Balkan Times

Poredak u međunarodnom sistemu sa stajališta Kissingera

Poredak u međunarodnom sistemu sa stajališta Kissingera – Međunarodna politika bavi se pronalaženjem reda u međunarodnom društvenom životu. Poglavlje lučenja unutarnje i vanjske politike jeste prisutnost ili odsutnost ustrojitelja. Unutrašnji poredak ima centralnu moć koja može donositi i provoditi zakone. Ali međunarodno ozračje ima anarhičan poredak u kojem nema centralne ustrojene moći.

U ovom istraživanju namjeravamo ispitati poredak u međunarodnom sistemu sa stajališta jednog od najpoznatijih eksperata međunarodnih odnosa, koji ima i dugu historiju u bavljenju politikom, a to je Henry Kissinger. Osim njegovog kontroverznog političkog dosjea i osobnog života, želimo ispitati njegova znanstvena stajališta. Zanimljivo je da je Kissinger 2015. godine objavio svoju posljednju knjigu pod naslovom Svjetski poredak, promišljanje o karakteristikama naroda i toku historije, u kojoj je izrazio svoju zabrinutost oko svjetskog poretka. Naravno, treba znati da Kissingerove knjige, osim znanstvenog aspekta, pokušavaju opravdati njegovo djelovanje na praktičnoj sceni svjetske politike, a tu činjenicu ne treba zanemariti u analizi njegovih tekstova.

Kissinger uopćeno dijeli svijet na temelju geografije, ali je njegova analiza kulturološka i nastoji prikazati historiju poretka u međunarodnom političkom životu od njegovog početka nakon Westfalskog mira do danas. Naravno, njegov cilj u ovom historijskom pregledu nije dokazati nadmoć jednog “poretka” nad drugim, već on načelo egzistiranja reda smatra nužnim radi sprječavanja da svijet zapadne u haos (Osman, 2015).

Naravno, stajališta koja Kissinger iznosi nisu koncipirana samo kao postavljanje pitanja i izražavanje zabrinutosti, nego on u zasebnim poglavljima objašnjava kako su se razvijali američki, kineski, evropski, indijski, islamski, japanski i ruski pogledi na svjetski poredak. On predstavlja oblikovna i transformativna iskustva kroz koja je prošlo svako od ovih društava (nacionalna ravan analize), te ističe ulogu ključnih historijskih ličnosti (individualna ravan analize) i zadržava se na tome kako su one uticale na ovaj proces (Osman, 2015).

Šta je svjetski poredak?

Po mišljenju Kissingera, svjetski poredak su zapravo koncepti koje je prihvatila jedna regija ili civilizacija o tome šta su pravedni odnosi i raspodjela moći za koje misle da bi se trebali primijeniti na cijeli svijet. Međunarodni poredak je praktična primjena ovih koncepata u značajnom dijelu svijeta na način koji utiče na ravnotežu snaga u svijetu. Regionalni poreci također slijede ista načela, s tom razlikom što se primjenjuju na jednom određenom geografskom području (Kissinger, 2015: p 13).

Treba znati da se svaki poredak temelji na dvije glavne komponente: prvo, kodeks prihvaćenih zakona koji definišu područje ovlasti u praksi, i drugo, ravnoteža moći koja  u slučaju kada je zakon neefikasan određuje granice, i sprječava dominaciju jedne političke jedinice nad drugim. Naravno, uspostava poretka i postojanje konsenzusa o legitimnosti postojećih odnosa – kako danas tako i u prošlosti – ne sprječava nadmetanje ili sučeljavanje, ali pomaže da se nadmetanje i sučeljavanje dešava u okviru postojećeg poretka. Ravnoteža snaga sama po sebi ne vlada nad mirom, ali ako se provodi planski, može smanjiti opseg i učestalost temeljnih izazova (Kissinger, 2015: str. 14).

