Neuspjeh Izraela u pogledu cijepljenja palestinske manjine protiv koronavirusa prema međunarodnom pravu trebao bi se smatrati ratnim zločinom

Neuspjeh Izraela u pogledu cijepljenja palestinske  – Zakonitost ovog odbijanja uglavnom se vrti oko toga je li Izrael okupatorska sila tog teritorija; pitanje o kojem može zauzeti prilično fluidan stav, ovisno o tome što koristi čijem interesu i u kojem trenutku.

Times of Israel dobro objašnjava problem: „Prema Četvrtoj Ženevskoj konvenciji, Izrael, ako se smatra okupatorskom silom, dužan je Palestincima na Zapadnoj obali i u Gazi osigurati cjepiva. Konvencija obvezuje okupatorsku silu na ”osiguravanje potrebne medicinske opreme, uključujući lijekove, cjepiva i serume, kada resursi okupiranog teritorija za to nisu dostatni.”

Naravno, Ujedinjeni narodi nedvosmisleno priznaju Izrael kao okupatorsku silu i nad Gazom i nad Zapadnom obalom. Na primjer, 2004. godine, Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je obvezujuću Rezoluciju 1544, izričito „izričući obvezu Izraela, okupatorske sile, na savjesno pridržavanje svojih zakonskih obveza i odgovornosti prema Četvrtoj Ženevskoj konvenciji koja se odnosi na zaštitu civilnih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine.“ To bi, naravno, trebalo završiti stvar.

S druge strane, Izrael poriče da je bio okupacijska sila i da se s obzirom na to da nije okupatorska sila ne mora pridržavati tih Ženevskih konvencija. Međutim, ovu tvrdnju ne osporavaju samo brojne rezolucije UN-a, već i ponašanje Izraela u Palestini.

• Zašto Je Palestinska Zastava I Dalje Simbol Nade
• Izrael Pred Raspadom Vladajuće Koalicije I Četvrtim Izborima U Dve Godine

Kao prvo, izraelskom stavu proturječi sve veća izgradnja izraelskih naselja na Zapadnoj obali; sama naselja predstavljaju neovisno kršenje međunarodnog prava. Tako je samo 2020. godine izraelska vlada odobrila izgradnju više od 12.000 domova za naselja na Zapadnoj obali, čime će naselja u kojima se već nalazi oko 450.000 Izraelaca dodatno porasti. I naravno, ti izraelski doseljenici primaju cjepiva od izraelske vlade.

Ako Izrael može graditi i širiti naselja po svojoj volji, kao što je to činio, pritom uništavajući palestinske domove i poljoprivredno zemljište, tada nesumnjivo zauzima taj teritorij i mora težiti zadovoljavanju humanitarnih potreba SVIH koji žive na tom teritoriju. Ako to ne učini, takvo nečinjenje predstavlja ratni zločin prema Ženevskim konvencijama.

Uništavanje i preuzimanje palestinske imovine od strane Izraela ovdje treba detaljno objasniti. Prema Amnesty Internationalu, koji također za Izrael tvrdi da je okupacijska sila „više od 3.000 domova, stotine javnih zgrada i privatnih komercijalnih dobara, te ogromne površine poljoprivrednog zemljišta uništene su od strane izraelske vojske i sigurnosnih snaga u Izraelu na okupiranom teritoriju u protekle tri i pol godine. Deseci tisuća muškaraca, žena i djece prisilno su deložirani iz svojih domova ili su izgubili izvore prihoda. Tisuće drugih stambenih objekata i posjeda oštećeni su. Mnogi se ne mogu popraviti. Uz to, desecima tisuća domova prijeti rušenje, a njihovi stanari žive u strahu od prisilnog iseljenja i beskućništva.

“Prisilne deložacije i rušenja kuća obično se izvode bez upozorenja, često noću, a stanarima se ostavlja malo ili nimalo vremena za napuštanje svojih domova. Ponekad im je dopušteno nekoliko minuta ili pola sata, premalo da spase svoje stvari. Često je jedino upozorenje tutnjava buldožera i tenkova izraelske vojske, a stanovnici jedva imaju vremena za bijeg kad buldožeri počnu rušiti zidove njihovih domova.”

Kao što Amnesty International dalje objašnjava: „Uništavanje palestinskih domova, poljoprivrednog zemljišta i druge imovine na okupiranom teritoriju, uključujući istočni Jeruzalem, neraskidivo je povezano s izraelskom dugogodišnjom politikom prisvajanja što je moguće više zemlje koju zauzima, posebno uspostavljanjem izraelskih naselja. Osnivanje izraelskih naselja na okupiranom teritoriju krši međunarodno humanitarno pravo, a prisustvo tih naselja dovelo je do masovnih kršenja ljudskih prava lokalnog palestinskog stanovništva.“

Istodobno, Izrael vrši potpunu kontrolu nad Gazom, unatoč tomu što je odande povukao svoju vojsku 2005. godine i vrši potpunu blokadu tog teritorija. Kao što objašnjava UN-ov Ured za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA): „Izrael je od početka 1990-ih uveo ograničenja kretanja u pojasu Gaze. Ograničenja su se pojačala u lipnju 2007., nakon što je Hamas preuzeo taj dio okupiranog palestinskog teritorija (oPT). Nakon poteza Hamasa Izrael je uveo blokadu kopna, mora i zraka Gazi, pozivajući se na zabrinutost za svoju sigurnost.“

OCHA nastavlja: “1,8 milijuna Palestinaca u Gazi i dalje je ‘zaključano’, uskraćen im je slobodan pristup ostatku teritorija i vanjskom svijetu. Blokada je potkopala životne uvjete u obalnoj enklavi i fragmentirala je oPT i njegovu ekonomsku i socijalnu strukturu.” Izraelsko “zaključavanje” stanovnika Gaze navelo je komentatore poput Noama Chomskog da Gazu nazivaju “najvećim svjetskim zatvorom na otvorenom.” Izrael, upravitelj zatvora stanovnika Gaze s obzirom na okolnosti, dužan je brinuti o potrebama svojih zatvorenika.

Ukratko, Izrael je okupirao palestinski teritorij, ne samo de iure, već i de facto, jer vrši vlast i kontrolu nad teritorijem i ljudima koji ondje žive. Izrael ne može nastaviti vršiti i proširiti kontrolu nad tim teritorijem bez preuzimanja svojih pravnih i moralnih obveza prema palestinskom narodu. Doista, zbog toga postoji međunarodno humanitarno pravo; kao zahtjev da se o potrebama ljudi, poput Palestinaca, pobrinu oni, u ovom slučaju Izraelci, koji zapravo kontroliraju mogu li i hoće li se te potrebe ispuniti ili ne.

U slučaju imunizacije, Izrael je entitet koji može odrediti hoće li ih Palestinci primiti cjepiva ili ne. Stoga, kako prema međunarodnom pravu, tako i prema osnovnim pojmovima morala i pristojnosti, Izrael mora osigurati cjepiva Palestincima koji ondje žive.

Izvor