Napadi 11. septembra: Zašto se rat protiv terorizma neće završiti? - Balkan Times

Napadi 11. septembra: Zašto se rat protiv terorizma neće završiti?

Najtužniji epitaf 20-godišnjeg neuspješnog rata i razaranja, sa milion poginulih, je taj da niko ništa nije naučio iz toga. Bilo je potrebno samo dva sata haosa i četiri oteta aviona 11. septembra 2001. godine da bi se došlo do zaključka da je Amerika u ratu sa novim neprijateljem globalne rasprostranjenosti.

Napadi 11. septembra: Zašto se rat protiv terorizma neće završiti? – Najtužniji epitaf 20-godišnjeg neuspješnog rata i razaranja, sa milion poginulih, je taj da niko ništa nije naučio iz toga. Bilo je potrebno samo dva sata haosa i četiri oteta aviona 11. septembra 2001. godine da bi se došlo do zaključka da je Amerika u ratu sa novim neprijateljem globalne rasprostranjenosti.

Tako je rekao CNN. To je ono što su progresivni glasovi poput The Guardian-a napisali narednog dana. Reći bilo šta manje od toga, u očima javnosti na obje strane Atlantika značilo bi čin izdaje.

Barbara Lee je jedini kongresmen koja je prije 20 godina, u Predstavničkom domu, digla glas i zahtijevala od svojih kolega da predsjedniku George W. Bushu ne daju odriješene ruke da djeluje kako on želi.

“Napravimo pauzu, samo na minutu i razmislimo o implikacijama naših postupaka danas kako nam se to ne bi otelo kontroli,” kazala je američka predstavnica, za kalifornijski 9. kongresni distrikt, danima nakon napada.

Njen glas bio je uzaludan i jedini glas protiv u glasanju za dozvolu upotrebe vojne sile koju je Bijela kuća odobrila u razmjeri 420 naprema 1. Lee je dobijala prijetnje smrću, nazvana izdajicom te je dobila tjelesnu zaštitu policije Kapitola.

Skrivena istina

Horor toga dana odmah je mutirao u vojničku pesnicu koja je odnosila sve više nevinih života. Jedan 11. septembar stvorio je još stotine.

Jedna od značajnih karakteristika 20-ogodišnjeg tzv., “rata protiv terora”, koji je uslijedio, bio je zajednički pokušaj svake vlade, koja je bila uključena u to, da prikrije istinu o žrtvama ovog rata; hiljade tih civila su nevini baš kao i putnici u četiri aviona, ljudi u Kulama bliznakinjama i oni koji su prvi stigli na Manhattan da pomognu.

To se nastavilo do posljednjih dana američke okupacije Afganistana. Kada se bombaš samoubica grupe Islamska država (IS) raznio na vratima aerodroma u Kabulu, poginulo je više od 170 ljudi. Gotovo svi mediji prihvatili su, i još uvijek prihvaćaju, priču da su ti ljudi poginuli samo od bombaša samoubice.

Jedan reporter BBC-a nije ni intervjuisao preživjele. Secunder Kermani je na Twitteru napisao: “Mnogi s kojima smo razgovarali, uključujući očevice, rekli su da su većinu nastradalih ubile američke snage u panici, nakon eksplozije.” Koliko je Afganistanaca, koji su čekali u redu da uđu na aerodrom, poginulo u borbi koja je uslijedila? Niko nije pratio njegov izvještaj.

Slično tome, Pentagon je tvrdio da je pogodio pravu metu kada je u “odbrambenom” vojnom udaru uništio automobil napunjen eksplozivom, a navodno ga je prema aerodromu trebao odvesti ISIS-K (službena podružnica IS koja djeluje u Afganistanu). Kada se pokazalo da je 10 članova jedne porodice, među kojima sedmoro djece, poginulo u eksploziji, Pentagon je rekao da su oni nastradali od sekundarne eksplozije.

Preživjeli brat rekao je: “Mi nismo ISIS ili DAEŠ, a ovo je bila porodična kuća u kojoj su moja braća živjela sa svojim porodicama.”

General Mark A. Milley, predsjedavajući zajedničkog štaba zapovjednika, rekao je da su sekundarne eksplozije nakon udara drona prošle nedjelje potvrdile zaključak da je u automobilu bio eksploziv. No, naknadna inicijalna analiza koju citira New York Times mnogo je manje pouzdana, rekavši da je samo “moguće” da je u automobilu bio eksploziv.

Ustvari, sve snage, u posljednjih 20 godina, bile su upregnute da sakriju istinu. Ovo nije posljedica rata, to je namjerna politika ovog rata protiv terorizma kako bi se krivotvorile brojke, poput posla kojeg je obavio Ured za strateški utjecaj Ministarstva odbrane SAD-a.

Projekt Troškovi rata Univerziteta Brown procijenio je da je do milion ljudi izgubilo živote u ratu protiv terora. Nedavni izvještaj je pokazao da je ubijeno između 897.000 i 929.000 ljudi, uključujući najmanje 387.072 civila. No, čak se i ove brojke smatraju “ogromnim potcjenjivanjem” ljudskog života u ratovima u Afganistanu, Iraku, Jemenu i na drugim mjestima.

