Liban u 2020. prošao put pun uspona i padova
Možda je prekretnica gorčine u 2020. za Libance bila smrtonosna eksplozija u bejrutskoj luci, koja je od samog početka sumnju uperila u izraelski režim i njegove unutarnje elemente u Libanu,
Liban u 2020. prošao put pun uspona i padova – Republika Liban je zemlja na zapadu Azije, a procjenjuje se da ima 6.825.000 stanovnika.
Emira Fatmic
Liban na sjeveru ima zajedničku granicu sa Sirijom, a na jugu s Izraelom. Geografski položaj Libana na razmeđi Sredozemlja i arapskog svijeta doveo je do bogatog historijskog formiranja i vjerske, etničke i kulturne raznolikosti.
50% libanskog stanovništva čine muslimani, 45% kršćanini i 5% druzi.Iako Liban ima najveći nenaftni prihod po glavi stanovnika u arapskom svijetu, 2020. je bila godina prepuna uspona i padova za Libance. Godina puna izazova i problema, uz mnogo gorčine, jedinstvene u savremenom razdoblju ove zemlje.
2020. godina za Libance je započela vakuumom moći, koji je nastao ostavkom Haririjeve vlade, kao rezultat narodnih prosvjeda zbog pogoršanja ekonomske situacije, a završila je vakuumom vladinog postojanja.Možda je prekretnica gorčine u 2020.
za Libance bila smrtonosna eksplozija u bejrutskoj luci, koja je od samog početka sumnju uperila u izraelski režim i njegove unutarnje elemente u Libanu, dok su mnogi analitičari i stručnjaci za pitanja tog regiona upravo taj režim smatrali glavnim krivcem za eksploziju u toj luci, jer je Izrael želio poljuljati političku situaciju u Libanu i izazvati Hezbullah.
U eksploziji koja se desila u skladištu sa 2.750 tona amonijevog nitrata u bejrutskoj luci poginulo je 220 ljudi, povrijeđeno ih je oko 7000, a više od 110 nestalo, a prema podacima ureda guvernera Bejruta, više od 300.000 osoba postalo je beskućnicima.
Nakon eksplozije libanska vlada je proglasila vanredno stanje u trajanju od dvije sedmice. Potom su izbili široki narodni prosvjedi zbog nesposobnosti vlade da spriječi tu nesreću, a kao rezultat tog pritiska libanska vlada je 10. augusta dala ostavku, a nedugo nakon toga je i premijer Hassan Diab dao ostavku, dok se političke skupine i stranke nisu uspjele dogovoriti o formiranju nove vlade.
Libanci strahuju za svoju budućnost, a raširene su i pretpostavke o utjecaju financijske, ekonomske, političke i zdravstvene krize koja je pritisla zemlju.
S tim u vezi, predsjednik libanskog parlamenta je rekao da su svi mogući načini za formiranje nove vlade u toj zemlji zašli u slijepu ulicu.
Nabih Berri je u jednom intervjuu sredinom decembra političku situaciju u Libanu nazvao zabrinjavajućom, te rekao: “Ušli smo u mračni tunel i ne znam kako ćemo iz njega izaći.”
Međutim, gospodin Berri je rekao kako se nada da će francuski predsjednik Emmanuel Macron tokom njegovog narednog posjeta Libanu pomoći da se razbije taj zastoj!
Uloga i politička pozicija Hezbullaha u Libanu
Rezultati posljednjih izbora iz 2018. godine pokazuju da su libanski Hezbullah i njegovi saveznici u cjelini dobili više mjesta u parlamentu. Stranka Saada Haririja izgubila je na ovim izborima trećinu svojih mjesta.
Iako se broj mjesta libanskog Hezbullaha u parlamentu nije puno promijenio, saveznici libanskog Hezbulaha koji podupiru osovinu otpora osvojili su više mjesta.
Mnogi su Libanci prošle godine polagali velike nade u to da će Seyyed Hassan Nasrallah, kao glavni sekretar Hezbullaha, uspjeti izvući Liban iz ove političke slijepe ulice, ali to nije bilo moguće zbog stranih uplitanja i sabotaža nekih domaćih ličnosti. No, rješavanje ovog problema neće biti moguće bez uzimanja u obzir uloge i sposobnosti Hezbullaha.
Ali koji su faktori doveli do neuspjeha u formiranju održive vlade u Libanu?
– politička i fragmentiranost identiteta;
Libansko društvo je spektar različitih identiteta, uključujući etničke, vjerske i jezične, koji je podario mozaični izgled prirodi društvene strukture te zemlje.
U međuvremenu, trenutni politički sistem u Libanu, koji je institucionaliziran Ustavom na temelju udjela i raspodjele moći između različitih etničkih i vjerskih identiteta, uglavnom odražava njegovu socijalnu strukturu. Općenito je dvostruko teže postići nacionalni konsenzus u društvima koja stvaraju lokalne etničke i vjerske podjele zbog sukoba u domaćoj političkoj areni, jer se historija te grupe sukoba temelji ili na ideologiji ili etnička i plemenska pitanja imaju izrazito istaknutu ulogu.
