Nova kriza – nova grandiozna pljačka - Balkan Times

Nova kriza – nova grandiozna pljačka

Nova kriza – nova grandiozna pljačka – Nadolazeća velika ekonomska kriza pokrenuta na podlozi pandemije koronavirusa i u sjeni novog biološkog hladnog rata svojim učincima otvorit će novo poglavlje globalne neoliberalne ekonomije.

Mario Stefanov
Ona je po svim svojim odrednicama, zapravo, ekonomija katastrofe, koja preživljava producirajući sve snažnija kataklizmična stanja, koja pak pokreću valove ekonomskih kriza.

One povlače bogatstvo i na državnim i na globalnim razinama prema gore – od slabijih prema jačim. Na taj način oligarhijski vrh piramide svakom novom katastrofom kao što je za trajanja prethodne ekonomske krize bila prijetnja potpunog bankarskog sloma, a sada zastrašujuća i po ekonomiju pogubna pandemija koronavirusa, postaje sve moćniji, a ostatak društva i stanovništva sve slabiji.
Pojednostavljeno rečeno, prvom istinskom globalnom ekonomskom krizom neoliberalne ere induciranom slomom banaka i financijske industrije omogućeno je masovno spašavanje ugroženih banaka novcem svih poreznih obveznika, financijskim injekcijama iz državnih proračuna.
U protivnom, tvrdilo se kako bi se slom financijskog sektora prenio na gospodarstva nacionalnih država koje bi se ugušile u narasloj nezaposlenosti zbog masovnih gubitaka radnih mjesta.

Velika pljačka državnoga novca, odnosno novca svih građana pojedinih država koje su sudjelovale u rješavanju krizne situacije njegovim direktnim transferima u najmoćnije svjetske banke i financijske institucije, koje su se eto, jadne našle bez svoje krivnje pred propašću, uspjela je  bez velikih otpora.

Centri političke, financijske i gospodarske moći koji su vodili operaciju isisavanja novca od slabijih prema moćnijima uspjeli su uvjeriti većinu građana da su učinili dobro djelo i spasili ih, sačuvavši njihova radna mjesta.
To je ujedno i najbizarnija odlika ekonomske krize od prije jednog desetljeća – neoliberalna oligarhija najmoćnijih država svijeta koju su sljedile i vladajuće elite ostalih država uspjela se medijski nametnuti kao spasitelj nacionalnih gospodarstava, slobodnog tržišta i radnih mjesta. Indikativno, Island, kao jedina država koja nije pristala na spašavanje privatnih banaka i  industrije financijskih usluga  svojim vlastitim proračunom nije u konačnici doživjela  ništa što su predviđali neoliberalni ekonomisti katastrofe.
Odgovorni su završili pred sudovima, mnogi i u zatvorima, a gospodarstvo Islanda je glatko preživilo tadašnju gospodarsku krizu. Održali su slobodno tržište i to ne samo uskratom financiranja nesposobnih i špekulanata nego i primjenom državne prisile prema strukturama koje su ga pokušale uništiti.

Kako je slobodno tržište ostalo u funkciji propao je onaj tko treba propasti, a sposobni poslovni subjekti  i gospodarstvo su se ne samo održali na površini nego i unaprijedili. U konačnici to je bit i slobodnog tržišta i same ideje liberalizma.
No, čini se, tadašnje upucavanje proračunskog novca u bankarski i špekulativni sektor financijskih usluga, kojega je, uzgred rečeno, i jedina stvarna svrha ništa drugo do pranje novca, bila je tek generalna proba za mnogo veći projekt i možda najveću globalnu pljačku u modernoj povijesti.

Ovoga puta, u ovoj krizi koja se najavljuje, državnim novcem, novcem svih građana, spašavat će se ne samo financijski sektor nego cijele grane nacionalnih gospodarstava i moćne internacionalne korporacije. Prema već uspostavljenoj paradigmi one će se zbog posljedica javno zdravstvene krize pandemije Covida-19 navodno naći pred neizbježnim slomom. Prema vidovitim ekonomskim analitičarima, podržanim od političke elite, doći će do lančane reakcije, do opće kataklizme, otpuštanja milijuna ljudi, propasti društvenih sustava i općeg kaosa. To se dakako mora spriječiti makar i po cijenu utroška bilijuna eura ili dolara iz državnih proračuna.

