Ali ovo nisu normalna vremena.I prije nego što je predsjednik Xi

Kina i miješanje u “američku sferu utjecaja”

Kina je najveći trgovinski partner za “američku sferu uticaja”, Saudijsku Arabiju, a kraljevstvo je najveći opskrbljivač naftom Kine, pa je normalno da se njihovi lideri sastaju i razgovaraju. sferu sferu sferu

Ali ovo nisu normalna vremena.

I prije nego što je predsjednik Xi Jinping kročio na saudijsko tlo, već se govorilo o “zamjeranju Washingtonu” i o miješanju u “američku sferu utjecaja”.

Tokom posjete Rijadu prije svega pet mjeseci, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Joe Biden rekao je grupi arapskih lidera da SAD “neće napustiti” Bliski istok i ostaviti “prazan prostor koji bi popunile Kina, Rusija ili Iran”. Biden je, također, pokušao uvjeriti saveznike da će ponižavajuće američko povlačenje iz Afganistana prošle godine zapravo osloboditi veću količinu resursa za dugi ostanak Amerike u Zaljevu i široj regiji.

Ali to nije odvratilo Xija ili njegove domaćine od organizovanja, pored bilateralnog samita, odvojenih samita sa arapskim državama i Vijećem za saradnju u Zaljevu (GCC) tokom posjete kineskog predsjednika Rijadu od 7. do 9. decembra. Da dodaju so na ranu, mogli bi se dodatno potruditi i učiniti da samiti izgledaju prestižnije od onih koje su organizovali za Bidena.

Podrška politike prema Ujgurima

Zašto? Pa, zato što su odnosi između SAD-a i Saudijske Arabije, slično kao odnosi između SAD-a i Kine, zategnuti uprkos američkim pokušajima da održe privid konstruktivne saradnje.

I Rijadu i Pekingu je dosta američkog pritiska da zauzmu stranu protiv Rusije u Ukrajini i pridikovanja o ispravnom i pogrešnom u okviru njihovih načina u “međunarodnom sistemu zasnovanom na pravilima” koji je nametnuo Zapad. Sve ih je ovo izgleda zbližilo.

Mlađa generacija zaljevskih lidera pokazuje više proaktivnosti dok traži veću nezavisnost od Washingtona kako bi učinila njihovo partnerstvo u oblasti energije, tehnologije i sigurnosti raznovrsnijim. Kina je za njih prirodni partner: traži pouzdane izvore energije i tržišta za svoje robe i usluge, i daje prioritet razvoju i trgovini nad demokratijom i ljudskim pravima.

Pojedini, ako ne i većina ovih zaljevskih lidera, protive se Bidenovim pokušajima da oživi nuklearni sporazum sa Iranom i njegovoj politizaciji pitanja ljudskih prava. Ranije ove godine, GCC je čak izrazio podršku za kontroverzne politike Kine prema muslimanima Ujgurima, koje su SAD i drugi osudili.

Bidenova administracija je 2021. kritikovala Saudijsku Arabiju zbog lošeg stanja po pitanju poštivanja ljudskih prava i zato što je to mogla sebi priuštiti, jer je na globalnom tržištu bilo viška nafte i plina. Zapadne nacije su također bile uporne u vezi prelaska sa fosilnih goriva na zelenu energiju.

Ali ruska invazija na Ukrajinu ranije ove godine potpuno je promijenila situaciju. SAD i njegovi evropski saveznici odjednom su se suočili sa ili nestašicom nafte i plina ili većim cijenama koje su usporile njihov ekonomski oporavak nakon pandemije. Nažalost, prelazak sa fosilnih goriva će se pokazati izazovnim i nategnutim.

Bidenov pokušaj da umiri Saudijce u nadi da će sniziti cijene nafte uoči američkih međuizbora bio je potpuni promašaj, jer je OPEC kojim de facto upravlja Saudijska Arabija odbio povećati proizvodnju nafte.