Kissingerovo polazište u raspravi o svjetskom poretku je da, u principu, u međunarodnom ozračju nikada nije postojao sveobuhvatni poredak, i tek od sredine XVII stoljeća i Vestfalskog mira svijet se kreće u pravcu približavanja svjetskom poretku. Vestfalski mir je uspostavio recept prema kojem je svaka država dobila pravo upravljati svojom suverenom teritorijom na način koji njoj odgovara; naravno, pod uslovom da se ne miješa u unutrašnje stvari susjeda. Kissinger vjeruje da je jedini realan način uspostave bilo kakvog poretka u savremenom svijetu vestfalizacija svijeta, naravno po regionalnom razdvajanju. To znači da svaka regija treba urediti svoje poslove prema svojim zakonima i ne treba misliti da je njena regulativa superiornija u odnosu na druge regije i da se treba slijediti njen model. Naravno, ovo pitanje iziskuje u najmanju ruku sposobnost komunikacije i razumijevanja između kulturnih ozračja navedenih regija, o čemu će više riječi biti u nastavku (Kaarelson, 2020).

Po Kissingerovom mišljenju, revolucija remeti međunarodnu stabilnost i poredak. On ukazuje kako je Francuska revolucija, za koju se isprva činilo da će dovesti samo do unutarnjih reformi u Francuskoj, pod svoj uticaj stavila međunarodnu ravnotežu daleko izvan svojih granica. Ruska revolucija i Iranska revolucija djelovale su na potpuno isti način i pored domaćih pitanja nadvile su sjenu nad veliki krug međunarodnih jednačina (Kakutani, 2014). Općenito, Kissinger smatra da su idealistički akter i nezadovoljni akter dva elementa stvaranja nestabilnosti u međunarodnom poretku, a kada jedan akter prihvati primjenu ograničenja u svom ponašanju, pojavit će se i stabilnost.

Dobro je ukazati da Kissinger u stvaranju koncepta svjetskog poretka ne zanemaruje koncept pravde, iako ima instrumentaliziran pogled na pravdu. On u knjizi Diplomatija navodi argument da ako se međunarodni poredak ne smatra pravednim, on neće dugo opstati (Kissinger, 1994: p 79). Po njegovom mišljenju, stabilni poreci zahtijevaju i elemente moći i morala. U svijetu bez ravnoteže, jači se neće suočiti ni sa kakvim ograničenjima, a slabiji neće naći načina da se dokaže. Pri tome nije dovoljno samo govoriti o pravdi, a ako ne bude opredjeljenja za pravdu i pravda ne bude sistemski uključena u strukturu, postojat će stalni izazovi za aktere da svoj sistem vrijednosti nametnu drugima. Kissinger u knjizi Svjetski poredak upotpunjuje svoje viđenje uloge pravde i povezuje je s konceptom legitimiteta. Kissinger vjeruje: Svaki svjetski poredak, da bi bio održiv, mora biti prihvaćen kao pravedan poredak; ne samo od strane lidera nego i građana (Kissinger, 2015: str. 13).

Vrste svjetskog poretka

Kissinger predstavlja četiri vrste svjetskog poretka:

  1. Poredak utemeljen na vestfalskom miru koji se dogodio u XVII st. u Evropi;
  2. Poredak utemeljen na centralnoj filozofiji kineske imperije;
  3. Poredak utemeljen na vjerskoj superiornosti političkog islama i
  4. Demokratski idealizam Sjedinjenih Država.

On pokušava koncipirati današnju borbu za uspostavu poretka u svijetu kroz nadmetanje ova četiri obrasca (Osman, 2015.). Zbog ličnog interesa za islamski poredak, o ovoj vrsti poretka dat ćemo više pojašnjenja.

Opisujući islamsko viđenje svjetskog poretka, Kissinger se fokusira na pitanje “Dar al-Islama” i “Dar al-Harba” i ovo konceptualno viđenje smatra glavnim razlogom neprihvatanja bilo kojeg drugog poretka od strane islama. Naravno, on zanemaruje druge islamske pristupe koji mogu predstaviti drugačije lice ove vjere, i ne elaborira islamska stajališta o saradnji i interakciji. Zanimljivo je da Kissinger pravi razliku između iranskog gledišta i islamskog gledišta, a na ovaj stav vjerovatno utiču snažna iranska kultura i njegovo lično iskustvo Irana. Uz to Iranci su imali najjaču kulturu među muslimanima a prihvatili su islam bez toga da su svoj jezik promijenili u arapski.