Ovo je pitanje 15 godina (1975-1990) držalo Libance u krvavim građanskim sukobima i etničkim i vjerskim ratovima u toj zemlji. Pitanje koje je na kraju dovelo do nacionalnog konsenzusa državne elite o jednom dokumentu na visokom nivou poznatom kao Taifski sporazum (1990), otvorilo je put okončanju nasilja unutar zemlje i stvaranju nove strukture poznate kao (Druga Republika) Liban.
No, dok je sporazum iz Taifa imao za cilj vraćanje stabilnosti u Liban, nakon prosvjeda krajem 2019. neke političke skupine, poput Stranke budućnosti (El-Mustakbel), na čelu sa Saadom Haririjem, koja se, poput većine libanskih stranaka, službeno proglasila sekularnom i zagovornikom slobodne i liberalne tržišne ekonomije, kako bi izbjegli odgovornost za postupke prethodnih vlada u stvaranju ekonomske krize i nemogućnosti sučeljavanja s korupcijom, pokušali su osporiti sporazum iz Taifa i sistem udjela, što je glavni razlog zbog kojeg je politički proces u Libanu zašao u slijepu ulicu.
To je bio način stjecanja mjesta u vladi, ali u posljednjih godinu dana neuspješne struje na parlamentarnim izborima 2018. su, insistirajući na formiranju tehnokratske vlade i preispitivanju Ustava, narodne prosvjede vidjele kao priliku za bijeg od općih zahtjeva i volje libanskog naroda, bez ikakvog pokušaja da se postigne rješenje prihvatljivo za druge političke skupine.
U tim su okolnostima Hariri i struja „14. mart“ (koalicija protusirijskih političkih stranaka i nezavisnih stranaka u Libanu osnovana 2005.godine.
Ovaj savez stvoren je nakon velikih demonstracija u Bejrutu 14. marta 2005.) od početka prosvjedne krize do sada, monopoliziranjem, sabotiranjem u formiranju vlade i neodgovornošću, dvostruki kolaps ili formiranje vlade bez udjela stavili pred druge političke skupine i struje.
Ovakvo ponašanje El-Mustakbela može se vidjeti u potpunom sabotiranju rada vlade Hassana Diaba da provede ekonomske reforme, planira borbu protiv korupcije, pribavi inostranu pomoć, a zatim i u pritisku na njega da podnese ostavku nakon eksplozije u bejrutskoj luci, kao i protivljenju pregovorima Mustafe Adiba o formiranju kabineta.
Naravno, dvostruki kolaps ili tehnokratska vlada također je podržana i ojačana stranim intervencionizmom, koji je igrao ključnu ulogu u sadašnjem pogoršanju situacije u Libanu.
U slučaju zvaničnog posjeta Saada Haririja kao premijera u novembru 2017. saudijskoj prijestolnici Rijadu i njegove iznenadne ostavke, te sumnjivog boravka u Saudijskoj Arabiji, situacija je otišla toliko daleko da je libanski predsjednik Michel Aoun boravak Saada Haririja i njegovu ostavku proglasio protivnim međunarodnim sporazumima i standardima koji uređuju odnose između država.
Ranije su neki libanski zvaničnici tvrdili da je Saudijska Arabija natjerala Haririja da podnese ostavku i spriječili ga da napusti zemlju.Bio je to primjer očitog uplitanja saudijske vlade u unutrašnja pitanja Libana i do danas je bez presedana.
No, tokom prošle godine strani intervencionizam u Libanu, zajedno s domaćim rivalstvom, pogoršali su libansku krizu i odvukli u slijepu ulicu politički proces u zemlji.
Taj intervencionizam, temeljen na regionalnom geopolitičkom rivalstvu, uglavnom provode Saudijska Arabija, Sjedinjene Američke Države i Izrael s ciljem uklanjanja Hezbullaha i libanskog otpora iz vlasti. Zapravo se politika tih država zasniva na propasti Hezbullaha, čak i po cijenu raspada Libana.
Među tim intervencionizmom bile su i američke sankcije protiv libanskih banaka i političkih ličnosti optuženih za veze s Hezbullahom, nametanje zakona o sankcijama “Cezar” regionalnim partnerima otpora i utjecanje na uvjete MMF-a i Svjetske banke za davanje kredita Libanu.
Nakon formiranja vlade Hassana Diaba, Pompeo je libanskom narodu obećao “strašnu financijsku krizu” i pomoć svoje zemlje uvjetovao “spremnošću nove libanske vlade da poduzme mjere kako bi spriječila da bude talac Hezbullaha”. S druge strane, Vašington se protivi planu Francuske da ubrza formiranje libanske vlade uz prisutnost Hezbullaha i vrši pritisak na Pariz.
U međunarodnim odnosima postoji jedan općeniti princip da će miješanje stranih zemalja u unutarnja pitanja neke zemlje ići samo u korist država koje su se miješale i na štetu naroda te zemlje. Stvaranje podjela između naroda i stranaka, koje je uobičajena metoda intervencionizma, bilo je samo na štetu libanskog naroda 2020. godine, a jedini izlaz iz tih problema 2021. godine je nacionalno pomirenje i libansko-libansko rješenje.