“Turnir u golfu”

I drugi zapadni lideri su se okušali u istom. Njemački kancelar Olaf Scholz posjetio je zaljevsku regiju u nadi da će pronaći zamjenu za ruske naftu i plin. Ali Kina ih je pretekla, potpisavši ugovore u vrijednosti od više desetaka milijardi dolara, iako i Evropa potpisuje energetske ugovore sa monarhijama u regiji.

Pa ipak, iako je energija centralna u novoj borbi za Zaljev, SAD nije frustriran samo zbog ugovora o nafti i plinu. Za razliku od zanimljivog i prijateljskog “turnira u golfu”, borba za Zaljev mogla bi se pokazati žestokom i divljom.

Bidenov ljutit, čak i očajan, pokušaj da učvrsti opadajući autoritet SAD-a u jednoj od najvažnijih sfera utjecaja pokreće strah da je Kina spremna i sposobna da popuni prazninu koju Amerika može ostaviti u regiji i šire.

Na kraju krajeva, SAD se okrenuo Aziji da suzbije Kinu u usponu u vrijeme kada Peking sve više usmjerava pažnju na Zaljev i Bliski istok, kako bi osigurao više trgovine i investicija nego ikada prije.

Peking je uspostavio pomorsku bazu u Djiboutiju, rasporedio flotilu u Zaljevu, i ostvario strateška partnerstva sa Alžirom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Iranom. Također je održao velike pomorske vježbe sa Rusijom i Iranom.

Za razliku od energetski obezbijeđenog SAD-a, Kini treba zaljevska regija da je opskrbi naftom i plinom koji su joj potrebni da održi i ojača svoj ekonomski rast i vojnu mašinu i da postane svjetska sila.

I to je upravo ono što iritira Washington. Kao supersila, Amerika je dominirala ovom regijom decenijama bilo kroz meku ili tvrdu moć, uključujući skupe vojne investicije otkako je Carterova doktrina iz 1980. odredila da će SAD koristiti vojnu silu, ukoliko je nužno, da odbrani svoje nacionalne interese u Zaljevu.

Skupi sudar

SAD ne želi da dijeli sve to sa nekim koga smatra revizionističkom azijskom silom koja želi preoblikovati međunarodni poredak. Nakon što je reprezentacija SAD-a ispala sa Svjetskog prvenstva u Kataru, na društvenim mrežama pojavila se šala koja sarkastično primjećuje da je ovo najbrže što je SAD ikada napustio Bliski istok.

Washington će insistirati na imanju prava glasa u vezi oblika i forme odnosa između Kine i GCC-a, što će bez sumnje stvoriti nove diplomatske, pa čak i geopolitičke tenzije. Ali kao što sam pisao prošle godine, vijeće se još ne bavi revizionizmom Pekinga.

Za razliku od Sovjetskog saveza, Kina je duboko integrisana u međunarodni sistem koji predvodi SAD, i ne traži svjetsku dominaciju kroz alterantivnu globalnu ideologiju, čak i ako insistira na tome da učestvuje u formulisanju principa novog svjetskog poretka kao ravnopravan partner.

Kako piše Scholz u predstojećem izdanju Foreign Affairsa: “Uspon Kine ne opravdava izolaciju Pekinga ili suzbijanje saradnje. Ali, ni rastuća moć Kine ne opravdava zahtjeve za hegemonijom u Aziji i šire. Nijedna država nije dvorište neke druge, i to važi za Evropu, kao i za Aziju i svaku drugu regiju.”

Nažalost, historija nam govori da sili u usponu i dominantnoj sili nesumnjivo predstoji skupi sudar. Ali historija nas uči i da učimo iz historije; da uvidimo kako prilagođavanje i integracija nadjačavaju dosluh i konfrontaciju.

Nijedna regija to ne zna bolje od Bliskog istoka jer je iskusila dobar dio sukoba i rata.

Izvor

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.