Obraćanje lidera Islamske revolucije, ajetollah al ‘uzme Sej - Balkan Times

Obraćanje lidera Islamske revolucije, ajetollah al ‘uzme Sejjida Alija Hameneija,

povodom obilježavanja Svjetskog Dana Kudsa

 

image

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova.
Neka je Allahova milost i neka je Njegov mir

na Muhammeda, njegovu čistu porodicu i
odabrane ashabe, i sve one koji ih

dobročinstvom slijede do Sudnjega dana.

Pozdravljam i selamim svu braću i sve sestre muslimane i
muslimanke širom svijeta i Boga Uzvišenog molim da prihvati njihove ibadete i
izraze pokornosti u mubarek mjesecu ramazanu, te ujedno koristim priliku da im
čestitam nastupajući Ramazanski bajram; zahvalan Plemenitom Gospodaru na
blagodati prisustva u ovom mjesecu u kojem Uzvišeni postavlja trpezu za svoje
goste.

Danas je Dan Kudsa koji je kao takav proglašen na mudru
inicijativu Imama Homeinija s namjerom da bude sponom između svih muslimana i
da potakne njihovo jednoglasje i jedinstvo u stavu o Časnom Kudsu i svakovrsnoj
nepravdi izloženoj Palestini. Ovaj dan je tokom proteklih nekoliko decenija
imao značajnu ulogu u tim procesima, a – ako Bog da – i ubuduće će biti obilježavan
s istim pokretačkim značajem. Narodi širom svijeta su pozdravili i objeručke
prihvatili Dan Kudsa, poštuju ga i doživljavaju kao svoju neizostavnu obavezu
oličenu u očuvanju zastave slobode Palestine razvijenom i uzvihorenom. Glavna
politika imperijalizma i cionizma je usmjerena prema minimiziranju palestinskog
pitanja u mnijenju muslimanskih društava i slanju tog pitanja u zaborav, a
najhitrija i najnužnija obaveza jeste borba protiv izdaje koja se provodi rukom
neprijateljevih političkih i kulturnih plaćenika unutar samih islamskih
zemalja. Neosporna je činjenica da takvo veličanstveno pitanje, kao što je
pitanje Palestine, nije nešto čije prepuštanje zaboravu bi dozvolile odvažnost,
samopouzdanje i svakodnevno narastajuća budnost i mudrost muslimanskih naroda;
ma koliko Amerika i drugi hegemonisti i njihove regionalne marionete sve svoje
finansijske i druge kapacitete i potencijale trošili s namjerom da palestinsko pitanje
prepuste zaboravu.

Najprije treba podsjetiti na veličinu tragične
uzurpacije države Palestine i formiranje kancerogene cionističke izrasline na
njenoj teritoriji. Niti jedan zločin protiv čovječnosti počinjen prije uzurpacije
palestinskog tla nije bio tako obiman i u tolikoj mjeri brutalan. Uzurpacija
jedne države i trajno protjerivanje njenog stanovništva iz njihovih kuća, s
njihovih ognjišta i sa zemlje njihovih predaka, i to na najmonstruozniji i
najtragičniji način koji uključuje razne vrste ubistava, zločina, zatiranje
tragova i traje generacijama i desetljećima, uistinu se ima smatrati novim
rekordom ljudske okrutnosti i nečastivosti.

