Mersheimer, Afganistan i američka liberalna hegemonija - Balkan Times

Mersheimer, Afganistan i američka liberalna hegemonija

John Mersheimer, istaknuti američki teoretičar međunarodnih odnosa, u svojoj knjizi The Great Illusion, Liberal Dreams and International Realities, analizira politiku liberalne hegemonije Sjedinjenih Država, posebno nakon raspada Sovjetskog Saveza i jačanja nekih predodžbi o početku unipolarne ere i smatra Sjedinjene Države odgovornim za učestvovanje u više ratova čiji je cilj pretvaranje drugih zemalja u liberalne demokracije.

Mersheimer, Afganistan i američka liberalna hegemonija – John Mersheimer, istaknuti američki teoretičar međunarodnih odnosa, u svojoj knjizi The Great Illusion, Liberal Dreams and International Realities, analizira politiku liberalne hegemonije Sjedinjenih Država, posebno nakon raspada Sovjetskog Saveza i jačanja nekih predodžbi o početku unipolarne ere i smatra Sjedinjene Države odgovornim za učestvovanje u više ratova čiji je cilj pretvaranje drugih zemalja u liberalne demokracije.

Mersheimerov glavni argument i argument u ovoj knjizi je da je liberalizam posljednjih decenija uvijek bio neuspješna politika zbog sukoba dvaju elemenata realizma i nacionalizma, od kojih se Sjedinjene Države trebaju distancirati. Prema Mersheimeru, liberali (koji se nalaze i među demokratama i u republikancima) više podržavaju rat, nego što su realisti, skloni su vidjeti svaku regiju svijeta kao potencijalno bojno polje jer se liberali obavezuju na poštivanje ljudskih prava i široko širenje liberalne demokracije.

Treba imati u vidu da ovo ne znači odbacivanje svakog vida rata, prema mišljenju Mersheimera, nego on govori o prihvaćanju rizika rata u nekin regijama, kao što su tri strateške regije Europa, Istočna Azija (mjesto koncentriranja velikih sila) i Perzijski zaljev (mjesto koncentriranja izvora nafte), i to je upravo argument koji Mersheimera dovodi do zaključka da Sjedinjene Države ne trebaju ulaziti u rat u regijama poput Centralne Azije ili regijama Bliskog Istoka koje se nalaze izvan Perzijskog zaljeva, i zapravo protivljenje realista Vijetnamskom ratu uporište nalazi u ovome stajalištu.

S Mersheimerova gledišta, vođenje politike liberalne hegemonije neuspješna je politika, a razlog ove neučinkovitosti i neuspjeha treba motriti kroz nekoliko stvari: Prije svega, takva će politika obično naići na otpor u ciljnim zemljama, što će Sjedinjenim Državama otežati postizanje ciljeva, i drugo, takva bi politika u konačnici mogla nametnuti veliko financijsko opterećenje hegemonu (Americi).

Mersheimer tvrdi da su troškovi rata u Afganistanu (i Iraku) od 5 triliona dolara, tačnije troškovi provođenja liberalnog hegemonističkog pristupa u ove dvije zemlje, mogli, umjesto troškova za ratovanje, dovesti do boljeg obrazovanja, zdravstvenog sistema i sličnih unutrašnjih američkih pitanja. Općenito, prema Mersheimeru, američka politika u Afganistanu osuđena je na neuspjeh, uprkos rizičnim naporima i ogromnim financijskim ulaganjima za obnovu zemlje.

Kad bismo govorili Mersheimerovim jezikom o ishodu američkih napora u Afganistanu, došli bismo do zaključka sličnog onome što je on tvrdio. Najmanje 47.000 civila ubijeno je u Afganistanu od 2001. godine, a više od 65.000 afganistanskih vojnika je ubijeno, prema američkim ratnim podacima za Afganistan. Na američkoj strani ubijeno je više od 2.400 vojnika, a više od 20.000 ranjeno, a iako je ovaj rat Sjedinjene Države koštao više od 3 triliona dolara, ne samo da ne svjedočimo obnovi zemlje i formiranju države – nacije, umjesto toga, pružanjem mogućnosti talibanima posljednjih godina, posebno nakon započinjanja procesa povlačenja američkih trupa iz Afganistana, izgledi za stabilnost u Afganistanu postali su mračniji nego ikad.

Povezivanje svega ovoga na kraju nas dovodi do iste osnove kao i Mersheimerov argument, i ne propisuje ništa drugo osim davanja prioriteta političkom realizmu i povlačenju SAD -a iz Afganistana.

Ali, izgleda da ovdje postoji važna tačka na koju Mersheimer nije obraćao veliku pažnju. To se može postaviti u obliku pitanja, a to je pitanje u kojoj se mjeri ratovi poput rata u Afganistanu mogu smatrati, prema Mersheimerovoj teoriji, u skladu s politikom američke liberalne hegemonije? I može li se američki rat s talibanima staviti u kontekst američkih napora za demokratizaciju i širenje liberalnih vrijednosti izvan SAD -a?