Iznoseći svoje viđenje islamizma, ističući selefizam i dvoaspektualnost rat i mir u njihovom viđenju, Kissinger upozorava da bi, ako se ovakav trend nastavi, islamski svijet posredstvom muslimana, mogao biti izbačen iz međunarodnog poretka i završiti u izolaciji (Osman, 2015).

Trenutni svjetski poredak

Kissinger trenutni svjetski poredak vidi kao vrlo sličan vestfalskom mirovnom dobu. Svijet u kojem je niz političkih jedinica, od kojih nijedna nije bila dovoljno moćna da ostane sama – istovremeno su imale značajne unutrašnje suprotstavljene metode djelovanja – i nastojale su uspostaviti neutralna pravila za reguliranje ponašanja i smanjenje suprotstavljenosti. Kissinger kaže da je načelo ravnoteže moći (osiguravanje da niti jedna zemlja ne poveća svoju moć do te mjere da to zaprijeti prerastanju u hegemoniju) postalo ključno za održavanje ravnoteže u vestfalskom sistemu (Kakutani, 2014).

Struktura uspostavljena Vestfalskim mirovnim ugovorom smatra se prvim pokušajem institucionalizacije svjetskog poretka na temeljima prihvaćenih pravila i ograničenja te uspostave jednog sistema na temelju pluralnosti moći umjesto na dominaciji jedne zemlje. Načela kao što su “nacionalna nezavisnost”, “nezavisni suverenitet”, “nacionalni interesi” i “neuplitanje” koja su se po prvi put pojavila nisu značila veličanje pozicije moći, već im je svrha bila racionalizirati i ograničiti upotrebu moći.

Savremeni i sada globalni vestfalski sistem (kolokvijalno nazvan svjetska zajednica) nastoji obuzdati anarhičnu prirodu svijeta opsežnom mrežom organizacijskih struktura i međunarodnog prava koje je stvorilo slobodnu trgovinu i stabilan međunarodni finansijski sistem. Ova struktura pokušava uspostaviti prihvaćena načela međunarodnog rješavanja sukoba, te nametnuti ograničenja u načinu borbe (Kissinger, 2015: str. 12).

Naravno, prema Kissingeru, elementi koji formiraju svjetski poredak neprestano se razvijaju. Od savremenih kretanja, on zapanjujućom promjenom ne smatra promjenu aktera i tranziciju moći s vlada na nevladine aktere, ali ravnoteža stvorena nakon hladnog rata, koja uključuje opsežnu raspodjelu moći među državama u raznim regijama, po njegovom je mišljenju nova, a u historiji svijeta nikada nije postojao takav poredak utemeljen na postojanju glavnih centara moći raspoređenih po cijelom svijetu. (Wyne, 2019).

U tom kontekstu, Kissinger vjeruje da je Zapad, posebno Amerika, kriva za odsustvo ravnoteže u sadašnjem svjetskom poretku. Priznaje da bi Sjedinjene Države trebale tražiti ravnotežu moći, umjesto da sebe vide kao nekoga čija je zadaća širenje demokratije i, u tom kontekstu, mijenjanja drugih regija. S tog stajališta, Kissinger upozorava na hegemonijsku ulogu koju je imala Amerika nakon Hladnog rata i jasno kaže da nijedna vlada nije dovoljno jaka ni pametna da sama uspostavi svjetski poredak. Sa stajališta efikasnog vestfalskog sistema, centralni koncept “ravnoteže moći” također uključuje ideju moralne neutralnosti, prema kojoj svaka država sama organizira svoje poslove u skladu sa svojim temeljnim vrijednostima. Prema Kissingeru, Zapad bi trebao preispitati stavove o globalizaciji svojih načela i pokušati ih prilagoditi stvarnosti, kulturi i historiji drugih regija (Kaarelson, 2020).

