Militantna i konfrontacijska uloga društvenih nauka - Balkan Times

Militantna i konfrontacijska uloga društvenih nauka

Alatas je nepokolebljivo vjerovao u neku vrstu militantne i konfrontacijske uloge društvenih nauka čiji bi cilj trebao biti suprotstavljanje imperijalizmu i zarobljeničkom umu kako bi se moglo ispraviti sve ono što je pogrešno činjeno u prošlosti

Militantna i konfrontacijska uloga društvenih nauka – Intelektualna zajednica u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući višedecenijskim vezama s prijateljskom Malezijom i velikom broju alumnista koji su znanje stjecali u Maleziji, djelimično je upoznata s intelektualnim naslijeđem Syeda Naquiba al-Attasa, osnivača uglednog Instituta za historiju islamske civilizacije u Kuala Lumpuru, jednog od najvećih islamskih mislilaca, filozofa i teoretičara u Jugoistočnoj Aziji.

Naquib al-Attas posebno je poznat kao idejni arhitekta “islamizacije znanja” u Maleziji, teorije koja predstavlja kamen temeljac procesa islamizacije Malezije u postkolonijalnom periodu, a koji se podudara s najvećim ekonomskim procvatom Malezije od polovine osamdesetih godina pa sve do 1997, kad je Maleziju i Jugoistočnu Aziju pogodila najveća finansijska kriza u novijoj povijesti.

Tada dolazi i do pojave različitih reformskih procesa, ali i do usitnjavanja malezijske politike i hiperpluralizacije društvenih procesa koji se podudaraju i s generacijskom smjenom političkih lidera i odlaskom s vlasti stare garniture političara i raskida malezijskog socio-političkog konsenzusa koji je do tada Maleziji osiguravao briljantni ekonomski razvoj i napredak.

Ono što se u Bosni i Hercegovini i na Balkanu općenito puno manje zna jeste podjednako važna intelektualna misao i životno djelo Syeda Husseina Alatasa (njegovo se prezime piše drukčije od prezimena Naquiba al-Attasa), koji također predstavlja gromadu malezijske intelektualne misli, a koja je donekle zanemarena u islamskim krugovima zbog činjenice da se u dobroj mjeri razlikovala od islamske filozofske orijentacije njegovog brata Naquiba al-Attasa. Oba ova velikana malezijske intelektualne scene, svako od njih na svoj način, udarili su pečat napretku malezijskog društva.

Krajem prošle godine u Maleziji je održan poseban simpozij posvećen upravo životu i djelu Husseina Alatasa, čiji je naziv bio “Alatas i autonomno znanje”. Na simpoziju je raspravljano o doprinosu ovog najvećeg sociologa i teoretičara društvenih nauka Malezije i Jugoistočne Azije. Seminar o njegovom doprinosu nauci također je predstavljen na Australijskom nacionalnom univerzitetu u Canberri, na kojem djeluje više eksperata za Maleziju, a koji se smatraju najozbiljnijim u savremenom svijetu. Među njima je svakako najistaknutiji Anthony Milner, dobitnik najprestižnijeg malezijskog priznanja Merdeka Award, koje dodjeljuje malezijska državna naftna korporacija “Petronas”. Milner je autor povijesno značajnih djela o historiji, politici, religiji i kulturi Malezije i redovni je gost-predavač na najelitnijim malezijskim institutima i univerzitetima.

U čemu se zapravo ogleda intelektualna misao Husseina Alatasa i po čemu je ona značajna za Maleziju i Jugoistočnu Aziju u širem smislu? Naime, prema riječima Syeda Farida Alatasa, profesora Univerziteta u Singapuru, formativni period intelektualne misli njegovog oca Syeda Husseina Alatasa bio je fokusiran na izučavanje evropskog kolonijalizma, posebno za vrijeme britanske uprave u Malaji, koja će kasnije postati Federacija Malezije, te misli nizozemskih istočnih Indijaca ili današnje Indonezije. Syed Hussein Alatas već se kao student postdiplomac na Univerzitetu u Amsterdamu intelektualno suočio s problemima kolonijalizma. Za vrijeme boravka u Amsterdamu Alatas je napisao djelo Neki osnovni problem kolonijalizma (Some Fundamental Problems of Colonialism, “Eastern World”, 1956). U ovom djelu Alatas je probleme koje je kreirao kolonijalizam svrstao u tri kategorije.