U cijeloj priči je zapanjujuće kako su vodeće elite potpuno sigurne da će do krize takvih razmjera doći, kao što su gotovo sigurne  da će doći do drugog vala i tko zna koliko još valova pandemije koronavirusa.
Neobične su i same medijske najave dolaska velike ekonomske krize kao posljedice javnozdravstvene krize. Teško je izbjeći dojam da te, već sada medijski masovno raširene najave nisu slučajne, spontane ili fabricirane od strane medijskih krugova nego iza njih stoji politika i služe stvaranju uvjerenja javnosti o neizbježnosti  krize, kako, kasnije, kada krene velika operacija bilijunskih transfera iz državnih proračuna prema privatnim tvrtkama nitko ne bi postavljao suvišna pitanja i dovodio u pitanje opravdanost onoga što se čini. Nije, naime, uobičajeno da vodeći mediji, redom, pod očitom kontrolom političkih i financijskih institucija i ovisni o moćnim gospodarskim subjektima šire paniku o ekonomskim propastima.

Svaka najava čak i samo potencijalnih problema neke banke ili tvrtke direktno umanjuje njenu vjerodostojnost i poziciju na tržištu. Dobro orkestrirane glasine o problemima neke banke ili financijske institucije nerijetko su u povijesti vodile direktno u njihov slom. Stoga su toliko glasne najave mogućnosti nastupa kataklizmičke ekonomske krize u velikoj mjeri suspektne i postavlja se pitanje njihove stvarne svrhe. Lako se stječe dojam da se svjesno i namjerno plasiraju u cilju pripreme javnosti za ono što će uslijediti.

Kako bilo, činjenica je da je kriza već na vratima i da postupno počinje operacija njezinog suzbijanja. Biti će to uistinu u povijesti do sada nezabilježena državna intervencija u gospodarstvo, možda čak i višestruko većih razmjera od Rooseveltovog  „New Deala“ tridesetih godina prošloga stoljeća. Uostalom, „New Deal“ je bio ograničen samo na SAD, a novo pretakanje novca iz državnih proračuna prema gospodarskim subjektima biti će globalno. Pored toga, tadašnja intervencija američke države bila je savršeno isplanirana, kontrolirana u provođenju i usmjerena na točno određene ciljeve. No gotovo stoljeće kansije sve se promjenilo. Danas gospodarstvom vladaju oligarhijske strukture sastavljene od elemenata politike, financijskog sektora i moćnih korporacija, a ono što oni provedu u djela biti će ništa drugo do grandiozno upucavanje državnoga novca u cijele grane gospodarstava i najmoćnije gospodarske subjekte,  redom u privatnom vlasništvu, koji eto zbog nesretne koronakrize ne mogu drugačije preživjeti, a glasovito opravdanje, kao i uvijek, biti će mitsko očuvanje radnih mjesta.

Prema onome što se sprema, nekadašnje upumpavanje novca iz proračuna u financijski sektor za prošle ekonomske krize biti će obična dječja igra.

Cijela operacija spašavanja gospodarstava od posljedica koronakrize potpuno je u stilu vladajuće neoliberalne gospodarske i političke agende. Ona je u ovim trenutcima već započela.  Njemačka je  ovih dana objavila kako je načelno postignut dogovor države sa zrakoplovnim divom „Deutsche Lufthansa AG“ o pomoći u vrijeme koronakrize.

Prema dogovoru kompanija će iz državnog proračuna dobiti inekciju u iznosu od devet milijardi eura, a vlada će, zauzvrat, dobiti 20 posto vlasničkog udjela. Zanimljivo, na temelju tolikog udjela država  neće uopće steći glasačka prava u skupštini dioničara koja bi joj mogla omogućiti veto na donošenje ključnih odluka o poslovanju i budućnosti kompanije.  To će, izgleda, postati pravilo u svim sljedećim postupcima tzv. spašavanja ugroženih kompanija od strane država i njihovih proračunskih sredstava. Ipak je u ovom jednom od prvih slučajeva riječ o uređenoj i ozbiljnoj državi koja se brine o svojim financijama i moćnoj zrakoplovnoj tvrtki. Može se samo pretpostaviti, ako se u ovoj situaciji djelovalo na način da država novac svih svojih poreznih obveznika predaje u ruke privatne tvrtke bez osiguranja utjecaja na odlučivanje,  što će se tek događati u nastavku borbe protiv nove gospodarske krize, posebice u manje uređenim državama i netransparentnim vlasničkim strukturama opskurnih tvrtki u koje će se novac slijevati.

Da ne bi bilo zabune, Lufthansa je do 1994. bila u državnom vlasništvu, no od tada je dioničko društvo u kojem njemački ulagači imaju 67,3 posto dionica, a slijede ih sa 10,4 posto dioničari iz Luxemburga, pa iz SAD-a sa 8,1 posto te iz Irske i Ujedinjenog Kraljevstva sa po 3,6 posto. Na kraju 2019. godine institucionalni ulagači imali su 58 posto dionica, a čak 42 posto dionica su vlasništvo fizičkih osoba. Plasman milijardi eura iz njemačkog državnog proračuna u ruke privatnih vlasnika, koji će najvjerojatnije postati ogledni primjerak za sva sljedeća protukrizna djelovanja Njemačke i drugih država, opravdava se zaštitom 138 tisuća radnih mjesta u Lufthansi i njenim brojnim podružnicama.

