Kolonijalni franak: vječito prisustvo Francuske u Africi -  1962., kada

Kolonijalni franak: vječito prisustvo Francuske u Africi

Francuska finansijska kontrola nad afričkim nacijama je relikt sumnjive prošlosti. Samo će afričke inicijative koje su zamislili i implementirali Afrikanci utrti put buđenju kontinenta.

Kolonijalni franak: vječito prisustvo Francuske u Africi –  1962., kada je Modibo Keita, predsjednik nezavisnog Malija, odlučio osnovati malijski franak, trenutni rezultat je bio taj da su njegovi susjedi, članovi CFA franka zone, koji su i sami tek stekli nezavisnost, podigli komercijalne barijere i ekonomski ga izolovali.

Godinu dana kasnije, njegovog kolegu iz Toga Sylvanus Olympio – koji je planirao nezavisni monetarni projekat za svoju novu nezavisnu zemlju – ubila je grupa vojnika koje je obučavala Francuska. Među njima je bio Etienne Gnassingbe Eyadema, čovjek koji će kasnije postati predsjednik Toga od 1967. do svoje smrti 2005. godine.

CFA frank, koji je stvorila Francuska 1945. godine, trebao je kontrolirati troškove pristupa sirovinama iz kolonija i štititi francusku ekonomiju od drugog monetarnog bloka koji kontrolira UK, ‘područja sterlinga’.

Za razliku od svog britanskog pandana, koji je nestao u drugoj polovini dvadesetog vijeka, CFA franak je do danas ostao anahrona valuta u 14 afričkih zemalja bez obzira na sticanje nezavisnosti od Francuske prije nekoliko decenija.

Ogromne prednosti koje se nude Francuskoj i strogi uslovi i odredbe CFA franka objašnjavaju zašto se valuta naziva oruđem “monetarnog ropstva”, “nevidljivim oruđem Francafrique” (u odnosu na francuski neokolonijalizam u Africi) ili, apsolutno jednostavno rečeno “kolonijalna valuta”.

CFA franak se koristi u tri različita područja, od kojih svako ima svoju verziju valute:

Zapadnoafrički CFA franak ili franak Afričke finansijske zajednice, koji emituje Centralna banka zapadnoafričkih država, a koriste ga Benin, Burkina Faso, Gvineja Bisau, Obala Slonovače, Mali, Niger, Senegal i Togo.

Centralnoafrički franak ili franak za finansijsku saradnju u Centralnoj Africi, koji izdaje Banka centralnoafričkih država i koristi se u Kamerunu, Centralnoj Africi, Čadu, Ekvatorijalnoj Gvineji, Gabonu i Republici Kongo. Komorski franak, koji koristi samo nezavisna Unija Komorskih otoka. (procijenjena na 0,0020 eura)

U svim slučajevima, CFA franak nudi francusku garanciju konvertibilnosti, fiksne paritete (tada sa francuskim frankom, danas sa eurom), slobodnu prenosivost i centralizaciju deviznih rezervi. Zauzvrat, izdavanje i štampanje novca vrši se u Francuskoj, a zemlje koje koriste CFA franak dužne su da najmanje 50 posto svojih deviznih rezervi polože u državni trezor Francuske.

S obzirom na ogromne razlike između afričkih i francuskih ekonomija, vezanje valute regije za jaku valutu poput francuskog franka i eura je neprirodno i ima direktne implikacije na ekonomski razvoj regije CFA franka: smanjenje likvidnosti, penali u izvozu, smanjena margina za intervenisanje centralnih banaka, što ih zauzvrat čini fokusiranim isključivo na borbu protiv inflacije, a ne na ekonomski razvoj, nedostatak investicionog novca za preduzeća i domaćinstva suočavaju se sa previsokim kamatnim stopama.

Ali za Francusku postoje samo prednosti. Bivša kolonijalna sila održava kontrolu nad ekonomijama ovih zemalja, kada ove druge uživaju trgovinski suficit, njihove devizne rezerve se pohranjuju u francuskim bankama koje ih potom mogu koristiti na međunarodnim finansijskim tržištima, francuske kompanije preferiraju pristup lokalnim tržištima, eksploatišu  resurse, mogu slobodno repatrijaciju svog profita kući bez straha od fluktuacija deviznih kurseva, pa čak i postavljati se gdje god i kada god u cijelom području CFA franaka.

U ovim uslovima, prirodno je pitanje koliko jedna nacija može biti suverena bez monetarnog suvereniteta? Odgovor leži u evoluciji “fiksnog” pariteta od početka CFA franka i kako su se samo četiri od petnaest država koje su bile članice frank zone povukle iz monetarnih sporazuma.

Vrijednost CFA franka evoluirala je više puta tokom godina i tek kada je Pariz to odlučio. Na primjer, 1945. godine jedan francuski franak bio je jednak 0,588 CFA franaka. Ali iako je u početku “fiksiran”, ovaj “paritet” će se promijeniti u 1 FRF koji je jednak 0,5 CFA franaka 1948. godine i čak 0,02 CFA franka 1960. godine kada je Francuska uvela svoj Novi franak.