Prvu kategoriju činili su fizički i materijalni problemi koji su se ticali fenomena poljoprivredne proizvodnje, komunikacija i rezidencijalni problemi stanovništva. Druga kategorija problema kojim se Alatas bavio bili su pitanja organizacije, uključujući ekonomske odnose u društvu, industrijalizacije, politička administracija i dakako obrazovanje i društveno blagostanje. Treća kategorija problema kojim se Alatas bavio jesu sociološka, psihološka i moralna pitanja koja je kreirao i nametnuo kolonijalizam. Kako navodi Farid Alatas, ova treća kategorija problema jeste domen u kojem je evropski kolonijalizam uzrokovao najveću štetu. Štaviše, šteta koju su evropski kolonizatori nanijeli u ovom trećem domenu toliko je velika da je spriječila pronalaženje rješenja za probleme koje je Alatas naveo u prethodne dvije kategorije.

Jedno od pitanja kojem je Alatas posvetio veliku pažnju bio je značaj i uloga tadašnje vladajuće kolonijalne elite u domenu razvoja. Alatasova kritika elite ide u pravcu da ju je karakteriziralo odsustvo integriranog sistema mišljenja, budući da vladajuća elita nije bila kadra sintetizirati svoje kulturno naslijeđe i zapadnu misao. Alatas je posebno isticao osjećaj inferiornosti u redovima domaće lokalne elite koji se primjećivao u njenom ponašanju koje je na neki način bilo predeterminirano općim historijskim i društvenim okruženjem. Alatas polazi od pretpostavke da, ako je narod jedne zemlje duže vrijeme bio pod dominacijom i tutorstvom druge, nadmoćnije sile, u tom procesu neminovno dolazi do osjećaja slabosti koji se ogleda u tome da kolonizirani narodi svoj način života počnu percipirati manje vrijednim i inferiornijim, a vrijednosti i način života kolonizatora superiornijim te izvorom njihove snage i moći.

Kako bi eliminirali osjećaj nejednakosti, inferiornosti i niže vrijednosti, kolonizirani narodi počnu oponašati svoje kolonizatore. Klasifikacija ove kategorije, po Alatasu, nije bazirana na političkim konceptima. Takvo ponašanje moguće je primijetiti među pripadnicima raznih kategorija društva, među progresivnom klasom, među reakcionarima, među onim koji su se zalagali za nezavisnost, među bogatim, ali i među siromašnim, među državnim činovnicima i običnim ljudima.

Tokom svog kasnijeg intelektualnog angažmana Alatas se posebno bavio pitanjem političke i ekonomske dimenzije kolonijalizma. Priroda kolonijalnog društva, prema Alatasu, ovisila je o konceptualnom razumijevanju kolonijalnog kapitalizma. Ovaj fenomen Alatas je objasnio u svom kapitalnom djelu The Myth of the Lazy Native (Mit o lijenom domorocu), objavljenom 1977. U ovom djelu, po kojem je postao poznat u svijetu, Syed Hussein Alatas dekonstruirao je i demistificirao suštinu kolonijalnog kapitalizama u Maleziji.

Alatas posebno kritizira malezijsku elitu, koja je prihvatila imitatorski princip usvojivši i internalizirajući određene aspekte kolonijalne ideologije koja je odgovarala interesima kolonijalnog kapitalizma. Neka evropska poimanja lokalne autohtone populacije upravo su bila u funkciji kolonijalne ideologije, a u cilju snaženja interesa kolonijalnog kapitalizma. Alatas se, iznad svega, bavio prirodom, destruktivnošću i perverznošću prikazivanja autohtonog čovjeka (native) od kolonijalnih gospodara, te instrumentima i metodama koje su korištene za internaliziranje i normalizaciju ovog kolonijalnog konstrukta te kako se on s vremenom uvriježio u društvu među lokalnim elitama i populacijom uopće.