Cijela igra spašavanja gospodarstava od koronakrize, koja se očito već zahuktava, po načinu kako se počela odvijati i kako će se u budućnosti neizbježno nastaviti, u svojoj suštini direktna je negacija slobodnog tržišta i ekonomije napretka i vodi stvaranju nekakvog hibridnog ekonomskog sustava suspenzije tržišta i državnog intervencionizma u korist uskog kruga najmoćnijih gospodarskih subjekata. Lufthansa je usitinu poseban slučaj u cijeloj priči za čije se spašavanje mogu naći mnogi argumenti, ali je sasvim izvjesno da će nakon takvih tvrtki uslijediti masovno spašavanje svega i svakoga. U slučaju da tržište slobodno funkcionira, nesposobni  gospodarski subjekti jednostavno bi propali i sa scene bi otišli oni koji uistinu trebaju otići. Na njihovo mjesto, logikom slobodnog tržišta, došli bi novi poduzetnički subjekti koji bi održali gospodarsku dinamiku i na kraju krajeva ponovo stvorili nova radna mjesta.

No cilj neoliberalne agende zapravo i nije očuvanje slobodnoga tržišta nego, u suradnji s vladajućim političkim strukturama, zaštita postojećih igrača na tržištu što se postiže njegovim izbacivanjem iz funkcije i održavanjem na površini nesposobnih poslovnih subjekata uz pomoć državnog novca.

Već prethodna ekonomska kriza iz 2008. godine,  kao prva kriza neoliberlane epohe odradila je svoj posao. Statistički gledano ekonomski sustav je održan, ali rješavanjem te krize s ključnim osloncem na isisavanju novca iz državnih proračuna  rezultirao je prelijevanjem bogatstva mase građana i slabijih gospodarskih subjekata prema bogatima i najmoćnijima, nikom drugom nego najvećim svjetskim bankama, zapravo uskom krugu oligarhije koja funckionira kao neka nova aristokracija.

Dolazeća nova ekonomska kriza  učiniti će to isto, ali u nesagledivo većem opsegu. Ekonomija budućnosti, slijedom posljedica takvoga načina djelovanja za običnog građanina, nakon ove i nakon svake sljedeće krize bit će sve više život u tišini pandemija i ekonomske oskudice ili glasovitih „mjera štednje“ ili pak, kako su neki govorili – „stezanja remena“. Sasvim je izvjesno da će nadolazeća ekonomska kriza biti dugotrajna u stilu nekakve meksičke sapunice ili će pak nakon nje uslijediti niz novih ekonomskih kriza u sve kraćim vremenskim intervalima. Građane će se pokušati držati u uvjerenju da je riječ o prolaznim problemima, a ukoliko bude potrebno primjenjivati će se strogo dozirana  sila. Potpuno je, naime, jasno kako takav ekonomski sistem u dogledno vrijeme više neće moći biti održavan bez uporabe većeg ili manjeg inteziteta državne prisile.

Neoliberalni ekonomski i socijalni poredak, koji je već sada u velikoj mjeri države, kao zajednice i zaštitnike svih građana pretvorio u bankomate svojih propalih bankara i poduzetnika, uporno uništava sam pojam slobodnog tržišta i na njemu utemeljenu ekonomiju rasta i napretka. Uništavanje tržišne ekonomije posljedično uništava sve što je zapadni svijet slobodnog tržišta i demokracije predstavljao. Njegovi, nekada ponosni građani, sada su uplašeni miševi pretvoreni u prekarijat koji mora raditi istovremeno više poslova kako bi se održao. Veliki dio građana vjeruje u medijski proklamirane ciljeve rješavanja stalno novih ekonomskih kriza koje se temelje na stalno novim i novim katastrofama i aktivno ih podržava. Taj sustav nesvjesne podložnosti neoliberalna antitržišna, antisocijalna i u suštini antikapitalistička agenda uporno gradi neobazirući se na posljedice. Njezin važan cilj je stvaranje što pokretljivije radne snage, a to je, dakako, samo ona istrgnuta iz svoje socijalne sredine, svoje domovine i svoje kulture. Građani vezani za svoj zavičaj, svoju domovinu, svoju obitelj za vladare neoliberalnog poretka nisu dovoljno pokretni, pa nisu od koristi i samo predstavlja smetnju.