Ali kako je, zapravo, moguće postići formiranje nekog novog poretka u raznolikom međunarodnom sustavu? Kissinger smatra da su regije polazna tačka za uspostavu reda, a u sljedećoj fazi regije treba međusobno povezati. Ne treba žuriti s ravnopravnim procjenjivanjem regija i sfera uticaja, jer se međunarodni poredak može samo njegovati, a ne uspostavljati. Trajan poredak može nastati samo u spoju sa slobodom. I konačno (možda najvažnije), ravnoteža snaga mora značiti i neuplitanje (Kaarelson, 2020).

Perspektiva budućnosti

Kissinger u današnjem svijetu uočava mračne znakove povratka u hobbesovsko prirodno stanje, stanje u kojem nema zakona i u kojem će preživjeti samo superiorniji. Među znakovima ovog zaokreta može se spomenuti širenje oružja za masovno uništenje, nastavak genocidnih metoda i neobuzdani virtualni prostor koji svako pitanje gura prema izazivanju krize i revolucionarnih promjena (Kakutani, 2014).

Kissinger je veoma zabrinut za međunarodni poredak u cyber dobu. Prema njegovom mišljenju, ako ovim prostorom ne vladaju međunarodni i sveobuhvatni standardi i sudbina tog prostora bude prepuštena jednostranim ponašanjima, nije moguće zamisliti međunarodni poredak. Prostor koji može olakšati formiranje masovnih društvenih pokreta (Wyne, 2019).

Ali generalno, on identificira tri sistemska izazova s ​​kojima se suočava svjetski poredak:

  1. Vlada je pod narastajućim pritiskom;
  2. Ekonomski poredak je u fazi globalizacije dok političke strukture teže isticanju granica i nacionalizmu;
  3. Velike sile nisu u stanju suštinski sarađivati ​​u gorućim pitanjima (Wyne, 2019).

Prema Kissingeru, da bi se postigao stabilan svjetski poredak, potrebno je proći kroz međuetape i donijeti promjene u tim etapama. Prema njegovom mišljenju globalne krize su pogodno polje za uspostavljanje međunarodne saradnje, jer tokom njih velike sile teže međusobnoj saradnji. Prema Kissingeru, neka globalna epidemija, teroristički nuklearni čin, globalna finansijska kriza itd… su slučajevi u kojima možemo očekivati ​​da se velike sile okrenu međusobnoj saradnji i poduzmu odgovarajuće međukorake za postizanje stabilne situacije reda. Štaviše, današnji liberalni poredak rezultat je dva destruktivna rata s ​​oko 80 miliona ljudskih žrtava. Naravno, prema Kissingeru, dva faktora mogu oslabiti odlučnost svjetskih lidera da krenu prema novom poretku:

  1. Nepoznatost i neodređenost objektivnog stanja sljedećeg svjetskog poretka;
  2. Činjenica da trenutni narastajući nered nije oslabio ljudski napredak do danas i da svijet napreduje uprkos valu nereda (Wyne, 2019).

Ali šta ako napori da se uspostavi jedan novi svjetski poredak propadnu? Kissinger smatra da, ako napori da se stvori novi svjetski poredak ne uspiju, svijet neće nužno pasti u ponor destruktivnog sveopćeg rata, ali je moguće da svijet bude podijeljen na blokove, od kojih svaki ima svoj unutrašnji poredak. Naprimjer, ako jednim blokom vlada vestfalski poredak, a poredak drugog bloka temelji se na ekstremnoj verziji islama, nije jasno do kada će takav poredak moći opstati. Obrazac američkog ponašanja bio je isti i do sada, a kada ova država ne uspije proizvesti svoj demokratski model, poseže za naglim povlačenjem, što je stvorilo obrazac “ekstremnog razvoja i beznadežnog povlačenja” u američkoj vanjskoj politici. Vijetnam, Irak i Afganistan su tri primjera ovog obrasca (Kakutani, 2014). Nered koji proizlazi iz ovih iznenadnih povlačenja priprema formiranje oblika poretka koji mogu ta područja gurnuti u izolaciju. Kao što se dogodilo u Afganistanu; i nakon brzog i neočekivanog povlačenja Amerike iz ove zemlje, talibanska grupa je preuzela sudbinu ove zemlje.

izvor

Exit mobile version