Јasno je da je Hussein Alatas bio prije svega naučnik dekolonizacije, budući da je rođen u vrijeme kolonijalizma, a doživio je i period oslobođenja i nezavisnosti. Alatas je napisao jednu od najsnažnijih kritika kolonijalne ideologije i prakse koja se ogleda u njegovom kritičkom osvrtu na političku filozofiju i ponašanje kolonijalnog osnivača Singapura Thomasa Stamforda Rafflesa (Thomas Stamford Raffles: Schemer or Reformer, 1971). Prema analizi Farida Alatasa, Hussein Alatas je upravo na osnovu ovog rada, kao logičku posljedicu njegove kritike kolonijalne produkcije znanja, koje je u epistemološkom pogledu karakterizirao eurocentrizam, u postkolonijalnom periodu Malezije snažno zalagao za epistemološku autonomnost, odnosno za uspostavu sistema proizvodnje autonomnog znanja. Stoga, škola mišljenja koju je svojim misaonim radom inicirao Hussein Alatas danas se naziva školom autonomnog znanja.

Alatas je već 1979. pisao o potrebi uspostavljanja autonomne discipline društvenih nauka u tradiciji azijskih društava. Pod tim je Alatas podrazumijevao da autonomne društvene nauke Azije moraju biti postulirane na način da se istraživanje u društvenim naukama mora bazirati i vezati za specifične probleme azijskih društava (Towards an Asian Social Science Tradition, New Quest 17, 1979). To bi zahtijevalo identifikaciju “kriterija koji karakteriziraju regiju Azije”. Pod tim nije mislio samo na posvećivanje pažnje nekim lokalnim pitanjima na koje bi primijenio naučne metode.

Prema Alatasu, karakteristike autonomne tradicije znanja podrazumijevaju: (1) identifikaciju i tretman određenih problema; (2) primjenu specifičnih metoda; (3) prepoznavanje određenih pojava; (4) stvaranje novih koncepata i (5) odnos prema drugim granama znanja. U drugim svojim radovima Alatas elaborira o tome kako bi autonomna tradicija znanja bila moguća ako bi postojala svijest o potrebi oslobađanja dominacije hegemonističke vanjske intelektualne tradicije, poput one koju su nametnule kolonijalne sile. Alatasa je karakterizirao borbeni duh. Ovaj je malezijski intelektualni gigant prepoznao mjesto za borbeni element u nauci koji prema njegovom uvjerenju nije bio dovoljno razvijen u Aziji. Alatas je nepokolebljivo vjerovao u neku vrstu militantne i konfrontacijske uloge društvenih nauka čiji bi cilj trebao biti suprotstavljanje imperijalizmu i zarobljeničkom umu kako bi se moglo ispraviti sve ono što je pogrešno činjeno u prošlosti. Prije otprilike šest stoljeća Ibn Khaldun je otkrio novu nauku koju je nazvao naukom o ljudskom društvu (ilm al-ijtima al-insani), kazavši: “Možda će neki kasniji učenjak, potpomognut božanskim darovima zdravog uma i solidne učenosti, proniknuti u ove probleme detaljnije nego što smo mi ovdje.”

Alatas je svoju teoriju autonomije između ostalog također bazirao na temelju Ibn Khalduna, kojeg je citirao u svojim djelima i često govorio o njemu. “Mogu li ovdje prenijeti ovu poruku od Ibn Khalduna Međunarodnoj sociološkoj asocijaciji da se na predstojećem Svjetskom kongresu sociologije kreira sesija o autonomnoj sociološkoj tradiciji? To bi upozorilo sociologe širom svijeta da usredsrede svoju pažnju na ovu izuzetno vitalnu potrebu za razvoj sociologije?” (Autonomno, univerzalno i budućnost sociologije).

Iako je ovo bio Alatasov poziv sociolozima da razmišljaju na liniji autonomnog znanja, sam Alatas već je postavio temelje takvoj tradiciji, koju je započeo u oblasti malajskih studija. Kako tvrdi Farid Alatas, Odsjek za malajske studije na Nacionalnom univerzitetu u Singapuru već posjeduje bogatu tradiciju stvaranja alternativnih diskursa orijentalizmu i eurocentrizmu. Odsjek je osnovao upravo Syed Hussein Alatas 1967. godine, a na njegovom čelu bio je skoro dvije decenije. U tom periodu pojavio se poseban pristup u sociologiji i drugim društvenim naukama koji je utjecao na mnoge njegove studente kojim je bio profesor, a koji su se kasnije pridružili katedri kao predavači. Odsjek za malajske studije kao sistematsko polje istraživanja u društvenim naukama razvijao je Alatas koristeći karakterističan i originalan pristup. Alatasov opus sadrži historijska i sociološka istraživanja kolonijalne ideologije sa specifičnim fokusom na Rafflesovu političku filozofiju i mit o malajskoj, javanskoj i filipinskoj lijenosti, a posebno je veliki odjek imala njegova kritika intelektualnog imperijalizma.

