Od Sarajeva do Erbila- Ne znam je li ikome kao meni boravak pape Franje

Od Sarajeva do Erbila

Na marginama posjete pape Franje Iraku

Od Sarajeva do Erbila- Ne znam je li ikome kao meni boravak pape Franje prvih dana marta u Iraku bio toliko blizak po asocijacijama. A nadam se da nisam sam kome je njegova misa na stadionu u Erbilu ličila na doček kakav je istom pontifu priređen na sarajevskom stadionu Koševo prije šest godina.

HAJRUDIN SOMUN

KRŠĆANSKE ZAJEDNICE

Po svim mjestima po kojima su vodili papu Franju hodao sam više puta nego po nekim gradovima važnim za povijest vlastite zemlje. Još na studijama sam znao, za ljetnih žega, hodajući dugom bagdadskom Šordža ulicom, ući u katedralu Svetog Josipa. Ili Jusufa, naravno. Jer ga i tamošnji kršćani zovu “El-Kiddis Jusuf”. Odmorio bih se slušajući u polumraku misu na arapskom jeziku i orgulje kojima debeli zidovi od pečene gline daju poseban zvuk. To je katolička ili latinska katedrala, a postoji i kaldejska, takođe Svetog Josipa, pošto ga obje crkve podjednako štuju, ali se u obredima malo razlikuju.

Kasnije sam otkrivao jednu po jednu crkvu u Bagdadu, pa mi se činilo da ih, u odnosu na broj vjernika, ima više nego džamija. Imaju ih najviše Kaldejci, koji su katolici istočno-sirijskog obreda, zatim siro-katolici, siro-pravoslavni. A prema ovima su u manjini pripadnici Asirske crkve istoka, Melkiti, Armenci, latini i drugi obredni redovi. Toliko ih je da im se ni rođena djeca nisu mogla bez roditelja snaći u čiju će crkvu otići.

Ni danas, na primjer, ne znam kojem je katoličkom obredu pripadao moj prijatelj Ganem Toma, koji je kasnije odselio u Barcelonu sa svojom Majdom, Slovenkom. Bio sam im na vjenčanju, kao kum, u kući njegovih roditelja. Stajao sam iza svećenika, ali da ga je slušao neko ko ga ne vidi i ne zna arapski, mogao je pomisliti da je imam, pošto je stalno spominjao Allaha. Bilo mi je tada teško da objašnjavam ovamo našima u Bosni kako i nemuslimani za Boga kažu Allah. A možda ih ima i danas koji to neće prihvatiti.

Prije desetak godina u Maleziji su, opet, izbili neredi i napadi na tamošnje kršćane koji svog Gospodara i Stvoritelja svjetova takođe zovu Allah.
O tome zašto baš u Iraku ima toliko kršćanskih obreda i sekti dugo sam kao glavno objašnjenje pamtio kako mi je jedan svećenik rekao da su se, bježeći od Inkvizicije, skrasili kod islamskih halifa ili sultana koji ih nisu progonili, nego su im dozvoljavali da svako svoju crkvu gradi i na svoj se način moli istom Bogu.

Vremenom sam saznavao više o širenju kršćanstva iz svoje kolijevke. Tako je za Bliski istok rekao i papa Franjo misleći na Svetu zemlju, Betlehem i Jerusalim, prema kojima je i praotac sve tri monoteističke vjere Abraham, ili Poslanik Ibrahim, krenuo s tla drevne Mezopotamije. Iz Ura, koji je papa poželio da vidi, pa su mu tamo, uz ostatke zigurata, današnji Iračani priredili dosad neviđenu scenu za molitvu.