Glavni uzročnici i krivci za ovu tragediju su bile
zapadne zemlje i njihova zla i nečastiva politika. Onoga dana kada su države
pobjednice u Prvom svjetskom ratu, na konferenciji u Parizu, kao najznačajniji
ratni plijen međusobno dijelile zapadnoazijsku regiju, odnosno azijske
teritorije Osmanske vlasti, više nego ikada prije su osjetile potrebu za
ustanovljenjem jedne baze u srcu ovog regiona posredstvom koje će osigurati
svoju trajnu dominaciju nad ovim područjem. Engleska je godinama prije,
aktualizacijom Balfourovog plana i uz podršku jevrejskih zlatoposjednika,
pripremila uvjete za javljanje jedne novotarije koja se zove cionizam i sada su
se sticali svi uvjeti za potpunu finalizaciju tog plana. Još od tog doba su
postepeno pripremali potrebne uvjete da bi u konačnici, odmah nakon Drugog
svjetskog rata, koristeći nehaj i brojne nedaće s kojim su bile suočene
regionalne države, zadali svoj udarac i proglasili postojanje krivotvorenog
režima i cionističke države bez nacije. Na meti tog udarca je prije svih bio
palestinski, a potom i svi drugi narodi ovog regiona.

Uvid u kasnija zbivanja u regionu nam otkriva da je
glavni cilj zapadnjaka i jevrejskih vlasnika raznih kompanija u procesu
ustanovljenja cionističke vlade bio oličen u uspostavi jedne baze posredstvom
koje su namjeravali osigurati permanentno prisustvo i trajni uticaj na području
Zapadne Azije, ali i biti blizu kako bi se mogli uplitati u unutrašnja pitanja
drugih regionalnih država i vlada, nametati im svoje stavove i nad njima
potpuno dominirati. Upravo zbog toga su krivotvoreni uzurpatorski režim
opremili svakojakom – što vojnom, što civilnom – opremom, uključujući čak i
atomsko naoružanje. Tako su na značajno mjesto u realizaciji svojih planova
smjestili razvoj tog kancerogenog tkiva na prostranstvu koje se prostire od
Nila do Eufrata.

Nažalost, većina arapskih vlada se, nakon prvobitno
pruženih otpora od kojih su neki vrijedni hvale, postepeno – pogotovo nakon
javljanja Sjedinjenih Američkih Država u svojstvu glavnog patrona – postepeno
počele predavati, prepuštajući tako zaboravu svoje ljudske, islamske i
političke obaveze, ali i arapsku čast i ponositost, te su u konačnici, nošene
umišljenim očekivanjima i nadanjima, pomogle ostvarenju ciljeva neprijatelja.
Kamp Dejvid je veoma jasan primjer te gorke istine.

I borbene skupine su nakon pojedinih odvažnih napora
ispoljenih tokom prvih godina početka okupacije postepeno odvučene na put bez
krajnjeg učinka i u pregovore sa okupatorom i njegovim patronima, napuštajući
tako put koji je u konačnici mogao voditi do ostvarenja ideala Palestine.
Pregovori s Amerikom i drugim zapadnim vladama, te sa bezličnim međunarodnim
organizacijama prerasli su u gorko i neuspješno iskustvo za Palestinu. Nuđenje
maslinove grančice u Generalnoj skupštini Organizacije ujedinjenih nacija nije
rezultiralo ništa drugo osim štetnim sporazumom iz Osla koji je na kraju postao
razlogom za izvlačenje pouke iz sudbine Jasera Arafata.

Svitanje Islamske revolucije u Iranu otvorilo je novo
poglavlje u borbi za Palestinu. Počev od prvih odluka poput protjerivanja
cionističkih elemenata koji su Iran u doba mrske monarhije smatrali jednom od
svojih sigurnih baza u regionu, uručenja nezvanične ambasade cionističkog
režima predstavnicima Palestine i prekida isporuke nafte pa sve do opsežnih
političkih aktivnosti i inicijativa, uloženi su ogromni napori s ciljem
formiranja “fronta otpora” u cjelokupnom regionu i bujanja želje za rješavanjem
tog pitanja u srcima iskrenih osoba širom svijeta. Javljanjem fronta otpora,
cionistički režim se počeo suočavati sa sve težim uvjetima za djelovanje, a –
ako Bog da – ti uvjeti će za njih ubuduće biti i još teži. Istovremeno su,
naravno, intenzivirani i napori patrona tog režima na čelu s Amerikom u cilju
odbrane njegove odbrane. Javljanje vjerničkih, mladih i požrtvovanih snaga
Hizbullaha u Libanu i odlučnih pokreta otpora Hamas i Islamski Džihad unutar
granica Palestine ne samo da je uzrujalo cionističku vrhušku već je rastrojilo
i uznemirilo i Ameriku i druge zapadne grubijane koji su odlučili na čelo
svojih zavjereničkih programa stavili posezanje za skupljanjem podrške unutar
regiona i unutar arapskih društava. Ta stavka na čelnim pozicijama njihovih
programa našla se odmah nakon stavki o pružanju svakovrsne podrške okupatorskom
režimu u opremi i uticaju. Rezultat njihovog opsežnog djelovanja je danas jasno
vidljivo u djelovanju i diskursu pojedinih čelnika arapskih država i određenih
izdajničkih političkih i kulturnih aktivista. Takvo djelovanje je neskriveno i
pred očima je svih.

