Nedostaci i fantazije nove doktrine Joe Bidena - Balkan Times

Nedostaci i fantazije nove doktrine Joe Bidena

Novoobjavljena strategija nacionalne sigurnosti (NSS) američkog predsjednika Joea Bidena spoj je doktrina njegovih prethodnika.

Nedostaci i fantazije nove doktrine Joe Bidena – Pretpostavlja ulogu nezamjenjivog globalnog lidera kao Bush Sr. i prihvata manihejski pogled na svijet – demokratija naspram autokratije, dobro naspram zla – kao Ronald Reagan i George W. Bush. Promoviše evanđelje slobodne demokratije i otvorenih tržišta kao Bill Clinton, i sugeriše da je, kao Barack Obama, Biden spreman sarađivati i pregovarati sa „odmetničkim režimima“. Čak naglašava pristup Amerika na prvom mjestu koji daje prioritet domaćoj potrošnji i investicijama – posuđujući od čovjeka kojeg Biden prezrivo naziva „bivšim tipom“.

Nimalo lagan poduhvat; nije pomogla ni ruska invazija na Ukrajinu, koja je zakomplikovala finalni nacrt NSS-a i odgodila objavljivanje strategije za nekoliko mjeseci. Da parafraziramo Mikea Tysona: „Svi imaju strategiju dok ih ne udare u lice“.

Dakle, gdje ova pompezna vježba veličine nema koherentnost, nadoknađuje je laganim klišeima o ulozi nezamjenjive nacije u kreiranju „prosperitetnog“ i „inkluzivnog svijeta“.

Od samog početka, Biden iznosi niz nerealnih – pa čak i iluzornih – pretpostavki o američkom vodstvu u svijetu. „Širom svijeta, potreba za američkim vodstvom velika je kao što je uvijek i bila“, tvrdi se u ovom dokumentu, zato što „nijedna nacija nije bolje pozicionirana da vodi sa snagom i svrhom od Sjedinjenih Američkih Država“.

Takve pretpostavke možda su bile tačne u periodu nakon Hladnog rata, ali se više ne mogu opravdati – ne nakon tri decenije neuspjeha i fijaska, pretjerane reakcije i kasnijeg pretjerivanja; i ne nakon nedavnog povlačenja ove države sa globalne pozornice.

Pa ipak, NSS izjavljuje da „Mi moramo proaktivno oblikovati nacionalni poredak u skladu sa našim interesima i vrijednostima“. Nema bijega od američke pravednosti, čak i kada te liberalne vrijednosti regresiraju kod kuće i u inozemstvu.

Svaki put kada SAD predvodi primjerom svoje moći, kompromituje moć svog primjera, nažalost.

Autokratije „rade prekovremeno kako bi potkopale demokratiju i izvezle model upravljanja obilježen represijom u domovini i prisilom u inozemstvu“. Sve ovo, naravno, ometa neophodnu multilateralnu saradnju potrebnu da bi se pozabavili zajedničkim transnacionalnim opasnostima koje ne znaju za granice ili geografiju.

Kako bi riješila ovaj paradoks, strategija nacionalne sigurnosti predlaže da „se sačuva i poveća međunarodna saradnja u doba konkurencije … unutar međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima i dok se radi na osnaživanju međunarodnih institucija“. Stoga, Biden tvrdi da ne traži „novi hladni rat“ s Kinom, već prije želi reafirmisati američku politiku jedne Kine, i jasno daje na znanje da Washington ne podržava nezavisnost Tajvana.

No, Kina i Rusija vide američki „na pravilima zasnovani međunarodni sistem“ kao inkarnaciju američkog imperijalizma. One obraćaju pažnju na ono šta SAD radi – a ne na ono što Biden kaže. One posmatraju američko strateško suzbijanje, jačanje vojske i formiranje saveza i širenje sa uzbunom i neprijateljstvom koje će sigurno potkopati saradnju i koordinaciju potrebnu da bi se suočilo sa globalnim izazovima.

Drugi problem leži u NSS-ovim izborima resursa i metoda postizanja ciljeva. Govori o želji da izgradi „slobodan, otvoren, prosperitetan i siguran međunarodni poredak“ u kojem ljudi mogu „uživati u svojim osnovnim, univerzalnim pravima i slobodama“.

Međutim, da bi postigao takav vrijedan, čak i plemenit cilj, SAD planira povećati svoju moć, pojačati svoj uticaj kroz međunarodne koalicije i modernizirati i ojačati svoju vojsku. Ovo se događa čak i dok SAD troši više na svoju vojsku nego devet sljedećih potrošača, a od kojih su svi – uz izuzetak Kine i Rusije – američki saveznici.

Drugim riječima, Bidenova administracija govori kao iscjelitelj, ali se ponaša kao „čekić“, vjerujući da bi SAD mogao i trebao djelovati kao svjetski policajac, uprkos dugoj i krvavoj historiji.

Zatim, tu su kontradikcije između američke nuklearne modernizacije i neširenja. NSS obećava da će modernizirati američku nuklearnu trijadu i povezanu infrastrukturu, dok istovremeno govori o dokazivoj kontroli naoružanja i globalnom režimu neširenja.

Drugim riječima, SAD, kao Kina i Rusija, nastavlja kršiti Sporazum o neširenju koji zahtijeva da nuklearne sile krenu putem razoružavanja s ciljem konačne eliminacije svojih nuklearnih arsenala. SAD insistira da Iran mora poštovati obaveze iz ovog sporazuma koji ni sam ne poštuje.

Isto važi za vrijednosti i interese koji obično nisu usklađeni sa vanjskom politikom, posebno na Bliskom istoku, gdje Bidenova administracija podržava autokratije i okuplja ih protiv Rusije, sve u ime demokratije.

Spomenuta strategija također obavezuje SAD da proaktivno integriše Izrael u regiju, iako nauštrb palestinskih i arapskih prava. Spominje dvodržavno rješenje kao bolju opciju, ali u praksi, što ne iznenađuje, povlađuje Izraelu.

Bidenu treba priznati to da on, za razliku od Trumpa, ne koristi sterotipe niti spominje islam i muslimane u vezi sa Al-Qaidom ili grupom ISIL. I poput Obaminog tzv., pristupa „vođenja sa začelja“, Biden predlaže saradnju i podršku partnerima koji zavređuju povjerenje, promijenivši strategiju koju „predvodi SAD, omogućavaju partneri“ na onu koju „vode partneri, omogućava SAD“. Ako nešto znači, on također ne spominje pridruživanje Ukrajine NATO-u, samo Evropskoj uniji.

Ovo je preambiciozna strategija sa velikim nedostacima i fantazijama. Pružit će utjehu prijateljima Amerike koji traže zaštitu i podršku od dobronamjerne supersile, ali će pružiti i gorivo američkim kritičarima u vezi agresivne američke imeprijalističke agende.

Ako je, kako je rečeno, strategija umjetnost – „politička umjetnost kreiranja moći“, izvlačenja višeg iz situacije nego što to balans moći nagovještava – ova strategija Nacionalne sigurnosti je remek djelo. Ali samo u teoriji.

U praksi ona potvrđuje ono što znamo već hiljadu godina: kada sila u usponu izazove dominantnu silu, vrijeme je da vežemo pojaseve.

izvor

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.