O Kenoshi i o poteškoći priznavanja nacizma u SAD-u - Balkan Times

O Kenoshi i o poteškoći priznavanja nacizma u SAD-u

Nacisti nisu nestali. Samo su rekli da nisu nacisti.

Yannick Giovanni Marshall

O Kenoshi i o poteškoći priznavanja nacizma u SAD-u- Kaže se da kada neko pribjegne poređenjima sa Adolfom Hitlerom tokom debate, da je izgubio. Poređenje obaveznih izolacija zbog pandemije ili gotovo prisilnog rada „esencijalnih radnika“ i obrazovnih radnika sa nacističkom politikom, zaista je, ponekad, bilo pretjerano dramatično.

Ali kada se kritikuje instinkt da se povikuje „Sieg Heil“, slogani iz kampanje koji nose ime američkih organizacija simpatizera nacista, kada se planira da se zaustavi „demografska bomba“ i spriječi slamanje „bjelačke, muške strukture moći“, kada je društvo koje se kritikuje ono u kojem bijeli supremacisti ubijaju demonstrante koji proestuju protiv državnih ubistava etničke manjine, kada je viši predsjednikov savjetnik promovisao materijale na temu bjelačkog genocida, a vrhunski pisac najpopularnijeg informativnog programa u državi piše o intelektualnim manjkavostima Azijata i crnaca, ovo poređenje nije uvijek neprimjereno.

Bilo je nekoliko kristalnih noći u historiji američke kolonije. Nekoliko tamnih Anna Frank koje se kriju u korijenju drveća pokrivenom smrekom, borom i lukom da se odvrate psi tragači. Holokausti, pogromi su uobičajeni, pokušaji istrebljenja, masovno zatvaranje, kola za stoku, ali primarne mete su bili crnci i američki Indijanci – populacije čiji život i smrt se i danas smatraju malo važnim.

Bijelo nasilje

Kao rezultat, društvo izgrađeno na gulagu i dalje se naziva velikim eksperimentom u demokratiji. Zvjerstva počinjena protiv nebijelih ljudi se trivijaliziraju i reduciraju na „nesavršenosti nesavršene nacije“. Obilje krvi i mesa oguljenog sa stubova, paljenje crnačkih gradova i „Indijanski ratovi“ su zrnca prašine koja plutaju uz harmonično, pionirsko bijelo naselje čija je sudbina da civilizira svijet.

Prije rudnici u Merkersu nego država, ova robovlasnička kolonija u kojoj je crni život mučen vodom između udaračkog točka proizvodje robova i rijetkog zraka „rasnih nereda“, ali je čak i u 2020. mnogi doživljavaju kao rodno mjesto moderne slobode. Ovo je zato što je temelj strukture ove kolonije, a i umova njenih obožavalaca, činjenica da se crnci ne računaju. Da su životi crnaca važni, svjetla koja sijaju sa blistavog grada na brežuljku bila bi poznata kao svjetla koncentracionog logora. Da su životi crnaca važni, globalno, Amerika bi bila država prognanik.

Ljevičari će gledati rasiste kako kleče pred predsjednikom koji grli zastavu. Oni će gledati kako demonstrante odvoze u neoznačenim kobijima jer protestuju protiv nasumičnog državnog ubistva crnaca i uzvikivaće: „fašizam!“

Ali postoji specifičan oblik fašizma kojem se američka država povinuje. Fašizam koji je organiziran oko logike bjelačkog nacionalizma, uništenja, izrabljivanja i istjerivanja etničkih manjima i bjelačke političke nadmoći. Optužba fašizma zgodno izostavlja ili čini manje važnom rasističku mržnju koja potpiruje, omogućuje i primarni je razlog za podršku ovom rastućom autoritarizmu.

