Kletva državnog terorizma za međunarodni poredak; od Sarajeva do Bagdada (4) Kasim Sulejmani

Kasim Sulejmani – Od Sarajeva do Bagdada ;Uprkos brojnim nastojanjima da se definira fenomen teorizma, još ne postoji niti jedna općeprihvaćena definicija. Poznati Littreov rječnik riječ terorizam označava kao “zavođenje vladavine panike i straha”.

Alija Adilović

Prihvatimo li ovu definiciju, teror onda nije individualan afektivni čin, već skupno, organizirano djelo i, čak, politička strategija! Među svim oblicima i vrstama teroizma, posebno je intrigantan pojam “državnog teorizma”.

Kasim Sulejmani

U zoru 3. januara 2020. godine, svjetski su mediji objavili vanrednu vijest koja je šokirala veliki broj ljudi na Bliskoom istoku i svijetu uopće, ali i izazvala duboku zabrinutost državnih i vojnih zvaničnika. Atentat na zapovjednika u borbi protiv ISIL-a na Blsikom istoku, po izravnoj zapovjedi američkog predsjednika Trupma izazvao je brojne rasprave.

Po općem priznanju svjetskih medija i javnog mnijenja uopće, generalu Kasimu Sulejmaniju pripadaju najveće zasluge za poraz terorističke skupine ISIL. Osim toga, Sulejmani je uživao velike simpatije naroda na Blsikom istoku i nije bilo razloga za njegovo ubojstvo. Pa čak ni za Amerikance ono ne predstavlja nikakav izravan interes.

S druge strane, postoji i važna činjenica koja ovaj atentat izdvaja u odnosu na  ovdje spominjane. Naime, u ovom slučaju jedan visoki vojni zvaničnik boravi u zvaničnoj posjeti susjednoj državi, na poziv tamošnje Vlade, i biva  ubijen na izravnu zapovijed predsjednika treće države koja odmah preuzima odgovornost. Drugum riječima, ovaj se atentat razlikuje od drugih po tome što je u njemu  zapovjednik i ključni kreator ubojstva najviši državni zvaničnik.

Američki analitičar i publicist Kevin Barrett o Kasimu Sulejmaniju kaže: „Sulejmani je najuspješnija vojna ličnost u svijetu u borbi protiv terorizma.“ Njegova je borba bila iskrena dok su drugi sjedili na dvije stolice istovremeno se boreći protiv ISIL-a i pružajući mu podršku iza kulisa. Sulejmani je vodio snage koje su bile sačinjene od domaćih ljudi s terena, ljudi koji su bili uvjereni u poraz ISIL-a, ljudi koji su bili predani toj borbi, a ne ljudi koji su se borili zarad nekakve materijalne naknade. Nisu to bili nikakvi plaćenici.

Ovaj se atentat razlikuje od ranije spomenutih i po tome koje su skupine polučile stanovitu korist. Dvije su skupine onih kojima je uveliko koristilo ubojstvo generala Sulejmanija: Izrael koji je brinuo zbog značajno velike moći kojom je u regiji raspolagao Sulejmani. Izraelski su zvaničnici redovito generala Kasima Sulejmanija predstavljali kao opasnost broj jedan za Izrael. Jer, pristalice Sulejmanija su na neki način okružili Izrael: Libanon – Palestina – Sirija. Strah od Sulejmanija i njegovih pristalica sprječavao je Izrael da još inentenzivnije djeluje protiv Palestinaca. Zato je tek nakon ubojstva generala Sulejmanija predstavljen tzv. Dogovor stoljeća i započela realizacija normalizacije odnosa između arapskih zemalja i Izraela. Iako udaljenost između Teherana i Tel Aviva iznosi 1500 kilometara, Sulejmani je iranske granice doveo u samo dvorište Izraela. Izraelski su zvaničnici zaista strahovali od Sulejmanija. Stoga je jasno da se Izrael možda više nego iko drugi obradovao ubojstvu Sulejmanija te to nije niti skrivao.

• Kletva Državnog Terorizma Za Međunarodni Poredak; Od Sarajeva Do Bagdada (1)
• Kletva Državnog Terorizma Za Međunarodni Poredak; Od Sarajeva Do Bagdada (2)
• Kletva Državnog Terorizma Za Međunarodni Poredak; Od Sarajeva Do Bagdada (3)

Druga skupina koju je obradovalo ubojstvo Sulejmanija jesu ostaci ISIL-a. Ovaj se pokret pokazao veoma žilavim. ISIL je ustvari nastao iz mnogo starije organizacije Al-Qaide u Iraku. I samo zahvaljujući velikim vojnim operacijama kojima je rukovodio general Sulejmani od 2016. do 2019. godine bilo je moguće okončati upravljanje ISIL-a na značajnim dijelovima iračkog i sirijskog teritorija. Zahvaljujući Sulejmaniju su mnogi pripadnici ISIL-a poginuli a mnogi odvedeni u zatvore. No, ISIL je imao još jedan razlog za zadovoljstvo – odluka američkog predsjednika da preuzme odgovornost za ubojstvo generala Sulejmanija za njih je značila likvidaciju njihova najvećeg i najopasnijeg neprijatelja rukom stranaca, bez ikakve odgovornosti samoga ISIL-a. Nadalje, da je na tragu ovoga atentata kojim slučajem došlo do otvorenog sukoba Irana i Amerike, u regiji bi ISIL ponovo povratio snagu. I ovako je ISIL koji je brojao posljednje dane svoga života, na krilima Sulejmanijeve smrti uspio povratiti dušu. Otuda, još jednom valja postaviti nekoliko pitanja: Odakle je nastao ISIL? Ko ga je napravio? Koje države i vlade su ga osnovale, a koje podržale? I, koje su mu pomogle da se vrati iz mrtvih?

