih
poteza do danas. Velike i moćne sile ništa ne čine iz milosrđa, iako često
svoju globalnu strategiju pokušavaju upakirati i predstaviti kao velikodušnu
borbu za ljudska prava, demokratiju i druge liberalne vrijednosti i ideale. U
suštini, postoji niz razloga koji je Amerikance primorao na mir s talibanima. Prije
svega zbog činjenice da su talibani dobili rat jer nisu pacificirani ni nakon
dvije decenije američke okupacije. Talibani su iz sukoba izašli snažniji, i to
sa znatnom podrškom i legitimitetom u narodu, a njihovoj popularnosti svakako
je doprinijela endemična korupcija i neefikasnost vlasti u Kabulu.

Osim toga, politika Trumpove administracije bazirana je od samog
početka na opredjeljenju da dugogodišnje ratove mora što prije okončati, što je
u skladu s oficijelnom strategijom Bijele kuće o “suzdržanosti” (restraint), koju
već duže vrijeme zagovaraju najozbiljniji američki teoretičari realizma u
međunarodnim odnosima, među kojima prednjače John Mearsheimer, Stephen Walt i
Barry Posen. Ideje ovih teoretičara realizma proteklih godina, nakon apsolutne
dominacije liberalnih internacionalista i protagonista politike liberalne
hegemonije u oba tabora američkog političkog spektra više od dvije decenije,
postaju prihvatljivije ne samo u vanjskopolitičkim think tankovima u Washingtonu u kojim se
nerijetko oblikuje američka vanjska politika već djelimično i kod same
administracije.

Također, američke trupe, kao i trupe njenih saveznika, u znatnoj
mjeri diskreditirane su u Afganistanu. Primjerice, australijske vlasti, tačnije
generalni inspektorat Oružanih snaga Australije proteklih mjeseci vodi četiri
posebne istrage o 55 slučajeva zbog ratnih zločina koje su neki pripadnici
specijalnih jedinica Australijskih oružanih snaga (Special Air Service Regiment – SAS),
a koji su djelovali rame uz rame s Amerikancima, navodno počinili nad civilnim
stanovništvom u Uruzganu, jednoj od 34 provincije Afganistana u kojima su
djelovale australijske specijalne trupe. Jedan od osumnjičenih za ratni zločin
jeste i komandir specijalne jedinice Benjamin Robert Smith, dobitnik “Viktorijinog
križa”, najvećeg državnog ordena Australije.

Uspostavom mira s talibanima Amerikanci također žele izolirati
Iran i oslabiti utjecaj ove zemlje u Afganistanu, ali i regiji uopće i osnažiti
poziciju Pakistana kako bi ovu zemlju, koja je već dobrano pala pod utjecaj
Kine, posebno u ekonomskom pogledu, vratili u američku orbitu, ili makar
približili svojim strateškim interesima u srednjoj Aziji. Američki interesi u
koliziji su sa strategijom Kine s obzirom na američko nepovjerenje i kritike
kineske inicijative “Pojas i put” (OBOR), koju Amerikanci vide kao “prikrivenu
strategiju Kine da pomoću izgradnje najvećeg infrastrukturnog projekta u
modernoj historiji čovječanstva, koju čini mreža međusobno integriranih pruga,
puteva i luka, pripremi teren za buduću globalnu dominaciju”. Upravo su zato
Amerikanci potpuno ignorirali Iran kada je riječ o pregovorima s talibanskim
rukovodstvom u Dohi, iako je Iran strateški saveznik Vlade u Kabulu, s kojom
dijeli historijsko i kulturno naslijeđe, uključujući i zajednički jezik (dari
je jedna od varijanti perzijskog jezika). Osim toga, preko tri i po miliona
izbjeglica iz Afganistana našlo je utočište u Iranu.