Danas se s obje strane na sceni odmjeravanja snaga i
borbe javljaju raznovrsne aktivnosti, s tom razlikom što je Front otpora sve
snažniji, još odlučniji i sve učinkovitiji zahvaljujući snažnim faktorima koji
mu pružaju podršku, dok istovremeno front nepravde, ugnjetavanja, nevjere i arogancije
svakodnevno postaje sve isprazniji, očajniji i slabiji. Jasan pokazatelj
tačnosti ove tvrdnje je i činjenica da cionistička vojska koja je nekoć
smatrana nepobjedivom i nezaustavljivom i koja je u roku od nekoliko dana
zaustavljala velike vojske dvije zemlje koje su ih napale, pred narodnim
borbenim snagama u Libanu i Gazzi biva prisiljena na povlačenje i priznavanje
poraza. Pa ipak, scena na kojoj se odvija borba je izrazito osjetljiva i
promjenjiva pa je nužno ispoljavanje stalnog opreza kako ne bi bila zanemarena
činjenica da je suštinsko značenje ove borbe izrazito bitno i vitalno, te da je
od sudbonosnog značaja. Nehaj ili pogreška bilo koje vrste u suštinskim
proračunima u konačnici će rezultirati ogromnom štetom i nesagledivim posljedicama.

Uobziravajući sve navedeno, za sve one koji su svojim
srcima posvećeni palestinskom pitanju imam nekoliko preporuka:

1.
Borba za
oslobođenje Palestine je borba na Allahovom putu, obligatna je obaveza i
sukladno islamskom učenju pohvalno djelo. Pobjeda u jednoj takvoj borbi je
zagarantovana, jer čak i da jedna osoba u toj borbi bude ubijena stići će do
jedinstvene nagrade i neprolaznoga dobra. Osim toga, palestinsko pitanje je
pitanje humanosti. Protjerivanje miliona ljudi iz njihovih kuća, s njihovih
polja, iz životnog prostora i sa radnih mjesta – i to posredstvom ubistava i
zločina – uzrokuje bol u svijesti svakog čovjeka i potiče ga da se hrabro i odvažno
usprotivi takvoj nepravdi. Prema tome, ograničavanje ovog pitanja isključivo na
Palestinu ili pak maksimalno na arapsko pitanje, nije ništa drugo nego jedna
velika greška. Oni koji u kompromisu nekoliko palestinskih faktora ili vladara
nekoliko arapskih zemalja vide izgovor za zanemarivanje ovog islamskog i
ljudskog pitanja pate od hroničnog nerazumijevanja suštine ovog pitanja, a na
pragu su i izdaje zbog intelektualnog krivotvorenja palestinskog pitanja.