Kada govorimo o ovom terorističkom činu, valja podsjetiti i na njegovu pravnu dimenziju. S aspekta međunaordnog prava i pravila koja tretiraju upotrebu sile, ovaj se čin može okvalificirati kao nezakonit i nelegitiman. Prije svega, njime je prekšena Povelja UN-a u dijelu koji se odnosi na upotrebu sile u međunarodnim odnosima, a na ovaj se čin ne može primijenti niti jedna iznimka koja je s tim u vezi spomenuta u Povelji. Potpuno je jasno da ubojstvo generala Sulejmanija ne počiva niti na jednoj odluci Vijeća sigurnosti UN-a. A takvo što nije ustvrdila nijedna međunarodna instanca. S druge strane, atentat nije moguće opravdati ni pozivanjem na načelo prava na odbranu, obzirom da je za takvo što neophodno bilo nesumnjivo dokazati da je general Sulejmani zapovijedao izravnim napadom na američke trupe ili da je bilo sasvim izvjesno da će se takvo što uskoro dogoditi. A u konkretnom slučaju ne postoji nijedan vojni napad na američke snage koji bi se mogao pripisati Sulejmaniju, niti je tvrdnja o skorom izvjesnom napadu na američke ciljeve ikada dokazana. E da bi se ovo ubojstvo moglo podvesti pod načelo „legitimne preventivne odbrane“. K tome, ako prihvatimo američku tezu o prisustvu u Iraku radi borbe protiv ISIL-a, ako povjerujemo da je to zaista američki interes i cilj, pa general Sulejmani je više nego iko pomogao u toj borbi. Na koncu, tvrdnja o postojanju plana za napad koji bi se dogodio u daljoj budućnosti, ne može se dovesti u vezu s pravnim propisima koji tretiraju upotrebu vojne sile u međunarodnim odnosima niti korespondira s međunarodnom sudskom praksom, niti ima potporu u pravnoj doktrini.

 Umjesto zaključka

Jedno od specifilnih obilježja državnog terorizma jest relativitet ovog fenomena. Niti među državama, niti među međunarodnim organizacijama, ne postoji jedinstven indikator ili kriterij na osnovu kojeg se utvrđuje i precizno određuje akt državnoga terorizma. Tako, naprimjer, Hamas sebe smatra oslobodilačkom organizacijom i svoje operacije protiv Izraela odbrambeno-oslobodilačkim; a Izrael ovu organizaciju smatra terorističkom. S druge strane, opet, mnoge muslimanske zemlje optužuju Izrael za državni terorizam, a Izrael svoje vojne operacije karakterizira legitimnim odbrambenim djelovanjem.

Kakogod, jasno je da uprkos sveprisutnim parolama o ljudskim pravima i slobodama, teror je i dalje dio agende nekih moćnih država u svijetu. Sigurnosne i obavještajne agencije nakon Drugog svjetskog rata pa sve do naših dana bavile su se i bave likvidacijom državnih i vojnih zvaničnika kako bi „odsijecanjem zmijske glave“ odnos snaga na terenu preokrenule u svoju korist.

Da smo ovo pisali i objavili prije nekoliko godina, čitatelji bi nam se smijali i optuživali autora za fantazmu i paranoju. Međutim, u svjetlu dokumenata koje je objavio Julian Asange (Wikiliks) ali i Edward Snouden, sad pouzdano znamo da obavještajne agencije velikih sila posežu za svim i svačim kako bi zaštitili svoje interese. Uključujući i narušavanje nacionalnog suvereniteta pojedinih država, kršenje temljnih prava građana drugih država pa i svojih vlastitih sugrađana! Špijuniraju sve i svakoga; i prijatelje i neprijatelje, i zvaničnike i obične građane diljem svijeta! Avet državnog terorizma i dalje se nadvila nad našim svijetom!  Međutim, ne može se više pod egidom „teorija zavjere“ izbjegavati odgovore na zapitanost svjetskog javnog mnijenja! Mašina organiziranog ubijanja od strane obavještajno-sigurnosnih agencija diljem svijeta i dalje radi. Svaka organizacija ili država koja se suprotstavi njihovim interesima može biti potencijalna meta. Pa čak i osoba poput američkog predsjednika Kenedija.

Niti je atentat na Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914. bio prvi takve vrste u povijesti, niti je atentat na Kasima Sulejmanija u Bagdadu 2020. posljednji.