Da bismo bolje razumjeli i odgovorili na ovo pitanje, možda ćemo se morati osvrnuti na prošlost: George W. Bush je tokom svoje operacije protiv talibana povezivao rat s humanitarnim i oslobodilačkim ciljevima, naglašavajući da su talibani koristili nasilje kako bi Afganistankama uskratili pristup obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i biračkom pravu, a, suprotno da anti-talibanska koalicija nastoji osloboditi Afganistan, uspostaviti ljudska prava i osloboditi afganistanske žene.

Reinterpretacija ovih riječi i stajališta mogla bi nas lako dovesti do zaključka, poput Mersheimera, da je američki rat protiv talibana bio rat vođen liberalnom hegemonističkom politikom. Ali, kako su neki kritičari, naročito feministkinje, tvrdili, takvi stavovi, prije nego li se mogu smatrati odrazom stvarne svrhe američkih vojnih operacija u Afganistanu, su više njihovo opravdavanje i legaliziranje u javnom mnijenju?

I dok smo i prije napada Al-Qaede na Sjedinjene Države bili svjedoci brutalnog postupanja talibana prema ženama i kontinuiranog kršenja njihovih prava, zašto su mediji i političari tek nakon 11. septembra posvetili veću pažnju kršenju ljudskih prava u Afganistanu? Za razliku od Mersheimera, čini se da motivi i razlozi američkog rata u Afganistanu ne leže u naporima zemlje u okviru liberalne hegemonije, već ih treba tražiti drugdje.

Isto vrijedi i za Irak, iako vidimo kako je Bushova administracija naglašavala kršenje ljudskih prava od strane administracije Sadama Husseina i na tragu toga poduzeta je vojna operacija 2003. za oslobađanje iračkog naroda, ali ono što je Bushovu administraciju potaknulo na rat sa Irakom su izvještaji o postojanju oružja za masovno uništenje u Iraku, a ne samo zabrinutost zbog kršenja ljudskih prava u zemlji.

Odnosi SAD-a tokom ili nakon hladnog rata s nekim nedemokratskim zemljama i neulaganje napora SAD-a u liberalizaciji i demokratizaciji politike i društava u tim zemljama, sugeriraju da se vanjska politika SAD-a nakon drugoga svjetskog rata i njezino učešće u ratovima poput Afganistana i Iraka ne smiju tumačiti kroz objektiv liberalizma i liberalne hegemonije, nego u kontekstu realizma.

Zapravo, budući da su američki političari nakon 11. septembra došli do zaključka da je potrebno dati prednost demokratizaciji u nekim područjima, uključujući Bliski istok, ovaj je zaključak bio upravo radi zaštite nacionalnih interesa SAD -a temeljenih na realnim pristupima. Suprotno Mersheimeru, ovdje se može tvrditi da, u principu, pokušaj ove demokratizacije nije potekao iz brige liberalizma za zaštitu ljudskih prava, pa čak ni u ideji demokratskog mira, već iz realnih ideja zaštite interesa hegemona.

Zapravo, čini se da je načelo Mersheimerove tvrdnje da se američki ratovi trebaju razmatrati u kontekstu liberalnog hegemonističkog pristupa i nastojanja SAD -a da proširi demokraciju upitno i, kako sam Mersheimer izričito ističe, sile (uključujući Sjedinjene Države) govore poput liberala, ali djeluju kao realisti, I zapravo, liberalizam propisuje realizam. Moglo bi se složiti s Mersheimerom da rat i vojna akcija, kakvi su se dogodili u Afganistanu u posljednjih dvadeset godina, ne samo da neće uspjeti u procesu izgradnje ržava – nacija, već će i Sjedinjenim Državama nametnuti basnoslovne troškove.

Ali, u svakom slučaju, budući da se američka hegemonija u posljednjih sedamdeset i pet godina oslanjala na ramena liberalizma, njezin izolacionizam u odnosu na liberalne vrijednosti, europske saveznike i institucije poput NATO-a mogao bi na kraju postati prijetnja hegemoniji. Uostalom, Sjedinjene Države su liberalni hegemon, a njihova hegemonija i legitimitet ovise o liberalnim vrijednostima koje su održavale i promicale od Drugoga svjetskog rata. Krivica za liberalnu hegemoniju, kako kaže Mersheimer, može biti samo potvrda protekcionističke i nacionalističke politike Trumpove ere, koja se čini dugoročnom prijetnjom američkoj hegemoniji.

Čak i sada, iako se povlačenje SAD -a iz Afganistana može opravdati naočalama realizma, ali ne mogu se dati nikakve garancije da će oslobađanje Afganistana i davanje ingerencije terorističkim skupinama imati bolje rezultate od rata i vojne akcije po Ameriku. Budući događaji mogli bi navesti ljude kao što je Mersheimer da zaključe da je zaštita liberalizma i proširenje demokracije, putem drugih opcija osim rata, nužnost Sjedinjenih Država.

Izvor
(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes)

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.