2.
Cilj ove
borbe je oslobađanje svih teritorija Palestine – od mora do rijeke – i povratak
Palestinaca u njihovu domovinu. Umanjivanje ovog cilja pod izgovorom osnivanja
nezavisne države na jednom djeliću palestinske teritorije i to na jedan
ponižavajući način koji se spominje u vokabularu nedoličnih cionista, niti je
odraz istinoljubivosti, a niti djelo koje pronalazi ozrcaljenje u
realističnosti. Realnost je da su danas milioni Palestinaca intelektualno i
iskustveno stasali i stigli do tako visokog stupnja samopouzdanja da se u
cijelosti posvete ovom velikom džihadu i, naravno, budu ubijeđeni u
obistinjenje konačne pobjede koja je spomenuta riječju Uzvišenog: “A Allah će
sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan!”
(Kur’an, 22:40) Mnogi muslimani širom svijeta će im, bez ikakve sumnje, pružiti
podršku i sa njima će suosjećati. Ako Bog da!

3.
Iako je
korištenje svih vjerom dozvoljenih i legalnih potencijala, poput globalne
podrške, u ovoj borbi dozvoljeno, ipak se mora ozbiljno suzdržati od gajenja
povjerenja prema zapadnim vladama i svjetskim organizacijama koje su, javno ili
tajno, vezane za te vlade. Oni su neprijatelji bilo kojem uticajnom entitetu
islamskoga identiteta. Oni ne obraćaju pažnju na prava ljudskih bića i naroda.
Oni su sami islamskom ummetu nanijeli najviše štete i nad ummetom počinili
najviše zločina. Koja je svjetska organizacija ili institucija ili koja je
zločinačka sila do sada odgovarala za terore, masakre, izazivanje ratova,
bombardovanje i vještačke suše u mnogim islamskim i arapskim zemljama?

Danas se prebrojava
svaka žrtva koronavirusa širom svijeta, ali niko nikada nije upitao ko je ubica
i ko je odgovoran za ubijanje više stotina hiljada šehida, ko je odgovoran za
stotine hiljada zarobljenika i osoba kojima se gubi svaki trag u državama u kojim
su Amerika i Evropa raspalile ratove?! Ko je odgovoran za nedužnu krv prolivenu
u Avganistanu, Jemenu, Libiji, Iraku, Siriji i drugim državama? Ko je odgovoran
za sve silne zločine, uzurpacije, okupacije, uništavanja i nepravdu u
Palestini? Zašto niko nije izbrojao milione djece, žena i muškaraca izloženih
nepravdi u islamskom svijetu? Zašto niko ne izražava čak ni suosjećanje povodom
masakriranja muslimana? Zašto milioni Palestinaca već sedamdeset godina moraju
biti u izgnanstvu, protjerani daleko od svojih domova i ognjišta? I zašto prva
qibla muslimana, Kuds, treba biti izložen uvredama? Organizacija – kako se već
zove – ujedinjenih nacija ne djeluje u skladu sa svojim poveljnim obavezama, a
takozvane institucije za zaštitu ljudskih prava su mrtve. Parola “Zaštita prava
djece i žena” ne odnosi se na unesrećenu djecu i žene u Jemenu i Palestini. To
je pravo stanje tiranskih okrutnih zapadnih sila i njima odanih svjetskih
organizacija. Stanje pojedinih vlada u regionu koje ih slijede po pitanju
bezobraznosti i beščašća je takvo da ga se jednostavno ne može opisati. Prema
tome, ponosito muslimansko društvo se mora osloniti na sebe i snage u svojoj
unutrašnjosti, iz rukava izvući svoje snažne ruke i, oslanjajući se na Boga i
vjerujući Bogu, ukloniti prepreke s kojim se suočava na svom putu.