Ljekari za društvenu odgovornost u SAD-u su 2015. godine procijenili da je više od milion ljudi direktno ili indirektno ubijeno samo u ratovima u Iraku, Afganistanu i Pakistanu.

Druge brojke iz prethodnih izvještaja Univerziteta Brown nisu ništa manje zastrašujuće, a procjenjuje se da je 37 miliona ljudi raseljeno. Rat protiv terora, čije mete nikada nisu bile definirane, čije su zemlje bile siromašne i muslimanske i nisu se mogle braniti, poharao je čitav region Bliskog Istoka.

Osuđujući zaključci

Još jedan izvještaj koji se slabo komentira pojavio se u hrpi vijesti i slika afganistanskog terora po dolasku talibana u Kabul i ponovljenih poruka da je američki predsjednik Joe Biden izdao Afganistance koji su, u očima Talibana, sarađivali sa okupatorima. Ovaj izvještaj je došao iz službenog američkog izvora: Specijalnog generalnog inspektora za obnovu Afganistana (Sigar). Ovaj generalni inspektor bio je nadležan za sve programe i operacije plaćene američkim dolarima u posljednjih 20 godina.

Njegovi zaključci bili su osuđujući. Svaki strateški cilj sadržavao je svoje fatalne greške. SAD su htjele iskorijeniti korupciju, ali i pokrenuti ekonomiju ubrizgavajući u nju milijarde dolara. Htjeli su ukloniti kulturu nekažnjivosti, ali i zadržati sigurnost, čak i ako je to značilo osnaživanje korumpiranih ili grabežljivih aktera.

Htjeli su afganistanskim snagama sigurnosti dati konkurentsku prednost nad talibanima, ali i ograničiti opremu i vještine koje su mogli steći nakon odlaska SAD-a. Htjeli su smanjiti uzgoj maka, ali da ne oduzimaju prihode poljoprivrednicima. I tako dalje. Strategija je postala međusobno osigurano uništenje.

Portret koji Sigar slika je kolonijalna moć koja više ne služi svojoj svrsi.

Amerika nije imala inteligenciju, lokalno znanje niti sposobnost da upravlja onim što je postalo američka ovisnost s druge strane svijeta. Odlazeći iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif korisno je opisao nemogućnost Zapada da čita islamski svijet kao “kognitivnu disonancu”. To je pristojan način da se kaže da se živjelo u drugom svijetu.

Nakon 20 godina okupacije, mogli ste pomisliti da bi zapadna vojna obavještajna služba bolje upravljala moralom afganistanske vojske koju je obučavala. Glavni zadatak u povlačenju SAD-a bio je osigurati da se država koju su napustili ne uruši.

Nije ni čudo što se afganistanska vojska, koja je brojala 300.000 “dobro opremljenih i dobro obučenih ljudi”, “istopila” prije nadiranja pobunjeničke vojske od 70.000 ljudi.

Nema odgovornosti
Još jedna značajka rata protiv terorizma, osim njegove dužine, užasnih žrtava i laži, jeste da niko za to nije odgovoran niti je spreman ispričati se za odluke koje je donio.

Ni George W. Bush, ni britanski premijer Tony Blair, ni general David Petraeus ili general Stanley McChrystal, zapovjednik specijalnih snaga, čovjek koji se jednom hvalio da bi mogao “raspakirati demokratiju s leđa Chinooka”.(Chinook je vrsta helikoptera)

McChrystal je otpušten nakon razgovora s časopisom Rolling Stone – ne zbog štete koju je nanio u Afganistanu, već zbog nepoštivanja predsjednika Baracka Obame, tadašnjeg vrhovnog zapovjednika. Danas McChrystal ne izražava kajanje. On je za Washington Post rekao da je “prerano” za donošenje zaključaka.

Priznao je da je sukob “imao vrlo razočaravajući ishod”, ali je dodao: “Mislim da to ne znači da su mnoge donesene odluke i primijenjene strategije bile pogrešne. Mislim da su u mnogim slučajevima to bile najbolje strategije koje su mogle biti donešene. ”

McChrystal je član uprave ili savjetnik za najmanje 10 kompanija.

Oholost i bogatstvo, a ne sram ili javno poniženje, karakteriziraju živote arhitekata rata protiv terora danas. Blair se tretira kao mudri državnik, a njegove ideje redovno citira BBC. Daleko od toga da odgovaraju za svoje greške, ti ljudi se prodaju kao vođe. Oni i dalje zarađuju znatne količine novca.

Carstva ne umiru kad im vođe podignu ruke. Umiru kad više nisu kredibilna. Tako je i danas.

Nekažnjivost će se nastaviti
Dok je sam Afganistan izgubljeni slučaj za Zapad, nekažnjivost koja je data zračnim napadima na ciljeve za koje američka vojska nikada ne odgovara će se nastaviti.