Zato je potrebno na socijalnom planu razbiti strukturu društva udarom na sve tradicionalne vrijednosti i udarom na sposobnost nacionalnih država da djeluju u korist svojih građana, a ne vlastite ili nadnacionalne vladajuće oligarhije. Time se direktno otvara mogućnost teškog narušavanja povjerenja građana u vlastite države i tu se za male narode i države krije najveća geostrateška ugroza. Neoliberalni poredak cijedi snagu iz malih i prenosi je na nadnacionalne subjekte kao što je primjerice Europska unija ili zone trgovinskih sporazuma, kao što je primjerice NAFTA, a  njih kontrolira oligarhija najmoćnijih država svijeta.

Kao paralelna pandemija postojećoj zdravstvenoj, svijetom se širi novi oblik vladanja ekonomijom i društvom, izrastao iz neoliberalne socijalne i ekonomske agende. Uništava se klasična definicija i praksa slobodnog tržišta kao temelja razvoja. Postupno se stvara novi svijet koji je u svojoj suštini ne samo negacija slobodnog poduzetništva i demokracije nego je asocijalan i antcivilizacijski.

Hibridni sustav društva i ekonomije koji izrasta iz neoliberalne prakse, slikovito rečeno je suženi socijalizam za uski krug vladajuće oligarhije financijskih  i gospodarskih  centara  moći, a ostatak društva predstavlja običnu masu koja funckionira gotovo na feudalnim temeljima i koju je potrebno kontrolirati. Uspostavljeni režim održava se autoritetom državne sile još uvijek skrivene iza demokracije koja je u sadašnjem trenutku dosegnula razinu farse. Da nije tako, vladajući ne bi mogli bez otpora većine građana po svojoj diskrecionoj ocjeni djeliti novac svih poreznih obveznika i svih građana privatnim tvrtkama pod izlikom spašavanja gospodarstva i radnih mjesta.

Elita koja je ovladala tržištem, ograničila njegovu slobodu i kontrolira njegovo djelovanje, iz društvenog proizvoda uzima koliko joj je potrebno i koliko misli da je zaslužila. Odabrana elita prisvojila je već sada tržište poslova i usluga i djeli ga međusobno složenim sustavom raspodjele pod nadzorom politike. Pritom nitko drugi nema slobodan pristup tako neslobodnom tržištu jer ga je oligarhija prisvojila. Subjekti koji na takvom tržištu djeluju pod njezinom zaštitom i kada su potpuno nesposobni tržište ih ne uspjeva odbaciti i oni egzistiraju na dogovorenim poslovima s užom i širom državom, a u slučaju kada se nađu u problemima ta ih ista država spašava financijskim plasmanima iz proračuna, ali tobože ne zbog njih nego zbog zaštite radnih mjesta.

Posljedica takve ekonomije, koja u biti štiti nesposobne, financijskim intervencijama države već sada, u začecima toga novoga poretka je poznati sindrom narkomanske ovisnosti. Nesposobni, koliko god bili veliki i s brojnim radnim mjestima, koje tržište ne uspijeva odbaciti, uvijek iznova traže i dobivaju novu dozu proračunskih financijskih opijata. Brzina izmjene ciklusa se ubrzava i na kraju oligarhijski poduzetnici i s njima cijeli sustav ulaze u trajnu narkomansku krizu. Traže se sve veće doze. Ne stvara se nova vrijednost nego se grabi iz proračuna sve složenijom političkom kombinatorikom.  Proračunski prihodi, dakako, u pravilu padaju, sustav ulazi u novi krug privatizacije i prodaje preostale državne imovine, a potom se zadužuje kod banaka koje se na površini također održavaju povremenim državnim financijskim intervencijama.

Takva ekonomija i društvo ne može funkcionirati niti opstati bez primjene sile prema unutra, a kada potroši svoje resurse morat će poduzimati sve učestalije nasilne pohode prema drugima. Tako je, uostalom, i u narkomanskom miljeu, prodaje se, zadužuje, a potom pljačka barem najbliži kiosk ili benzinska postaja. Ustvrditi da neki Saddam Hussein ima oružje masovnog uništenja, a potom u borbi protiv njega do temelja razoriti cijeli Irak i pokušati oteti njegovu naftu, nije ništa drugo do pljačke velike benzinske postaje. A to je pak modus operandi neoliberalne ekonomije na međunarodnoj sceni. Nažalost, na to je slikovito i grubo rečeno spao neoliberalni model gospodarstva koji tako ugrožava slobodno tržište kao temelj demokracije i time cijeli zapadni demokratski svijet.

Izvor

(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes)

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.

For security, use of Google's reCAPTCHA service is required which is subject to the Google Privacy Policy and Terms of Use.

I agree to these terms.