Naravno, i Alatasovi studenti koje je odgajao pisali su u skladu s tradicijom autonomnih društvenih nauka. Preispitivanje koncepta heroja u malajskoj tradiciji Shaharuddina Maarufa, njegova kritička studija malajskih ideja razvoja u kojoj istražuje ideološku prirodu koncepta progresivnih ideja mainstream učenja i njegove teorije tradicije i modernizacije malajskog svijeta jesu neki primjeri. Drugi primjer Alatasovih studenata jeste kritički rad Sharife Maznahe Syed Omar koji ispituje ulogu mita u očuvanju interesa feudalne elite. Stručnjak za malajske studije iz treće generacije Azhar Ibrahim Alwee također je dao doprinos kritici orijentalizma u proučavanju malajskog svijeta.

Kako nas u svom eseju upoznaje Syed Farid Alatas, Azhar je pažljivo prikazao glavne karakteristike orijentalizma koje se nalaze u proučavanju malajske književnosti, historije i društva.Tham Seong Chee također je pisao o problemu intelektualne kolonizacije. Upravo ovakav pristup koji je uspostavio Syed Hussein na Odsjeku za malajske studije davne 1967. na tadašnjem Univerzitetu u Singapuru, za koji se može reći da je u punom smislu epistemološki dekoloniziran, bio je pod najsnažnijim utjecajem Alatasa.

Druga generacija naučnika koji su ga pratili, npr. Noor Aisha Abdul Rahman, student Husseina Alatasa, dala je značajan doprinos u oblasti administracije muslimanskog prava. U njenom pristupu primijeti se jasna zabrinutost za kolonijalni imidž u pravu, religiji i malajskoj kulturi. Osim toga, postoji stanovit kontinuitet između kolonijalnog i postkolonijalnog doba u kojem su određene kolonijalne perspektive o Malajcima internalizirali sami Malajci, a koji je preživio u periodu nakon nezavisnosti.

Također je karakteristično za pristup malajskih studija da nije samo kolonijalizam igrao ulogu u izgradnji regresivne orijentacije Malajaca već i postkolonijalna malajska vladajuća klasa, koja ne samo da je internalizirala te orijentacije već je i sama imala koristi od kolonijalnog kapitalizma koji se bazirao na eksploataciji Malajaca. Danas je sve više prihvaćeno uvjerenje da dominantno razmišljanje o Malajcima i njihovim problemima ima tendenciju da bude kulturološko, i to sa snažnim esencijalističkim i ahistorijskim naglašenim elementima, posebno glede uloge i utjecaja islama. Poznati filipinski novinar John Nerry također ističe značaj tradicije Alatasa i loze elitnih malezijskih učenjaka koju je on educirao kao pionir nove teorije društvenih nauka u ibnhaldunovskoj tradiciji.

Iako sam Alatas nije govorio o školi mišljenja, njegove ideje o autonomnoj tradiciji društvenih nauka utjecale su na naučnike već dvije generacije i može se reći da se ovakva škola već pojavila. Naučnici i pisci Indonezije, Malezije i Singapura, uključujući, pored gore navedenih, Chandru Muzaffara, Wana Zawawija Ibrahima, Norshahrila Saata, Tea Leeja Kena, Mohameda Imrana Mohameda Taiba, Masturu Alatas i dakako Syeda Farida Alatasa, sina Syeda Husseina Alatasa, danas su vodeći intelektualci ove autonomne tradicije društvenih nauka, i to u različitim oblastima. Ovi vjerni protagonisti Alatasovih ideja danas predstavljaju školu autonomnog znanja. Mladi naučnici treće generacije u malajskom svijetu uključuju ovu kritičku tradiciju u svom istraživanju.

Škola autonomnog znanja vjerovatno je jedina škola mišljenja u domenu društvenih nauka danas, sa svim karakteristikama zapadnih škola, poput Frankfurtske škole kritičke teorije okupljene oko Jürgena Habermasa i ranije Theodora Adornoa, Maxa Horkheimera i Herberta Marcusea, koja se pojavila u malajskom svijetu, a o kojoj ne znamo dovoljno.

Izvor

(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes)

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.