4.
Veoma
bitna stvar koju politički i vojni prvaci islamskog svijeta ne smiju zanemariti
jeste politika kojom Amerika i cionisti nastoje borbu prebaciti u zaleđe samoga
fronta otpora. Pokretanje unutrašnjih ratova u Siriji, vojna izolacija i
danonoćno ubijanje u Jemenu, teroriziranje i uništavanje, proizvodnja DAEŠ-a
(ISIL-a) u Iraku i brojne druge slične pojave u pojedinim drugim regionalnim
državama, zajedno su dimna zavjesa i metode kojim se nastoji zaokupiti Front
otpora i na taj način pružiti prilika cionističkom režimu da nastavi sa
realizacijom svojih planova. Pojedini politički lideri muslimanskih zemalja su
se nesvjesno, a neki čak i svjesno našli u službi neprijateljskih metoda.
Realizaciju tih pokvarenih politika moguće je osujetiti ozbiljnom posvećenošću
i čvrstom voljom ponosite omladine širom islamskog svijeta. Omladina u svim
islamskim, posebno arapskim, zemljama ne bi trebala previdjeti mudru preporuku
velikog Imama Homeinija: “Koliko god glasnije možete viknite na Ameriku!” – i,
naravno, na cionističkog neprijatelja.

5.
Politika
normalizacije prisustva cionističkog režima u regionu ubraja se među glavne
politike Sjedinjenih Američkih Država. Pojedine arapske vlade koje igraju ulogu
američkih marioneta u regionu krenule su s pripremama preduvjeta za aktivniju
provedbu te politike, a to čine kroz upostavu ekonomskih i sličnih veza s
cionističkim režimom. Ti njihovi napori su, naravno, jalovi i neplodni.
Cionistički režim je smrtonosna priraslina koja neupitno šteti ovom regionu i,
bez ikakve sumnje, biti će odstranjen i iskorijenjen, a sram i crnoličje će
zadesiti sve one koji su tim tiranskim hegemonističkim politikama na
raspolaganje stavljali vlastite kapacitete. Pojedini, s namjerom da opravdaju
svoje loše ponašanje, posežu za argumentacijom da je cionistički režim realnost
u regionu, ali pritom zaboravljaju da se s realnostima kao što su smrtonosne
prirasline treba boriti i da ih treba odstraniti. Danas je koronavirus jedna
realnost i svi razumni ljudi prihvataju nužnost borbe protiv te pojave.
Dugogodišnji virus cionizma, bez sumnje, neće još dugo opstati i biti će
iskorijenjen čvrstom voljom, imanom i ponositošću omladine u ovom regionu.

6.
Moja
glavna preporuka je da se nastavi borba, da se konsolidiraju i dobro organizuju
organizacije koje se bore na Božijem putu i da međusobno sarađuju, te da se
polje džihada proširi na sve palestinske teritorije. Svi moraju podržati
palestinski narod u tom svetom trudu na Božijem putu. Svi moraju napuniti
palestinske ruke koje se bore i čvrsto stati iza njih. Mi ćemo na tom planu s
ponosom učiniti sve što je u našoj moći. Mi smo jednoga dana procijenili da su
palestinski borci otpora hrabri, ponosni i odvažni, ali da su im ruke prazne i
da nemaju oružja. Božijom uputom i pomoću smo pripremili program čiji rezultat
se ogleda u promjeni odnosa snaga i moći u Palestini, kao i u činjenici da
Gazza danas može stati naspram vojnih napada cionističkog neprijatelja,
oduprijeti se neprijatelju i nad njim izvojevati pobjedu. Ova promjena u odnosu
snaga na dijelu poznatom kao okupirane palestinske teritorije u konačnici će
palestinsko pitanje moći približiti finalnim koracima. Palestinska autonomna
oblast po ovom pitanju ima veliku obavezu. S barbarskim neprijateljima se ne
može razgovarati nikako drugačije doli silom i s pozicije snažnog i moćnog, a –
hvala Uzvišenom Bogu – hrabri palestinski narod koji se odupire okupaciji tu je
snagu jasno osjetio u svojoj nutrini. Palestinska omladina je danas žedna
odbrane svoje časti i plemenitosti. Hamas i Islamski džihad u Palestini i
Hizbullah u Libanu svima su pokazali šta treba činiti. Svijet neće zaboraviti
onaj dan kada je cionistička vojska prešla granice Libana i kada je napredovala
skoro sve do Bejruta, ali isto tako neće zaboraviti ni onaj dan kada je
zločinački ubica po imenu Arijel Šaron prolio potoke nedužne krvi u Sabri i
Šatili. Svijet nije zaboravio a niti će zaboraviti onaj dan kada je ista ta
vojska, suočena sa snažnim udarcima Hizbullaha, bila prisiljena da se uz velike
žrtve  i priznavajući poraz, povuče iz
Libana i na koljenima moli za primirje. Snažna ruka i pozicija snage i moći je
upravo to. I sada bi neko kao trebao obraćati pažnju na to što jedna evropska
država, koja bi se zbog prodaje hemijskog naoružanja Sadamovom režimu trebala
stidjeti do vječnosti, srčani i odvažni Hizbullah stavlja izvan zakona?! Izvan
zakona je jedan takav režim kakav je u Americi koji proizvodi DAEŠ i onakav
kakav je ona evropska vlada čije hemijsko oružje je u smrt odvelo na hiljade
nedužnih osoba u iranskom gradu Baneh i u iračkom Halabčehu.