Ljevičar koji se distancira od čitanja historije nacističke Njemačke, odbacujući, prvo, subverziju političkih normi Trećeg rajha, trebao bi biti osumnjičen za antisemitizam. Ljevičar koji upozorava na uspon fašizma kao što se vidi iz uništenja mašina za sortiranje pošte i pojave neoznačenih vozila na protestima u državi koja ima zatvorske farme, je onaj za kojeg se život crnca ne računa.

Treći rajh bio je vrsta amerikanizma

Kao što su mnogi vrijedno radili da podsjete ovo društvo, Hitlerov genocidni projekat je inspirisan (ako nije bio i posvećen) američkoj koloniji. Suprotno rasističkoj tvrdnji da je rasizam neamerički, tačnije je reći da je Treći rajh bio vrsta amerikanizma.

Evropski inovacija i efikasnost su dodani Indijanskim kvantnim zakonima, crnačkim kodeksima, eugenici, prisilnim premještajima, radničkim kampovima i ubilačkim poljima nazubljene Amerike. Od brodova sa robovima do kola za stoku, eksperimenata u Tuskegeeju do Josefa Mengelea, nacistički projekat je bio manje onosvjetsko „radikalno zlo“ koje je došlo niotkud nego što je bio kopija bjelačkog supremacističkog poretka kolonija.

I dalje je veoma čudno pucati u gomilu demonstranata koji protestuju protiv policijskog rasističkog djelovanja i ubistava. Još je čudnije, poželjeti da Kyle Rittenhouse, tinejdžer koji je ubio dvoje ljudi i ranio jednu osobu, postane predsjednik. I da lider države stane u njegovu odbranu.

To, međutim, slijedi upravo logiku nacizma. Dok se pucanje iz automatskog oružja na gomilu i ubijanje mnogo ljudi u Parizu smatra dokazom urušavanja Evrope pod „islamofašističkim“ terorom – često od strane istih konzervativnih i vjerskih grupa koje sada priskaču u pomoć Rittenhousu – ubijanje ljudi koji protestuju protiv višestoljetne tradicije bjelačkog prava na ugodno uništavanje ljudi tamnije puti može se oprostiti.

U Americi se prema bjelačkim supremacistima postupa kao da se Shoah nikada nije desio. Kao da nije vođen Građanski rat kako bi se održala njihova moć da uništavaju meso i težnje tijela tamnije puti kako im se prohtije, i da ih se drži u stalnom seksualnom i fizičkom mučenju.

Čak i sada predsjednik i konzervativci sakraliziraju bojišnu zastavu tog nastojanja i osuđuju obaranje spomenika zlostavljačima svoje djece. U Americi, bijelim supremacistima daju boce vode i gotovo da ih delegiraju da uguše crnački ustanak protiv ubijanja iz zadovoljstva. Kao i u svim bjelačkim supremacističkim kolonijama, u Americi se od bijelog doseljenika očekuje da bude pomoćna snaga kolonije. U ovoj koloniji je već oformljena paravojna formacija Allgemeine SS.

Bijeli supremacisti su tretirani kao da modernost nije holokaust s kojim su se izvukli. Kao da ne govore o tome i kao da ne pokušavaju pokrenuti i voditi rasne ratove do danas, infiltrirati sigurnosne snage koje smatraju nedovoljno supremacističkim i činiti masovna ubistva. Sljedbenicima kulta smrti, odgovornim za ubistva od Goe do Gambije, daje se više prostora za nevinost nego crnom dječaku u supermarketu.