Temu kršćanstva na današnjem Srednjem istoku, inače, na ovim našim balkanskim područjima možda najbolje poznaje Marinko Pejić, bosanski franjevac. Prije dvije godine pozvao me fra Ivan Šarčević, veliki intelekt kojem konzervativni kler ne dozvoljava da se razmaše i iskaže, da u Svetom Anti ispod sarajevskog Bistrika učestvujem u druženju i razgovoru o tek izišloj knjizi Marinka Pejića “Kršćani u zemljama islama”, u nakladi sarajevsko-zagrebačkog Synopsisa. Knjiga je, u stvari, priređeni zbornik njegovih napisa koje je nekoliko godina objavljivao na blogu prometej.

ba Ivana Lovrenovića i u kojima je mnogošta i meni postalo jasnije o kršćanskim zajednicama koje uglavnom pripadaju istočnim crkvenim tradicijama. Prihvatio sam i jedno njegovo tumačenje da “bez obzira na njihova vjerovanja i strukture, sudbina vjerskih ili etničkih zajednica umnogome ovisi o zemljopisu, dakle o uvjetima koji su izvan kontrole čovjeka”.
Crkve u Egiptu i u Mezopotamiji imale su, prema tome, puno zajedničkih elemenata, ali njihov “zemljopisni položaj, ipak, pomaže da se razumije kako su mezopotamijske crkve skoro iščezle sa povijesne scene (barem na svome tradicionalnom području), a kako se koptska crkva u Egiptu za sada uspjela održati, i brojčano i kvalitativno”.

Naime, u Mezopotamiji, odnosno današnjem Iraku i dijelu Turske, najduže su opstale zajednice koje su živjele u visokom i neprohodnom planinskom masivu Hakari ili iračkom Kurdistanu. Manjinske religijske zajednice prosperiraju u planinskim područjima, “gdje se vjernici mogu skloniti u teško vrijeme i lakše organizirati oružani otpor”. Takve nepristupačne planinske predjele teško mogu kontrolisati centralne vlasti, pa su tamo nalazile utočište religijske ili druge manjine, a carevi i sultani su ih ostavljali na miru.

Uz te argumente fra Marinko je ispričao i jednu anegdotu. Vjernici su došli rabinu i upitali ga ima li kakva efikasna molitva protiv cara. Rabin je odgovorio da ima i da glasi: “Da Bog poživi cara… daleko od nas.” Složio bih se s njim da su taj i neki drugi faktori uticali na opstanak kršćanskih zajednica u zemljama islama, ali bih ih obrnuo kad priđemo bliže našem vremenu u kojem car više nije daleko, nego nam visi nad glavom, ili je čak odsijeca.
Postkolonijalne prilike i rastuća nacionalna ili panarapska svijest na Srednjem istoku dovele su na vlast vladare koji su u svakom etničkom ili religioznom pravcu i zajednici kojoj oni ne pripadaju vidjeli prijetnju svom autoritarnom režimu.

Pa još ako takav čovjek, kakav je u ovom slučaju osvrta na papinu posjetu Iraku bio Sadam Husein, vlada u ime manjine (sunitsko-arapske) nad većim vjerskim i etničkim zajednicama (šiitsko-arapskom i kurdskom), onda još lakše postane diktator. Nazvali to paradoksom ili ne, takvi se vladari ne plaše manjina koje im ne mogu ugroziti ličnu vlast, a takav je slučaj upravo Sadamov odnos prema iračkim kršćanima kojem pristaje ona fra Marinkova anegdota. Nije im bio daleko, ali ih nije ni dirao. Jedini “misleći čovjek” oko Sadama Huseina, koga mogu tako nazvati jer sam ga dobro poznavao, bio je Tarik Aziz, kaldejski katolik, kojem je pravo ime bilo Johanes, a prezime Hanna. On baš zbog toga nije mogao postati prvi, iako je stigao da bude drugi uz svog šefa.

U onim drugim, šiitima i Kurdima, Sadam je vidio prijetnju, a kršćani će postati sljedeće žrtve progona i pogroma tek kad njega obore Amerikanci. I kad ti isti Amerikanci svojom nerazumnom politikom rušenja svega što je predstavljalo bivši režim privuku Al-Kaidine horde iz Afganistana da pregaze pola Iraka i Sirije i proglase fantomsku državu s Allahovim imenom na crnoj zastavi. Papa Franjo je znao šta se sve događalo pod tom zastavom.

