Ko će zamijeniti Amfilohija kao najmoćniju ličnost SPC-a? - Balkan Times

Ko će zamijeniti Amfilohija kao najmoćniju ličnost SPC-a?

Ko će zamijeniti Amfilohija kao najmoćniju ličnost SPC-a?- Da li je upokojenjem mitropolita Amfilohija veći gubitak podnio Milo Đukanović ili Srpska pravoslavna crkva?

Ljupko Mišeljić

Posljednji put kada je visokorangirani političar htio preuzeti titulu predvodnika svetog trona Pećkog, bio je 28. jun 1989. godine. Ta tendencija još uvijek postoji ali nasljednicima politike koju je vodio taj visokorangirani političar danas je mnogo lakše jer egzarh svetog trona Pećkog je mrtav.

Upokojenjem Amfilohija, mitropolita crnogorsko-primorskog, upražnjeno je mjesto predvodnika, upravitelja dijeceze, organizacione jedinice koju Srpska pravoslavna crkva preuzima od Konstantinovog carstva. U SPC, tu titulu imaju tek dvojica. Jedan je mitropolit dabrobosanski i on je egzarh Dalmacije, kao geografske regije, a drugi je mitropolit crnogorsko-primorski i on je egzarh – kao što ste pročitali – svetog trona Srpske pravoslavne crkve.

Sad je jasno, ako dosad nije bilo, zbog čega je mitropolit Amfilohije bio najmoćnija ličnost Srpske pravoslavne crkve. Čak i da nije, on je to zvanično morao biti. Sad je nejasno, međutim, ko će biti njegov nasljednik na tom tronu. Patrijarh srpski nije i ne može biti, jer mu titulu poglavara SPC daje upravo čin arhiepiskopa Pećke patrijaršije. Ne može to biti ni Sinod Srpske pravoslavne crkve, jer mora postojati jedan predvodnik i upravitelj trona. To može biti tek novi mitropolit crnogorsko-primorski, jer nijednom drugom mitropolitu taj čin ne može biti dodijeljen.

Koga čeka tron Pećki?

Dok budući mitropolit ne bude rukopoložen, još uvijek je otvoreno pitanje koju će i kakvu ideju predstaviti novi egzarh, upravitelj trona Srpske pravoslavne crkve. Pa, ako novi egzarh svetog trona i progovori u neskladu s trenutnim prioritetom Vlade Republike Srbije, ako usljed toga Republika Srbija postane sekularna država koja ne slijedi vjerno ideju crkve prethodno usaglašenu sa vrhom države, opet se novom egzarhu može zamjeriti da retoriku svetosavlja nije oplemenio (čitaj: tribalizovao?) koliko mitropolit Amfilohije od 1991. godine do svoje smrti.

Čak i tada, najveći izazov biće pred Milom Đukanovićem, predsjednikom Crne Gore. SPC će rukopoložiti novog egzarha, pravoslavni vjerujući narod u Crnoj Gori koji sebe percipira kao Srbe prepoznaće i prihvatiti novog duhovnog i svjetovnog pastira i tako učvrstiti sabornost i jedinstvo. No, Milo Đukanović nikad više neće naći političkog oponenta s kojim je tako duboko i umno – barem u javnosti – ćutao. O ratnoj ljubavi prema Slobodanu Miloševiću, o agresiji na Dubrovnik, o neobilježenim mjestima zatočenja i stradanja, o zločinima počinjenim u prethodnom oružanom sukobu na teritoriji Crne Gore itd.

Da sve ne bi krenulo kud ne treba, tj. protiv novih prioriteta Vlade Srbije – sačuvati zdravlje i Kosovo – tu su Aleksandar Vučić, predsjednik Republike Srbije i Milorad Dodik, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske. Dvojica predstavnika izvršne vlasti u dvjema država nad tijelom novopredstavljenog u Gospodu mitropolita Amfilohija postali su simbolički novopredstavljenici njegovog čina. Postižući tako ono što nije mogao ni njihov politički predak govorom na Gazimestanu – spojiti se liturgijski sa svetim tronom Pećkim.