Amerikanci žele preduprijediti i alternativna regionalna
rješenja za postizanje mira u Afganistanu koja zagovaraju Iran, Rusija i Kina,
mimo američke kontrole ili utjecaja. Sva ova tri američka rivala održavali su
kontakte s talibanima i u tajnosti s njima pokušavali dogovoriti neka rješenja
o federalnom uređenju Afganistana u kojem bi talibani imali važan utjecaj, posebno
u nekim provincijama. Iran posjeduje ozbiljnu mrežu kontakata i utjecaja u
Afganistanu, kako u Kabulu s Tadžicima i Uzbecima, tako i preko etničkih
Hazara, kojih je veliki broj stradao, ili su ih talibani protjerali. Iran s
njima dijeli mezhepski afinitet, s obzirom na pripadnost Hazara šiitskoj
pravnoj školi islama. Znatan broj ove populacije regrutiran je u dobrovoljačke
brigade “Fatimijun” za rat na strani Sirijske vlade u Damasku protiv
pobunjenika sirijske opozicije. Zbog toga, između ostalog, Amerikanci žele
marginalizirati iranski utjecaj u Afganistanu.

Bez obzira na političko-ideološke unutarnje podjele među
Paštunima na talibane i druge islamističke frakcije, među kojim je jedna od
najradikalnijih Hizbi
Islami Gulbuddina Hikmetyara, njih ujedinjuje odanost tradiciji,
plemenskom kulturološkom kodu koji je kroz historiju dobrim dijelom
islamiziran, ali ga i dalje karakteriziraju osobenosti koje nisu uvijek u
skladu s islamom per
se, već se temelje na lojalnosti plemenskim zakonima. Sklapanjem mira s
talibanima Amerikanci nastoje legitimizirati Paštune kao dominantni element
afganistanskog političkog sistema i pripremiti teren za povratak talibana u
aranžmanu podjele vlasti, prihvatajući legitimitet tradicionalnog i ruralnog
elementa, naspram urbane modernizirane elite u Kabulu.

Stoga je pojam “islamski emirat” prihvatljiviji za talibane od
pojma republika na kojem i danas ustrajavaju. Zapadne sile, posebno Englezi i
Amerikanci, povijesno imaju veću dozu tolerancije i preferiraju odnose s
plemensko-emiratskim državama u odnosu na republikanske muslimanske vlade.
Talibani, stoga, prema mišljenju nekih antropologa, predstavljaju idealan model
i instrument za transcendiranje tribalnog identiteta koji bi mogao dovesti do
formiranja nekog oblika etničkog “Paštunistana”. Ova američka strategija
predstavljena je u proteklih nekoliko decenija kao model na Balkanu, u Iraku,
Siriji, ali i u drugim područjima svijeta zahvaćenim etničkim oružanim
sukobima, gdje je etnički faktor prihvaćen ili nametnut kao glavno izvorište
političkog legitimiteta i reprezentacije narodne volje.

Iako je možda u prošlosti strategija kontroliranog haosa u
Srednjoj Aziji, koju je nekoć najveći američki geopolitički strateg Zbigniew
Brzezinski definirao “balkanizacijom srednje Azije”, bila interesantna i dobro
je poslužila nekim američkim interesima, danas to više nije slučaj. U vrijeme
fascinantnog ekonomskog i vojnog uspona Kine kao jedine stvarne potencijalne
globalne super sile i rivala američkoj globalnoj dominaciji, koja je pokrenula
najozbiljniji projekt ekonomske i trgovinske integracije u Aziji, sve do
Evrope, postoji ozbiljna opasnost da središta evroazijske šahovske ploče (Euroasian heartland),
kako je Brzezinski nazvao epicentar spojenih kontinenata Evrope i Azije,
pozivajući se na Mackindera (što je kasnije teoretizirao i turski geopolitički
strateg Ahmet Davutoğlu), padnu pod kontrolu Kine, ili Kine u nekim
kombinacijama s Rusijom i Iranom. Takav bi scenarij neminovno doveo do
urušavanja američke globalne hegemonije.