Osuđivao je masakr Jezidija i progone ne samo kršćana nego i muslimana koji se nisu uklapali u nakaradno shvatanje islama i čekao priliku da posjeti Irak. Žalostilo ga je rušenje crkava u Mosulu, ali i razbijanje u paramparčad monumentalnih figura na hramovima Ninive. Kao da se plašio vijesti koje su otuda stizale da ISIL, ili Daeš, kako ga tamo zovu, još nije poražen, pa je požurio, uprkos opasnosti od koronavirusa koji ga je spriječio da ode igdje dalje od Vatikana.

Posjetio je papa Franjo već nekoliko zemalja Srednjeg istoka, Tursku, Jordan, Izrael, Palestinu, Ujedinjene Emirate, Maroko i Egipat, ali Irak mu je bio nešto posebno. Kad se taj region gleda u užim granicama, ili kako su ga Englezi nazvali Bliski istok, Irak je imao najviše kršćana. Milion i po do američke invazije, a danas pet puta manje. Sljedeći je Liban, gdje su maroniti trećina stanovništva i vlasti, ali je ta ravnoteža ugrožena, pa je, opraštajući se od Iračana, papa Franjo najavio da će i tamo otići. Inša-Allah, kako su rekli svi Libanci, pripadali bilo kojoj vjeri, sekti ili obredu.
Posebnost Iraka, opet posebno, čine Kurdi.

Zato ih papa nije mogao izostaviti i zato se među njima, čini se, najsigurnije i najbolje osjećao. Ovih dana u Preporodu je pisalo da je papina posjeta Iraku u arapskim medijima posebno pozdravljena “zbog hrabrosti i odvažnosti 84-godišnjeg vatikanskog poglavara”, pošto, “za razliku od mnogih zapadnih političara koji u posjetu Iraku, i to uglavnom sigurnim zonama Bagdada, dolaze nenajavljeni i odlaze prije nego što se za posjetu i sazna”. A papina je “uključivala posjetu i regionima koje je nekada pod kontrolom držala zloglasna teroristička proto-država”. Ta tako nazvana država do temelja je rušila Mosul, u kojem su zajedno živjeli Arapi, Turkmeni i Kurdi. Dobar dio njih bili su kršćani, ali se nije mogla domoći Erbila i drugih kurdskih gradova.

Uz podršku američke avijacije kurdske pišmerge su odlučno doprinijele porazu isilovaca, oslobodile Mosul i spriječile dalji divljački prodor Daeša. Nisu mogli Kurdi bez Amerikanaca, ali ni Amerikanci bez Kurda, iako će ih uskoro na sirijskom frontu izdati američki predsjednik Trump.
Jeste da mu je ekumenska dužnost bila podrška i zaštita kršćanske, posebno katoličke zajednice u Iraku, ali papin dolazak u Erbil bila je njegova svojevrsna zahvalnost Kurdima što su s dobrodošlicom prihvatali te zajednice kad su bile proganjane i zatirane u ostalim dijelovima zemlje. Gotovo svi kršćani koji od davnina nastanjuju područja Kurdistana i danas se pišu Kurdima. Takvima se, iako ne smiju, tako se pišu, smatraju i na istoku Turske. Učestvovali su u desetinama kurdskih pobuna i pokreta za autonomiju i nezavisnost.

