Niko ne dira spomenike đenerala Draže
Niko ne dira spomenike đenerala Draže – Etničko čišćenje, zatiranje i progoni drugih naroda ne spadaju u dominaciju vlastite nacije i ne mogu se, ne daj bože, izjednačavati s tamo nekim rasizmom i fašizmom
Tokom ovog pandemijskog kišnog juna talas protesta po Americi protiv bjelačke supremacije i rušenja spomenika trgovcima robljem prešao je Atlantik i zahvatio Evropu. Antirasizam kao glavno obilježje američkih protesta zamijenjen je otporom protiv oživljavanja fašizma i kolonijalizma koji se, kao socijalni produkt neoliberalnog korporacijskog kapitalizma, javljaju u novim oblicima po Evropi i cijelom svijetu. Kad sam desetog juna posmatrao rušenje spomenika britanskom robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolskoj luci, pomislio sam kako bi to izgledalo da je tih dana neko krenuo usred Zagreba da oskrnavi spomenike iz 19. vijeka banu Jelačiću, ili usred Beograda da naškodi Knezu Mihailu, ili u Skoplju da ruši još neosušeni gigantski spomenik Aleksandru Velikom. Neće, ne bojte se, jer se na Balkanu herojima borbi i ratova za velike Srbije, velike Hrvatske, velike Bugarske ili aleksandrijske Makedonije nacionalizam ne uzima za zlo. A etničko čišćenje, zatiranje i progoni drugih naroda ne spadaju u dominaciju vlastite nacije i ne mogu se, ne daj bože, izjednačavati s tamo nekim rasizmom i fašizmom. Niko ne dira
Slobodarski koraci ‘Bilećanke’
A šta tek reći da se neko usudio da naškodi spomenicima Draže Mihailovića u Bileći i Višegradu? Posebno onom u Bileći, visokom tri i po metra, koji je otkriven i osveštan prvog juna 2019. Nisam vidio da je zbog toga zaboljela glava ikoga ko vodi politiku ili predstavlja narode koji su bili žrtva progona i pokolja vršenih 1940-ih godina po nalogu generala Draže Mihailovića. Izuzev nekih intelektualaca, antifašističkih udruženja i rijetkih komentatora poput Boška Jakšića, koji je pisao o “zlokobnom promovisanju četništva”. Tako je Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) izrazilo zabrinutost, ističući da su “pod simbolima četništva i Draže Mihailovića ubijani Bošnjaci i Hrvati u dva navrata širom Bosne i Hercegovine, u Drugom svjetskom ratu i posljednjem ratu protiv Bosne i Hercegovine, u kojem je on uzdignut u mitskog junaka za slobodu Srba”. U pismu Društva za istinu o NOB-u i Jugoslaviji članovima dejtonskog Predsjedništva BiH, na koje nije moglo ni dobiti odgovor, rečeno je da je javnost bivše Jugoslavije “šokirana saznanjem da su vlasti u Bileći srušile spomenik partizanu, oslobodiocu i na tom istom mjestu podigle i ‘osveštale’, spomenik osuđenom i pogubljenom ratnom zločincu, generalu Draži Mihailoviću, u Bileći iz koje trajno odjekuju slobodarski koraci ‘Bilećanke’ po ‘kamenju hercegovskom’…” A beogradski pisac i novinar Tomislav Marković je u Anteni M svoj protest izrazio stihovima u stilu “Bilećanke”: Sred borova, tuja, smreka, /kroz podnevni mrak, /tiho sleće čiča Draža /u četnički park.
