O islamu u svijetu bez središta – Dulje od četiri desetljeća, od svojih ranih dvadesetih godina, Enes Karić objavljuje tekstove o temama vjere i nauke islama, te literature i kulture muslimana, ali i publicističke priloge o pitanjima općeg značaja s kojima se neposredno susreće u životu, u jeziku, u faktičkom iskustvu.
HILMO NEIMARLIJA
Uz izvorna djela i izdanja teorijske i znanstvene naravi istodobno realizira prijevode značajnih djela sa arapskog i engleskog jezika, a prije desetak godina je autorsko iskazivanje proširio na područje književnosti i u međuvremenu je objavio dvije knjige putopisne proze i pet romana. U bavljenju različitim temama i načinima pisanja, koje se kreće od temeljnih teoloških studija, preko izmiješanih područja religijskih nauka i nauka o religiji, do karakterističnih svjetovnih formi moderne književnosti, postojano potvrđuje autorsku autentičnost i status kompetentnog naučnika i uvjerljivog pisca.
Ljudsko ugrožavanje ljudi
Središnji položaj u Karićevu pisanom opusu zauzimaju tekstovi o Kur’anu i kur’anskim izvorima islamskih vrijednosti. Po primarnom duhovnom zanimanju Karić je mufesir, prevodilac i interpretator Kur’ana, i njegove kur’anske studije i komentari su u ovdašnjim jezičkim prostorima najznačajniji prinosi razumijevanju poruka svete Knjige u temeljnim vjerskim značenjima i znanstvenim posredovanjima. U njegovim proučavanjima Kur’ana i nauka o Kur’anu poseban značaj imaju istraživanja korespondencija i disproporcija u interpretiranju kur’anskih poruka i tumačenju pojava u prirodi i u društvenim, umjetničkim i drugim konstruiranjima stvarnosti.
Rezultate svojih proučavanja Karić transponira u sugestivna kazivanja o Božjim zapovijedima i opomenama čovjeka i čovjekovim priznanjima i zaboravima, u građenje raznobojnog krajolika islamskih institucija i duhovnih odnosa, u inicijalna otkrivanja veza i bliskosti svetih i svjetovnih stvari. U isto vrijeme, uvide u kur’anske svjetove značenja dovodi do konkretnih izraza u angažiranom pisanju, koje pokriva široki spektar pitanja islama i svijeta u lokalnim i globalnim dešavanjima, kao i u kritici muslimanske svijesti i rasvjetljavanju različitih muslimanskih koncepata u njihovim izvorima i povijesnim aktualizacijama.
Karićevo pisanje u cjelini odaje otvorenost i vedrinu kur’anskog horizonta islama; njegova naklonost vedrom gledanju pokazuje se u teološkim razmatranjima kur’anskih upućivanja ljudi na “Božje znakove u prostranstvima svemirskim i u njima samima”, ali i u “sjetnim esejima” o ljudskom ugrožavanju prirode i “tužnim raspravama” o ljudskom ugrožavanju ljudi. Isti je slučaj i sa njegovim razvijanjima susreta sa ljudima, događajima, idejama, u izrazito svjetovnoj književnoj perspektivi romana. Junake svojih romana on predstavlja s jednakom osjetljivošću za njihove pojedinačne pojave i sudbine, kao i za njihove veze i uzajamne ovisnosti.
Za Karića teologa i romanopisca u jednoj osobi može se reći da ga u pisanju istovremeno pokreću dvije moći kojima su djelovanja određena njihovim izvorom u Kur’anu. To su vjerska želja za prozračnim obzorom i pravednim rasporedom stvari i duhovna fascinacija stvarnošću u njezinoj beskrajnoj pojavnoj raznolikosti. Karić piše s vidljivom težnjom dobrom, sretnom poretku i sa nesputanom intelektualnom otvorenošću za čuda u prirodi, u povijesti, u dušama ljudi. Njegovi tekstovi, u koje upisuje svoju razgranatu i dobrohotnu komunikaciju s knjigama i autorima iz različitih vremena, religija i kultura, izražavaju poštovanje drugog i drukčijeg u najširim duhovnim vidicima jedinstva.
“Dizanje zabranjenih vela” je zbirka novijih Karićevih tekstova o razlikama i barijerama u muslimanskim tumačenjima islama i u shvatanjima odnosa islama i postmodernog svijeta Evrope. Tekstove povezuje misao o prepoznavanju vjerskih temelja islamskog priznanja razlika u stvarima religije i kulture i obnavljanju islamskog vjerskog potencijala u prevladavanju muslimanskih unutarnjih i vanjskih isključivosti i samoizolacija.
Živa bit misli je Karićeva uvjerenost da izvori islama sadrže osnove produktivnog muslimanskog harmoniziranja islamskog “da” životu i islamskog “ne” isključivosti i da je na tim osnovama i na osnovama evropskih priznanja vrijednosti života, drukčijeg mišljenja, demokratske procedure moguće susretanje islama i zapadnog svijeta u plodotvornom dijalogu.
Različite trendove u muslimanskim tumačenjima islama Karić predstavlja kao zastupanje opcija koje su manje-više ravnopravne u izvornim vjerskim legitimacijama i modernim svjetovnim uslovljenostima, ali istodobno osporava mogućnost da neko tumačenje bude protumačenje islama u cjelini.
Jedan od ključnih stavova u “Dizanju zabranjenih vela” je da nije moguće valjano govoriti o islamu uopće, kao što nije moguće na istrgnutim fragmentima vjerodostojno tumačiti islam. Pozivajući se na druge razloge, Karić predočava ista ograničenja za ambicije totalitarnog institucionaliziranja islama. Vanjsku nemoć potpune institucionalizacije islama utvrđuje u praksi političkih prisvajanja islamskih institucija u muslimanskim zemljama, a unutarnja ograničenja u isključivanju institucionalnog pristupa srcu muslimana kao staništu vjerovanja. Ovo zadnje upečatljivo razjašnjava svojim pitanjem: “Ko je dao pravo nekome da ulazi u ljudska srca – ko može raspoređivati Božju milost?”.
Duh otpora
U podudarnom osmišljavanju istog misaonog vodiča, iste dijalektike pravde i razlike, Karić računa na Evropu kao sudionika u dijalogu s islamom. To nije Evropa isključivosti i trijumfalnog monologa, već Evropa sloboda i kulturnog mnogoglasja, Evropa Goethea, Hugoa, Annemarie Schimmel, koja se u prijateljskom odnosu susreće s islamom Ibn Sinaa, Gazalije, Muhameda Ikbala. “Dizanje zabranjenih vela” čine raznovrsni tekstovi, ali povezani duhom unutarnjeg dijaloga u islamu i dijaloga islama i zapadnog svijeta, duhom otpora zatvaranju islama u plemenske čahure i Evrope u granice unutarnjih podjela.
Uvjerljivost ovog Karićeva djela kao priloga oslobađanju od ideoloških velova muslimanskih i evropskih samoshvatanja, koja započinju i završavaju u samodovoljnosti i samougađanju, evropska je kao i muslimanska. Svojom prostodušnošću i velikodušnošću tekstovi u “Dizanju zabranjenih vela” negiraju isključivost i ravnodušnost