Kad sam prvi put, 1960-ih godina, bio u iračkom Kurdistanu, uz najčuvenijeg buntovnika Mula Mustafu Barzanija sreo sam Džordža Šelu, u čiju se kuću Barzani sklanjao kad se povlačio pred trupama iračke armije. I nije se protivio kad mu je kćerka Margaret Džordž Šelo, koju sam takođe tada sreo, odlučila da obuče uniformu i postane prva žena koja se borila u redovima Barzanijevih pišmerga. Kad se radi o progonima kršćana, nisu ni Kurdi uvijek bili nevini. Još krajem 19. vijeka mnogi su se pridružili Osmanlijama u masovnom progonu i ubijanju Armena koji su stali na stranu carske Rusije. A pogotovo u vrijeme Prvog svjetskog rata kada su, dok su još vjerovali u dobre namjere Turaka da će im priznati nacionalna prava kad obore sultana, kurdska plemena učestvovala u genocidu nad Armenima, koji takvim naziva gotovo sav svijet osim Turske.

Kad su Britanci početkom 1930-ih napuštali mandatnu ulogu nad Irakom, a da bi ga ostavili kao sigurnu rutu na putu prema još kolonijalnoj Indiji, oslonili su se na kršćansku zajednicu kao tampon protiv cijepanja novonastale države koje je prijetilo od pobune šiitske većine s juga ili Kurda sa sjevera. Čak su ih naoružali. Slično su radili svugdje napuštajući kolonije ili mandate, ali u Iraku su tako izazvali masovan i krajnje okrutan masakr nedužnih civilnih Ašura, kako je narod zvao sve pripadnike kršćanskih zajednica. To je počinila iračka armija, takođe naoružana engleskim puškama, tenkovima i avionima, predvođena generalima zadojenim arapskim nacionalizmom i obrazovanim na idejama fašizma koji je već počeo harati po Evropi. Na čelu im je bio general Bakr Sidki, po ocu Kurd. On se u mladosti borio za kurdsku autonomiju, ali ga je kasnije ponijela vojnička strast da kao šef armije još nesigurnu iračku državu priključi velikom arapskom umetu.

MIR JE SNAŽNIJI OD RATA

Bilo je to ljeta 1933. Masakr se pamti po imenu mjesta Simela, ali Kurdi ne vole da ga spominju. Pogotovo ne u proljeće 2021. kada su onako dočekali papu Franju. I kada se, kako kaže i fra Marinko Pejić upravo povodom ovog papinskog apostolskog pohoda, “kršćanske zajednice u Iraku nalaze danas u realnoj opasnosti pred nestankom s povijesne scene, i to upravo u jednoj od kolijevki kršćanstva”.
I papa Franjo je, podsjećajući na divljaštvo isilovaca, nešto slično rekao na misi na erbilskom stadionu, s tim što je kršćanstvo zamijenio civilizacijom: “Kako je okrutno da je takvim barbarskim udarcem morala biti pogođena ova zemlja, kolijevka civilizacije, da su drevna mjesta molitve razorena, a mnoge hiljade ljudi – muslimana, kršćana, Jezidija i drugih – prisilno protjerane ili ubijene. Danas, međutim, ponovo potvrđujemo uvjerenje da je bratstvo trajnije od bratoubilaštva, da je nada moćnija od mržnje, da je mir snažniji od rata.”
Papa ne može spasiti svijet, pa ni Irak, ali neka nešto od onoga što je govorio ostane u mislima onih koji ga slušaju, možda će zavladati mir među narodima i vjerama te napaćene “kolijevke civilizacija”.
Neka mi se, na kraju, ne zamjeri što doček pape Franje na stadionu u glavnom gradu iračkog Kurdistana poredim s njegovim dočekom na sarajevskom Koševu.
Iza njegovih riječi u Erbilu da se dugo molio za Irak moglo se još razaznati da je jedan od njegovih prethodnika, sveti Ivan Pavle II, želio da posjeti tu zemlju krajem 1990-ih, poslije Bosne, ali da su mu i Amerikanci savjetovali da ne ide tamo dok je na vlasti Sadam Husein. Ne zaboravimo ni ovom, kao ni svakom drugom prilikom, ulogu Svete stolice pri sticanju nezavisnosti Hrvatske i Slovenije, a posebno poziv bosanskohercegovačkim katolicima da iziđu na referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes)

Izvor

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.