Ne vidim da se diže prašina ni oko spomenika “đeneralu Draži” koji je iz Brčkog preselio u Dobrunsku Rijeku kod Višegrada i koji je mnogo manji od bilećanskog, po skulptorskim kriterijima gotovo komičan. Ni on, ako se pitaju oni koji su ga napravili, podigli, osveštali i premještali nema veze sa rasizmom i fašizmom, a njegovo svrstavanje uz okupatorsku nacističku Njemačku i fašističku Italiju pravdaju gotovo isključivo antikomunizmom zbog kojeg je vršio zločine čak i nad Srbima. Neslaganja i razmimoilaženja oko zasluga i krivice generala Draže Mihailovića nisu nikad prestajala u Srbiji, ali ni pokušaj njegovog guranja u prošlost. Iako naslovom “Draženje Srbije” priznaje da je on i tamo prisutan, beogradsko Vreme piše 2009: “Mada se poklonici Draže Mihailovića trude da ga današnjoj omladini predstave kao tragičnog heroja i veliku istorijsku ličnost, za većinu mladih Dražinih obožavalaca on je neka vrsta nacionalističke pop-ikone, starovremenska mešavina Arkana i Ramba.” U stvari, Srbija je Dražu gurnula nama u Bosnu i Hercegovinu, gdje je izvršio najveće zločine. Upravo sudbina njegove groteskne statue pokazuje kako se ona koristi kao kulturna potka nacionalističke i secesionističke politike vodećih u Srba preko Drine. Niko ne dira
Spomenik četničkom vođi, napravljen i izliven u Beogradu 1991, postavljen je 1992. u okupirani Vukovar, odakle je, poslije reintegracije Hrvatske opet prebačen u Beograd. U distrikt Brčko je dopremljen i postavljen 1998, gdje je početkom 2000-ih oboren i oštećen, pa ponovo podignut. Nije se saznalo ko je to činio. Kad je usvojen Zakon o spomenicima i simbolima 2003. po kojem takvi spomenici ne mogu stajati na javnim prostorima, statua je prenesena u portu manastira Svetog Nikolaja u Dobrunskoj Rijeci kod Višegrada, gdje se i danas nalazi. A da distrikt Brčko, koji ne pripada nijednom entitetu, nego cijeloj Bosni i Hercegovini, ali se na mapama i meteoizvještajima iz Banjaluke boji istom bojom kao entitet Republika Srpska, ne bi ostao bez Draže, kopija njegovog spomenika izlivena je u bronzi i postavljena u dvorište crkve i pravoslavnog groblja Srpska Varoš.
Tako ne samo lik nego i duh “đenerala Draže” kola od vrha do dna manjeg entiteta BiH i niko se ne usuđuje da ga dirne. Ima Bosna i Hercegovina još priča o spomenicima čuvenim ličnostima koje bi trebalo čuvati, obnavljati ili rušiti. I onih koji imaju lokalni i svjetski značaj, poput spomenika Ferdinandu i Sofiji u Sarajevu, čiji ostaci čekaju na vremena kada će se političari saglasiti kako treba posložiti istorijsku memoriju i činjenice. Ili kako treba izvršiti reevaluaciju prošlosti Bosne i Hercegovine. Podrazumijeva se da se radi o spomenicima ljudima koji su vladali i vodili politiku, a ne kulturu ili nauku. Istoričarka savremene Britanije na Univerzitetu Southampton Charlotte Lydia Riley je, povodom rušenja spomenika britanskom robovlasniku Colstonu, napisala 10. juna u londonskom The Guardianu: “Svako je postavljanje spomenika i politički čin, a kada je omjer komemoracije eksponenata trgovine robljem i imperijalizma naspram njihovih žrtava toliko jednostran, upravo se obaranje ovakvog spomenika ispostavlja kao predugo odgađani prilog historijskoj reevaluaciji. Ljudi su oduvijek reinterpretirali i reevaluirali prošlost. Svakim rušenjem spomenika možemo naučiti nešto novo.” Niko ne dira
Rušenje idola
A kad će u nas, na Balkanu i u Bosni, doći vrijeme za tu reevaluaciju, ponovno vrednovanje? Zar nije dovoljno trideset godina ili treba čekati dva-tri vijeka, kao i za mnogo šta drugo u čemu zaostajemo za dostignućima savremene civilizacije i političke kulture? Ovog juna bih se rado, da sam neki mladi anarhista iz prošlog vijeka, pridružio onim momcima u luci Bristol koji su rušili jedan od idola britanske prošlosti. Ali još radije u Bileći. Profesorka Riley smatra da se ne radi “o zlokobnom brisanju povijesti”, nego da je “ovo reevaluacija naše povijesti temeljem novih dokaza i ideja”, pa na kraju kaže: “Ako kritika glasi da rušenje Colstona povlači za sobom i obaranje još ponekog spomenika, to je u redu: samo naprijed. Ova istoričarka to odobrava.”
(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes)