Koronavirus – Božja kazna ili iskušenje?

Što se više širi pandemija, u Egiptu, Iraku, Libanu i drugim većinski muslimanskim zemljama otkazuju se kolektivne molitve. U Jerusalimu je bilo pokušaja da se na Zidu plača ograniče molitve

HAJRUDIN SOMUN 

Neki francuski
naučnik je ovih dana rekao da “kriza Covid-19 dodaje neizvjesnost na
neizvjesnost i strah na strah, ubrzavajući proces zabrinutosti za svijet koji
se suviše brzo kreće”. Tako brzo da ga nauka ne može pratiti, a oni koji se
brinu za ljudske duše smatraju da je čovjek još jednom stavljen pred Božje
iskušenje. Ili da je izložen Božjoj kazni, kako i koronavirus vide još neki
pripadnici monoteističkih vjera koji mu se mole u crkvama, džamijama ili
sinagogama.

Na namjeru da se pozabavim tom duhovnom stranom ove globalne
pošasti potakla me prošlog petka slika ispred sarajevske Alipašine džamije iz
koje su poslije džume izlazili mladi ljudi, od kojih su neki po izgledu
neodoljivo podsjećali na pripadnike vehabijskog pogleda na svijet islama. Nije,
doduše, tog 6. marta bilo puno vjernika koji obično pune tu najskladniju
sarajevsku džamiju na molitvi petkom, ali je bilo, uprkos pravovremenom i
odmjerenom propisu Islamske zajednice BiH o uzdržavanju od kolektivnih džemata.

Onda sam pročitao kako je rabin Josef Bitton u
jednoj njujorškoj sinagogi sazvao kadiš – kao u balkanskih muslimana tevhid –
povodom godišnjice smrti svog oca. Jevrejska zajednica Great Necka se nije
odrekla ni službe šabatom po kućama, uprkos stavu načelnika tog kvarta da se
tako puno ljudi izlaže smrtnoj opasnosti. Treći povod dao mi je bivši milanski
nadbiskup, kardinal Angelo Scola, koji je na tvrdnju kako novi koronavirus neki
smatraju Božjom kaznom, odgovorio da “ideja Božje kazne, iznad svega preko dramatične
situacije poput ove koju proživljavamo, ne spada u kršćansko viđenje stvari”.

Zajednice kršćanskog svijeta, kako katoličkog tako i pravoslavnog,
uglavnom savjetuju svojim vjernicima da se pridržavaju smjernica Svjetske
zdravstvene organizacije i nadležnih zdravstvenih ustanova. Slijede ih i
zajednice s Balkana, s tim što su slovenski biskupi donijeli odluku o
otkazivanju svih javnih misa i skupova, dok Zagrebačka nadbiskupija poručuje
određenim grupama vjernika da se suzdrže od dolaska na liturgijska slavlja i
pobožnosti. Jevrejske zajednice i opštine u BiH i Srbiji su otkazale sve
vjerske događaje. Islamske zajednice balkanskih zemalja takođe svoje upute
vjernicima usklađuju s mjerama vlada i zdravstvenih institucija, oslanjajući se
najviše na one koje propisuju reisul-ulema dr. Husein ef. Kavazović i Rijaset u
Sarajevu. Zajedničko svim tim propisima i mjerama je nastojanje da se održe na
okupu vjernici od kojih uveliko zavise izdržavanje i egzistencija vjerskih
zajednica. Zbog toga se, naprimjer, raspravlja da li u crkvama ne doticati
blagoslovljenu vodicu, kako za skorih uskrsnih ispovijedi slaviti sakrament
pomirenja, i savjetuje da se na rešetke u ispovjedaonicama stave plastične
folije. Izbjegava se potpuno otkazivanje džuma-namaza u džamijama. Savjetuje se
rizičnim grupama da im ne prisustvuju, a broj ostalih zavisi od mjera nadležnih
organa. Na Kosovu se džuma skraćuje na deset minuta, valjda po uzoru na Tursku,
gdje je tamošnji rijaset najprije propisao da traje petnaest minuta, a tek
prije nekoliko dana je sasvim obustavljena.

U onom od Balkana i Turske
daljem svijetu islama u kojem religija nije odvojena od države ipak ima vjerskih
zajednica i skupina koje se i u ovakvoj smrtnoj opasnosti suprotstavljaju
propisima vlasti za koje smatraju da naginju zapadnom sekularizmu. Saudijski
dvor je objavio suspenziju umre, malog hodočašća u Meku, ali se može dogoditi
da se ograniči ili otkaže i veliki hadž. Što se više širi pandemija, u Egiptu,
Iraku, Libanu i drugim većinski muslimanskim zemljama otkazuju se kolektivne
molitve. U Jerusalimu je bilo pokušaja da se na Zidu plača ograniče molitve,
jer je to otvoren prostor, ali je glavni izraelski sefardski rabin Jicak Jozef
naredio Jevrejima da prestanu tamo ići i da se mole u svojim domovima “dok
gnjev ne prođe i ne stigne milost iz raja”. Zatvorena su i kršćanska svetišta.
Jordansko-palestinski autoriteti su ograničili pristup vjernika platou Haremi-šerifa,
ali su zatvorili džamiju Al-Aksa. Međutim, i pored upozorenja ministarstva
zdravstva, u jednoj džamiji daleke Malezije, u Kuala Lumpuru, okupilo se 16.000
vjernika, među kojima se najmanje 250 zarazilo koronavirusom.

Najteže je ipak stanje u Iranu, gdje upravo sutra, na prvi dan
proljeća, nastupa Noruz, nova godina, koji će umjesto cvijećem i radošću, biti
zavijen u crno zbog sve većeg broja zaraženih i umrlih. Čuo sam da je zaražen i
Ali Akbar Velajeti, glavni savjetnik ajatolaha Hameneija, inače doktor
infektolog. Zabranjene su molitve petkom u velikim gradovima, što za većinu
šiita i nije veliki problem, jer su na džume, koje smatraju prvenstveno
sunitskim obredom, krenuli tek s islamskom revolucijom. Problem su što su
zatvorena dva najveća šiitska svetišta u Iranu, mauzoleji osmog imama Reze u
Mašhadu i njegove sestre hazreti Masume u Komu, žarištu zaraze. Teško je čak i
u ovakvim situacijama, a ponekad i nemoguće, urazumiti fanatizovane mase
vjernika i u drugim religijama, a pogotovo šiite, da se odreknu “zijareta”
svojim imamima i njihovom rodu i porodu. U Mašhadu su vlasti zatvorile ogromni,
gotovo kao Vatikan veliki kompleks oko grobnice imama Reze, ali su u društvene
mreže otišli snimci kako masa njegovih sljedbenika razbija metalnu ogradu i
probija se unutra, dok su drugi nastavili sjedeći protest. Jedan od njih kaže:
“Niko za proteklih četrnaest vjekova, čak ni za mongolskih invazija, nije
zatvarao ovu kapiju”. Čuli su se i slogani protiv predsjednika Hasana Rohanija,
kao jasan znak da se konzervativno krilo šiitskog klera služi i tako pogubnom
prilikom da spriječi reforme iranskog političkog i društvenog sistema.

U ovakvim
stanjima velikih ljudskih nevolja i prirodnih nesreća pobožni sljedbenici svih
vjera se obraćaju nebu i Bogu da ih od njih spasi, ali, nasreću, samo manjina
njih konzervativnijih, neobrazovanijih smatra da se na ljudski rod sručila
Božja kazna što su skrenuli s “ispravnog puta”. Na takva pitanja našao sam
odgovore nekih visokih zvaničnika katoličke vjere. Papa Franjo odgovara svojim
svakodnevnim molitvama, čak i šetnjom po Vatikanu. Neki, kao kardinal Scola,
nedvosmisleno odbijaju povezivati kaznu s vjerom u Isusa Krista. Neki su
neodlučni, ne kažu da se radi o Božjoj kazni, ali gotovo svima dobro dođe i
ovakva prilika da pozovu neodlučne ili nevjernike da se vrate Božjoj riječi i
vjeri. Fra Josip Blažević, provincijal Hrvatske provincije svetoga Jeronima,
kaže: “Nemojmo ishitreno zaključiti da je on (virus) Božja kazna. Ne znamo je
li Božja kazna, ali sigurno je Božja poruka… Prestanimo stvarati paniku kao
oni koji nemaju nade u vječni život!”. Župnik šestinske župe sv. Mirka vlč.
Robert Šreter poručuje: “Pretjerani strah od koronavirusa je neopravdan, ali
njegova pojava svakako nije Božja kazna… Ako vjerujemo u život vječni,
smijemo li se, kao vjernici, panično bojati smrti?”. A požeški biskup Antun Škvorčević
u pismu vjernicima o opasnosti koronavirusa kaže: “Kao vjernik usuđujem se
ustvrditi da je koronavirus svojevrsna Božja kušnja kojom on provjerava našu
vjernost i oslonjenost na Njega”.

Musliman, ako je iskren vjernik, može klanjati
i malim prstom na ruci.

U ovom našem najbližem svijetu islama ipak se mogu naći ljudi
vjere, a takvih sam susretao i kad su 1990-ih počeli ratovi protiv Bosne i
Hercegovine, koji u svemu što pogađa muslimane vide Božju kaznu. Jedan od
bosanskih imama koji svoje hutbe šire i putem društvenih mreža govorio je i o
koronavirusu pred svojim džematom, ne znam gdje, pa je rekao: “Odgovora može
biti više, ali s teološke strane nameće se ovaj: kad teroriziraš nedužne ljude
zbog njihove vjere i kulture, onda ti Bog dadne virus da se zabaviš njime”.
Mislio je na ugnjetavanje i kršenje ljudskih prava kineskih Ujgura, “zbog
njihove vjere i kulture”, na što je taj imam Muhamed efendija Velić dobio
komentar: “Ovakvo razmišljanje jednog vjerskog učenjaka je krajnje primitivno i
nedopustivo… Zar ovim virusom neće biti jednako u opasnosti i ti isti Ujguri
muslimani zbog kojih se mi kao radujemo?”. Na sreću, to je rijedak glas u
mnoštvu razumnih poruka, a na izravno pitanje o Božjoj kazni koje mu je
postavio Nikola Vučić na N1 televiziji, najrazumniji odgovor dao je Edin Urjan
Kukavica, vrhunski bosanski intelektualac i šejh Nakšibendijskog tarikata.
Izbjegavajući čak i pomen kazne, on u klasičnom mističnom maniru kaže: “Virus
koji ne možemo vidjeti okrenuo nas je Bogu kojeg ne možemo ni zamisliti ni
dočarati. Ja sam vrlo oprezan s ljudima koji tvrde da znaju šta Bog želi,
namjerava, čini…”.

Tako se i povodom straha koji koronavirus sije svijetom
postavljaju pitanja o Božjoj kazni, kušnjama i iskušenjima, usudu koji dolazi s
nebesa zbog prirodnih ili ljudskih katastrofa i ratova. Na Balkanu, a posebno
među njegovim brojnim muslimanima, najblaži oblik tog vjerovanja u usud ili
kismet je izreka “Neće ako Bog da!”. Neće valjda mene, ili nas, pogoditi taj
koronavirus! Ima i ovih dana, međutim, žestokih privrženika takvih predrasuda.
Našao sam ih i kod meni posebno dragih Kurda. Iako je vlada u Erbilu naredila
da se prekinu bilo kakvi skupovi po džamijama, crkvama i sinagogama u
Kurdistanu, neki imami nastavljaju da pozivaju mlade da se oslone na Allahovu
volju, obećavajući im “šehidsku nagradu” čak i u stihu: “Vi mladi krećite putem
džamije/ne osvrćite se što vam je na putu/džemat naše džamije daleko je od
epidemije”. Drugi poručuju: “Zaštita je potrebna, ali mi vjerujemo u Kur’an
koji propisuje da se muslimani samo na Allaha moraju osloniti.” Takvima ne
znači ništa ni fetva koju je izdao Ali Kardagi, generalni sekretar Međunarodne
unije muslimanskih učenjaka – koji je slučajno i Kurd – prema kojoj je
“muslimanima dozvoljeno da se, zbog straha od epidemije, mole u svojim
domovima”.

Nadam se, zato, da se oni momci od prošlog petka danas neće
pojaviti u Alipašinoj džamiji. Moj vrli prijatelj Ibrahim Hasan Abdel Basit,
koga stariji sarajevski arhitekti pamte kao Ibru Sudanca, jednom je rekao da
musliman, ako je iskren vjernik, može klanjati i malim prstom na ruci.