7.
Nepromjenjiv
stav je da Palestina pripada Palestincima i da tom zemljom treba da upravlja
volja palestinskog naroda. Provedba opšteg referenduma na kojem bi se izjasnili
sljedbenici svih religija i sve etničke grupe autohtonih Palestinaca – a riječ
je o prijedlogu koji smo svjetskoj javnosti prezentirali bezmalo prije dvije
decenije – jedino je rješenje palestinskog pitanja i jedini put koji može
ispravno odgovoriti svim aktualnim i budućim izazovima s kojim će se suočiti
Palestina. Realizacija ovog prijedloga će pokazati neosnovanost tvrdnji
zapadnjaka o antisemitizmu o kojem bruje na sva zvona. Na tom referendumu bi
glasali autohtoni palestinski jevreji, hrišćani/kršćani i muslimani i svojim
glasom bi zajedno odredili koji politički sistem žele u Palestini. Ono što
treba da napusti to područje i da ode daleko od tog područja jesu cionistički
sistem i sami cionisti koji predstavljaju novotariju čak i u judaizmu s kojim
nemaju dodirnih tačaka.

Na kraju, s posebnim pijetetom se prisjećam šehida
Qudsa, počev od šejha Ahmeda Yassina, Fathija Shaghaghija i Sayyida Abbasa
Mousavija pa sve do velikog islamskog zapovjednika koji je istovremeno i
nezaboravno lice otpora, šehida Qasema Solejmanija, i velikog iračkog
mudžahida, šehida Abu Mahdija Al-Mohandesa i drugih šehida Qudsa. Selamim i
plemenitu dušu Imama Homeinija koji nam je pokazao put časti, ponosa i
zalaganja na Božijem putu. Uzvišenog Boga molim da dušu velikog mudžahida,
rahmetli Huseina Šejhu-l islama, koji je na ovom putu godinama ulagao
maksimalan trud, obaspe svojom milošću i plemenitošću. Ovogodišnji Dan Kudsa je
prvi u kojem nema našeg dragog i poštovanog Qasema Solejmanija pa vas sve
pozivam da njegovu plemenitu dušu obradujemo jednom Fatihom i učenjem sure
Al-Ihlas:

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! (1) Tebe, Allaha,
Gospodara svjetova, hvalimo, (2) Milostivog, Samilosnog, (3) Vladara Dana
sudnjeg, (4) Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo! (5) Uputi nas na Pravi
put, (6) na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv
sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali! (7)” (Kur’an, 1: 1-7)

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

“Reci: ‘On je Allah – Jedan! (1) Allah je Utočište
svakom! (2) Nije rodio i rođen nije, (3) i niko Mu ravan nije!’”

Neka je mir i Božija milost na vas

Esselamu alejkum ve rahmetullah

izvor: https://www.balkantimes.net/

(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes)

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.