Tako će zasigurno ISIS-K nastaviti s radom ili će se pojaviti neki drugi izdanci Al-Qaide. Invazija na Afganistan prije 20 godina nije vidljivo utjecala na operativnu sposobnost Al-Qaide da izvede napade na zapadne ciljeve. Jednostavno ih je raselilo. Nema ni mnogo dokaza o direktnoj operativnoj vezi između IS-a i terorističkih akata u Francuskoj, Britaniji ili Njemačkoj, koliko god francuski ili britanski tužitelji pokušali to uspostaviti. Terorizam u ime ili pod zastavom IS-a u Evropi postao je uglavnom domaće proizvodnje.

Osama bin Laden nastavio je sa svojim aktivnostima čitavu deceniju nakon invazije na Afganistan, skrivajući se na tajnom mjestu u jednom vojnom gradu u Pakistanu. Niti je spriječen Abu Musab al-Zarqawi da se pojavi kao njegov još nasilniji nasljednik.

Nije samo činjenica da je rat protiv terora iznjedrio više terorista nego što ih je ubio. Teror je postao standardni i prihvaćeni alat svih uključenih, ne samo operatora dronova.

Malo je glasova podignuto o pomoći koja će biti potrebna opustošenom i razorenom Afganistanu. Uskoro će ostati bez hrane, kao i novca. Pa ipak, zapadni lideri su na korak od toga da se prema „islamističkim“ talibanima odnose na isti način na koji su postupali prema Islamskoj Republici Iran. Kada borbe prestanu u ratu protiv terora, “mir” dolazi u obliku sankcija. Evropska unija je rekla da neće priznati vladu Afganistana i da će se talibani i dalje nalaziti na američkoj listi terorističkih organizacija.

Prvi potez koji je Bajdenova administracija napravila bio je blokiranje pristupa međunarodnim rezervnim fondovima u iznosu od 9,5 milijardi dolara i pritisak na Međunarodni monetarni fond da obustavi distribuciju više od 400 miliona dolara u deviznim rezervama. Kaže da mu je potrebna poluga moći, ali vrlo brzo će se morati dati pomoć za oko 30 miliona Afganistanaca.

Ponavljanje istih grešaka
Gotovo niko ne govori da smo odlaskom iz Afganistana u opasnosti da ponovimo iste greške koje smo napravili devedesetih.

“Zabilježite moje riječi”, rekao je pakistanski savjetnik za nacionalnu sigurnost Moeed Yusuf za Times, “ako se greške devedesetih ponove i Afganistan se napusti, ishod će biti apsolutno isti – sigurnosni vakuum ispunjen nepoželjnim elementima koji će prijetiti svima, i Pakistanu i Zapadu.”

Rat protiv terorizma nije izgubljen od definiranog neprijatelja s vrhunskim vještinama. Bio je to ogroman autogol. Zamišljen je kao krajnji izraz svjetskog vodstva, tehnološke i moralne superiornosti civilizacije koja se ponašala kao da je jedini čuvar demokratskih vrijednosti, pa je stoga imala moralno pravo da kontrolira svijet. Silom rata protiv terorizma prikladan je epitaf zaključku koji su svi na Zapadu izvukli nakon raspada Sovjetskog Saveza – da je jedna strana pobijedila. Kako sada izgleda “pobjeda”?

Nismo “učvrstili demokratiju”, kako je rekao jedan komentator New York Timesa, pomicanjem granica NATO-a prema istoku. Jednostavno smo pomjerili liniju sukoba prema istoku. Ovu grešku smo ponavljali u posljednjih 20 godina.

Još moramo preispitati koncept svjetskog liderstva, a kamoli ga kolektivizirati. U Kini, s Rusijom kao mlađim partnerom, američki vijek sada neće biti zamijenjen nečim superiornijim.

Ako se žele naučiti lekcije ovog fijaska, plaćenog krvlju miliona žrtava, to bi trebalo dovesti do napuštanja govora o sferama utjecaja iz 19. stoljeća ili kolonijalnog mentaliteta sukoba civilizacija i vrijednosti. Jednostavno je prekasno za to, koliko god Amerikanci vjerovali i prakticirali svoju izuzetnost.

Od kraja Sovjetskog Saveza do sada, Amerika je naslijedila najmanje tri populacije u zemljama koje su ili propale ili je na njih izvršena invazija – Rusiju, Afganistan i Irak; populacije koja su bile pretežno prozapadne, ali koju su SAD pretvorile u otvoreno neprijateljske nacije.

Irak će biti sljedeća zemlja koja će izbaciti američke vojnike.

U sve tri zone u kojima je bila slobodna da radi šta hoće, Amerika je porazila samu sebe. Talibani, Al-Qaida i IS bili su katalizatori njenog kolapsa.

Afganistan je gotov. No, dok se ova lekcija ne nauči, rat protiv terora će se sigurno nastaviti.

Izvor
(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes)

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.