Amerika je već dobrim dijelom izgubila primat na Bliskom istoku,
posebno u Levantu. Zbog toga je mir i stabilnost Afganistana za Washington
danas od prvenstvenog interesa. Geostrateški i geopolitički planeri u
Washingtonu stoga Afganistan smatraju neprocjenjivim draguljem od čije
stabilnosti ovisi globalna dominacija SAD-a. Afganistan je za Ameriku Lapis lazuli, kao
što je nekoć Burma bila dragulj u kruni moćne britanske imperije. Otuda ne
iznenađuje da je alternativni koridor i model integracije regije srednje Azije
s evropskim tržištima, koji podupire Washington, upravo nazvan “Trgovinski
koridor Lapis lazuli”, koncept na kojem počiva najnovija američka strategija u
srednjoj Aziji.

Fokus ove strategije jeste integracija Afganistana s drugim
zemljama regije, stanovima,
a to u suštini predstavlja revivalizam drevnog puta svile koji bi povezao
Afganistan s Turkmenistanom, Azerbejdžanom, Gruzijom i Turskom, sve do granica
Evropske unije. Svaka od zemalja potpisnica “Lapis lazuli koridora” našla je
svoje interese u ovoj strategiji koju je inicirao Washington. Za Afganistan je
ona posebno važna jer Kabul time postaje manje ovisan o Pakistanu. Štaviše,
nova američka strategija Afganistan vidi kao centralni hub koji bi trebao
poslužiti kao strateški čvor za odvijanje trgovine između zemalja srednje
Azije, Bliskog istoka i Evrope.

Analitičari smatraju da je riječ o ozbiljnoj integrativnoj
strategiji koju ne bi trebalo potcijeniti kao alternativu kineskom OBOR-u, čiji
je centralni stub i polazište zajednički projekt Pakistana i Kine (CPEC)
kinesko-pakistanski ekonomski koridor. Dobro obaviješteni američki analitičar
stacioniran u Moskvi Andrew Korybko smatra da je dosadašnja američka politika u
srednjoj Aziji po principu “zavadi pa vladaj” s vremenom mutirala u novu
politiku hibridnog rata za koji se Amerika i Rusija međusobno optužuju, a koji
je, kako navodi Korybko, specifično uperen protiv Kine, Rusije i Irana, tri
najznačajnija čvora evroazijskih integracija i kičma najozbiljnije alternative
amerikocentričnom globalnom poretku i kao temelj novog multipolarnog svijeta u
nastajanju čija je osnovna odrednica balansiranje moći i fleksibilnost u
sklapanju političkih alijansi, sve u ovisnosti o prioritetima i interesima
najmoćnijih sila, za razliku od dosadašnjeg monopolarnog poretka.

To bi značilo da mir s talibanima uopće ne mora značiti potpuno
povlačenje Amerike iz Afganistana. Štaviše, za SAD je od primarnog značaja da
ondje ostane, ali u drugoj formi. Riječ je o promjeni strategije kako bi se
Washington mogao efikasnije suprotstaviti novim izazovima u regiji čiji su
primarni nosioci Kina, ali i Rusija i Iran također. Zbog toga mir s talibanima
možemo promatrati kao jedan od značajnih uvjeta za uspjeh nove američke
strategije. Jedan od dobitnika ovog ishoda svakako je Pakistan, čija je
strategija očuvanja nacionalne sigurnosti sve vrijeme bila utemeljena na
dualnom, čak kontradiktornom pristupu, jačanju paštunskog etničkog faktora u
Afganistanu, prije svega islamističke talibanske opcije koju Islamabad vidi kao
“dobre talibane”, i suzbijanju domaćih talibanskih pobunjenika kod kuće, koje
pakistansko rukovodstvo smatra “lošim talibanima”.

 izvor: stav.ba

Exit mobile version