Republikanci su pozvali bijelce koji su zamahivali oružjem na demonstrante da govore na njihovoj nacionalnoj konvenciji. Nekoliko dana kasnije, jedan bijelac je ubio demonstrante automatskim oružjem. To nije dovelo do kajanja. Sasvim suprotno, političari i policija hvale ubicu, i prikupljaju se sredstva za njegovu odbranu. Ubijanje demonstranata u Kenoshi, Wisconsinu, prećutno se odobrava. Ova situacija nije bez presedana. Naprimjer, pogromu njemačkih Jevreja od 9. do 10. novembra 1938. nisu se usprotivili nacistički lideri. Po svoj prilici, bijeli liberali su preklinjali Fuhrera da se vrati i zacijeli državu također. kenoshi

Ako je dječak koji je ubio demonstrante u Kenoshi pogriješio, onda je to što je bio isuviše revnostan. Malo više strpljenja i slavoljubivi policajac bi prikazao to ubistvo kao policijsku grešku. Sada konzervativci moraju osmisliti kolaž odbrana. Oni kažu da je putovao da odbrani imovinu i stane u kraj bezakonju. Za one nostalgične za erom kada su crnci bili podvrgnuti autoritetu bilo kojeg bijelca i kada je optužene za krađu mogao ubiti svaki obični bijeli civil bez kazne, naravno da je razumno da jedan tinejdžer doputuje na drugi kraj države i puca u gomilu optuženu da je oštetila imovinu. Za one kojima životi crnaca nisu važni osim ako su imovina, nije više nedolično progoniti i ubijati „te crnce“ koji odbijaju ostati u lancima, nego što je ubijati bijesne konje u štali. kenoshi

Zametanje traga

Nacisti nisu nestali; samo su rekli da nisu nacisti. Ovo se pokazalo dovoljnim da poljulja detektive liberalnog istraživačkog novinarstva i učenjaštva i da im zavara trag. Ali to ne treba zbuniti nepristrasnog posmatrača.

Kada ispitujemo fotografije na kojima policajci kobajagi ubijaju Georgea Floyda ispred Trumpovog banera pričvršćenog za retrovizor kamiona, mogli bismo se zapitati zašto je upravo taj baner odabran. Rijetkost je da se kačketi iz kampanje nose u prvom krugu ili kao rekviziti za predstave bjelačke supremacističke agresije. Proizvodi i znaci kampanje Georgea W. Busha nisu često opažani na neonacističkim okupljanjima, niti je ime Hilary Clinton redovno redovno pratio aplauz kod vidljivih manjima kao da se žele naglasiti rasistički napadi. Postoje samo dvije tačke; lako ih je povezati. Teško je nacrtati liniju jer olovku drži rasizam protiv crnaca.

Kognitivni nesklad potreban da se ne prepozna ova četverogodišnja kristalna noć potpomognut je neprepoznavanjem ljudskosti crnih ljudi od strane duboke države. Ne trebate prišiti žutu Davidovu zvijezdu na odjeću da bi se dehumanizirali ljudi na koje se puca jer kažu da su njihovi životi važni. kenoshi

Hitler je Ameriku nazivao nacijom mješanaca. Trenutna administracija, koju potpomažu entuzijastični civilni volonteri, sebi je dala u zadatak da ovu naciju učini čistom. Onima koji „povikuju nacizam“ se govori da su alarmisti i da se to ovdje ne može dogoditi. To se ovdje već dogodilo. To se ovdje događa stalno. Ali život i životi žrtava američkih holokausta, crnaca i američkih Indijanaca, nisu važni. Njihov progon je normaliziran. Njihov masakr nazivaju grešnom prošlošću. Nema „nikad više“ u državi u kojoj se poriče holokaust.

Nije dobro ubijati ljude dok protestuju protiv proizvoljnog i rasističkog ubistva. To nije jasno u Americi. Oni koji čekaju dolazak tog specifičnog voza trebali bi pogledati ispod cipela. Provjeriti da grob na kojem stoje ne bude i dalje neoznačen. Zapravo, razmotriti ideju da skroz napuste krcatu stanicu. Ako je bjelačka supremacistička prošlost prolog, sljedeći voz vuče vagone za stoku. kenoshi

Izvor

(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes)

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.

For security, use of Google's reCAPTCHA service is required which is subject to the Google Privacy Policy and Terms of Use.

I agree to these terms.