Da li će to trajati tek jedan dan, zavisi od budućeg rukopoloženog mitropolita crnogorsko-primorskog, od stava prema činu u koji je rukopoložen. Drugim riječima, od njegovog vlastitog određenja da li će na tronu Pećke patrijaršije biti predvodnik poput Amfilohija ili ne. Ukoliko to ne uspije, sasvim je moguće da neće dobiti podršku svih pristalica blaženopočivšeg mitropolita, i tada će njegovu ulogu definitivno preuzeti Aleksandar Vučić i Milorad Dodik uz blagoslov Njegovog Preosveštenstva Irineja, patrijarha srpskog. U tom slučaju, dijalog o budućnosti etnoklerikalnog imperijalizma srpske političke elite u takozvanom regionu vodiće se na relaciji Banjaluka – Beograd. Zasad, to Mila Đukanovića dovodi u najpovoljniji položaj, u položaj u kome ne mora kontrolisati svečane litije ili vidljivost koju religijska zajednica dobija u javnom prostoru Crne Gore.

Pred neograničenom moći

Ukoliko budući rukopoloženi mitropolit crnogorosko-primorski ipak preuzme titulu egzarha svetog trona Pećkog, prilagodivši retoriku amanetu blaženopočivšeg Amfilohija, tada će njegova moć u Crnoj Gori biti neograničena. Milorad Dodik i Aleksandar Vučić i dalje će biti tu, skupa s patrijarhom, da ga opomenu da to nije njegova lična moć već pravo Srpske pravoslavne crkve i obećane zemlje srpskih država koja se prostire i na teritoriji Crne Gore. I to Mila Đukanovića dovodi u nešto manje povoljan položaj, u situaciju da mora bratiti univerzalne vrijednosti ljudskih prava i civilnih sloboda koje Crna Gora treba da zaštiti.

Ako moć budućeg rukopoloženog mitropolita bude veća od moći blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, ukoliko pored njegovih pristalica okupi i one koji su se udaljili od crkve upravo zbog njenog predvodnika i egzarha, tada će njegove ideje i vizije biti dominantna političkih i društvenih gibanja u Crnoj Gori. Budu li to ideje i vizije kakve Katolička crkva danas propovijeda sa svojih poljskih katedri, izdižući katehetsku volju iznad univerzalnih ljudskih prava i civilnih sloboda, uzimajući sebi pravo da upravlja tijelom žene, tada Milo Đukanović neće imati niti jednu drugu mogućnost nego uspostavljanje državne strukture koja Crnu Goru mora učiniti potpuno sekularnim društvom.

U svakom slučaju, tek se blaženopočivši Amfilohije spasio od izvjesnosti budućih političkih inicijativa srpskog i crnogorskog državnog vrha, od izvjesne budućnosti posrnuća srpskog i crnogorskog društva u konfliktu mimohoda i taštini malih razlika, u poticanju i pozivanju na političke akcije koje bi opet on morao da predvodi kao 1991. godine. Da li će se od toga spasiti budući rukopoloženi mitropolit – to je pitanje na koje će pravovjernije, poptunije i tačnije odogovoriti referendumi o sekularizaciji Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije nego lični odgovor novog egzarha svetog trona Pećkog. Naravno, isključivo pod uslovom da te referendume pokrene moćniji i uticajniji političar od Mila Đukanovića. A to ćemo čekati duže nego političku intervenciju Evropske unije u de jure kanonizovanja žena suverena Poljske u njihovo čisto tijelo na usluzi svetoj materi Crkvi. Duže nego solidarisanje, međusobno organizovanje i umrežavanje inicijativa i aktivista za sekularno društvo u državama u kojima je trenutno na litici. Možda čak i duže nego srednji vijek kome takozvani region stremi najbrže, najjače i najbolje, progresivno, napredno, ispred svog vremena.

Izvor

(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes)

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.