Ali najgore je tek bilo pred nama. Godine 1994., Pariz je jednostrano odlučio da revidira paritet francuskog franka u odnosu na CFA franak. Noćna mora za sve Afrikance koji su vidjeli kako njihovi predsjednici i šefovi centralnih banaka potpisuju Dakarsku deklaraciju i pristaju na jednostranu odluku Pariza da devalvira CFA franak na 50 posto njegove vrijednosti na 1 francuski franak koji sada iznosi 0,01 CFA franak. Posljedice su bile razorne po region. Stotine miliona domaćinstava doživjelo je kolaps kupovne moći zbog eksplozije troškova uvoza i vrtoglavih cijena.

Do danas, opsesija centralnih banaka je da se bore protiv inflacije po cijenu investicija i ekonomskog razvoja. Ako Francuska može jednostrano devalvirati CFA franak i nametnuti svoju odluku afričkim liderima, oni, zauzvrat, mogu nastaviti s “unutrašnjom devalvacijom” samo smanjenjem javne potrošnje i puštanjem da cijene rastu.

Zagovornici CFA Francuske su tvrdili da valuta donosi stabilnost regionu. Ali do sada region nije napredovao, a jedinstvena valuta između 14 zemalja nije dovela do velike razmjene među njima.

Kako je primijetio togoanski ekonomista Kako Nubukpo, razmjena u zoni franaka CFA iznosi 10 posto u centralnoj Africi i 15 posto u zapadnoj Africi, daleko od 60 posto poslovanja unutar eurozone. Štaviše, glavni ekonomski partneri Francuske u Africi su Maroko sa 18,9 posto francusko-afričke trgovine, Alžir (18,4 posto), Tunis (15,2), Nigerija (8,5) i Južna Afrika (5,8). Niko od njih ne koristi CFA franak.

Ali da je Pariz uspješno uspio zadržati svoj monetarni nadzor nad bivšim kolonijama, to ne bi bilo moguće bez aktivne suradnje autohtonih elita koje su obučavali Francuzi. Na primjer, kada je Sekou Toure odbio da se pridruži afričkoj zajednici Charlesa de Gaullea 1958. godine i umjesto toga odlučio da povede svoj narod prema potpunoj nezavisnosti od Francuske, prepreke s kojima se suočio nisu bile samo francuske nego i afričke.

Njegov bivši drug Felix Houphouet Boigny udvostručio je prijetnje koje je uputio francuski ministar za prekomorske teritorije Bernard Cornut-Gentille, koji je izjavio: “Ako Gvineja glasa protiv pridruživanja francuskim afričkim zajednicama, sigurno joj nećemo dati bonus.” Boigny, ministar pod De Gaulleom prije nego što je postao prvi predsjednik Obale Slonovače, otvoreno je izjavio da Gvineja neće biti suočena samo s Francuskom nego i sa cijelom francusko-afričkom zajednicom.

Eksplicitna prijetnja se materijalizirala otvorenim operacijama za destabilizaciju zemlje, pokušajima izgladnjivanja presretanjem pošiljki riže, pa čak i distribucijom lažne valute kako bi se ekonomija zemlje bacila na koljena, kako je izvijestio Pierre Mesmer, bivši šef francuske vanjske obavještajne agencije SEDECE (Eksterna dokumentacija i služba za kontrašpijunažu) u svojim memoarima.

Uprkos decenijama lošeg ekonomskog razvoja i oskudnih mogućnosti za njihov narod, sadašnja generacija afričkih lidera je, baš kao i njihovi prethodnici, i dalje iza krivulje. U stvari, odluka da se CFA franak “reformiše” došla je od francuskog predsjednika. Emmanuel Macron je 2019. posjetio Abidjan i izjavio u prisustvu predsjednika Slonovače Alassanea Ouattare: “Upravo čuvši vašu mladost htio sam pokrenuti ovu reformu!” Ako je Macron htio reći afričkom lideru da je nebitan, nije to mogao učiniti bolje.

Ako inicijativa nudi nove slobode na papiru, ona daje samo djelomičnu monetarnu nezavisnost. “Eko” – predložena zajednička valuta za zapadnoafričke nacije – i dalje bi bila vezan za euro i teret koji on podrazumijeva. Međutim, projekat tek treba da se realizuje.

Od stvaranja CFA franka, ništa nije pošteđeno za njegovo održavanje. Odbijanje franka CFA i ideja da se Francuskoj odrekne punog monetarnog suvereniteta stara je koliko i sama valuta, bilo da je to od strane Tomasa Sankare iz Burkine Faso ili Modiba Keite iz Malija, obojica su ubijeni i svrgnuti i zamijenjeni moćnicima koji su bili povezani s Francuskom.

U znak da je reforma a kamoli napuštanje tabua, Međunarodna organizacija frankofonije smijenila je svog direktora, Togoanskog ekonomiste i bivšeg ministra Kako Nubukpoa, zbog njegovih stavova protiv CFA franka.

Rastuća nepopularnost Francuske u Africi i odbijanje mlađe generacije njenog prisustva nisu slučajni. Ne može postojati francusko, američko ili kinesko rješenje za izazove Afrike. Samo će afričke inicijative koje su zamislili i implementirali sami Afrikanci utrti put buđenju Afrike.

Izvor

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.