Je li Putin izgubio svoj šarm? - Balkan Times

Je li Putin izgubio svoj šarm?

Je li Putin izgubio svoj šarm? – Veći dio prošle decenije Putin je bio daleko manje zainteresovan za rješavanje domaćih problema

Nina L. Khrushcheva

Koliko se tog može promijeniti u godinu dana. U jesen 2019, ruski predsjednik Vladimir Putin dobro je kotirao. Uskomešanost na Zapadu, uključujući Donalda Trumpa na predsjedničkoj poziciji, dramu oko Brexita i evropske svađe oko pitanja koja variraju od migracije do energije, omogućila mu je da gradi reputaciju mirne, asertivne ruke u globalnoj politici. Sada je ta smirenost počela više nalikovati na sklerozu, sa implikacijama daleko širim od ruskih granica.

Kriza u vezi COVID-19 često se predstavlja kao odstupanje, besprimjerna kriza koja zahtijeva sasvim novi odgovor. Ali iako je to možda istina, mnogi od izazova koje je pogoršala u Rusiji i na Zapadu bili su prisutni mnogo prije pojave SARS-CoV-2.

U SAD-u je ova pandemija produbila ekonomsku neravnopravnost, pojačala je rasne tenzije i pogoršala političku polarizaciju. U Evropi je pojasnila koliko je nepouzdan postao transatlantski odnos. A u Rusiji je razotkrila inerciju Putinovog režima, pogoršavši ono što je u sutštini „kriza stabilnosti“.

Ovo je druga strana Putinove navodne smirenosti, koju on i njegovi poslušnici odavno predstavljaju kao protuotrov za miješanje Zapada. Kremlj je morao intervenisati u Ukrajini i Siriji kako bi stabilizirao regije koje je poremetio zapadnjačku utjecaj ili avanturizam. I Rusija je morala prepraviti svoj Ustav, kako bi produžila Putinovu vladavinu, moguće doživotno, jer samo on može zaštiti Rusiju od zbrke koja je obavila ostatak svijeta.

Dobar odgovor u Moskvi

Ali kako je premijer iz Jeljcinovog vremena Viktor Černomirdin, jednom slavno rekao „Željeli smo napraviti bolje, a ispalo je kako je oduvijek bilo.“ Odmah nakon referenduma, Putinovo „stabilno vođstvo“ postalo je ne samo nestabilno, već i nekako neinspirativno.

Iako ruski odgovor na krizu u vezi korona virusa nije bio katastrofalan kao američki, indijski ili čak španski, to nije tako zahvaljujući Putinu, koji je ostao zaštićen u Kremlju, dok su se guverneri i državne institucije nadmetali za priznavanje svog „superiornog“ odgovora na krizu. Ne iznenđauje onda da je ovo proizvelo neravnomjerne rezultate. U Moskvi je sveprisutni radoholičarski načelnik Sergej Sobjanin, organizovao dobar odgovor, uprkos nekim organizacionim propustima.  U drugim predjelima kao što su Magdan i Kalmikija, mjere su bile prošarane.

Sve u svemu, država je ponudila minimalnu podršku malim biznisima i radnicima, uprkos njihovoj ključnoj ulozi u ekonomiji. Čak je i Putinu odani ministar finansija Aleksej Kudrin, nedavno priznao nerazboritost u ovom pristupu, koji je u velikom kontrastu sa dugogodišnjom upotrebom „hljeba i igara“ – sajmova, besplatnih koncerata i nacionalnih praznika – kojima je Kremlj držao ljude dovoljno zadovoljnim i odvraćao im pažnju da ne bi protestovali.

U ovoj promjeni se nazire dašak staljinizma. Kada mu se primicao kraj, Staljin se fokusirao na lov na neprijatelje naroda i na pravilno funkcionisanje sigurnosnog aparata, a sve ostalo je otišlo u drugi plan. Nakon smrti su na njegovom stolu pronađene gomile neotvorenih, nepotpisanih dokumenata.

Putin, koji sve više liči na Staljina, se izgleda zamorio od većine zahtjeva liderstva. Veći dio prošle decenije, ruski predsjednik Vladimir Putin bio je daleko manje zainteresovan za rješavanje domaćih problema, nego za uspostavljanje Rusije kao važnog, pa čak i zastrašujućeg igrača na svjetskoj pozornici. Ali danas, iako je ostalo nešto entuzijazma za miješanje u američke predsjedničke izbore, borba sa Evropskom unijom u vezi velikih i malih stvari doima se manje uzbudljivom.

Trovanje Alekseja Navaljnog

Naprimjer, Putin nije imao mnogo za reći o trovanju svog glavnog opozicionog rivala Alekseja Navaljnija. Bio Putin ili ne iza ovog loše izvedenog poduhvata, to je za njega bilo poniženje, a neodlučna poricanja Kremlja odala su u kakvom je rasulu njegov režim.

Isto tako, nakon što su u Bjelorusiji počeli protesti zbog namještenih izbora, Putin je čekao da prođu sedmice prije nego je izrazio podršku moćniku Aleksandru Lukašenku. A i kada je to napravio, u tome je bilo malo starog Putinovog snažnog stava. Izgledao je kao da mu nije stalo.

Istina, na najnovijoj sjednici Kluba za diskusiju Valadaj, Putin je, obraćajući se online, potvrdio status Rusije kao glavnog nasljednika Sovjetskog saveza (dok je isto tako citirao primjer Bjelorusije da tvrdi, ponovo, da se Rusija ne miješa u poslove drugih država). Ali njegovo je obraćanje izgledalo neodlučno i rezervisano.

Putinov odgovor na eskalirajući sukob u vezi Nagorno-Karabaha, separatističke armenijske enklave u Azerbejdžanu, odaje sličnu letargiju. Kada su se Armenija i Azerejdžan sukobili prije četiri godine, Rusija je uspjela ugušiti taj sukob za četiri dana. Ovaj put borbe traju već mjesec dana i ne smiruju se. Možda osjećajući da je Putin suzdržan, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan staje na stranu Azerbejdžana.

U međuvremenu su rašireni protesti u Kirgistanu prislili vladu da poništi rezultate parlamentarnih izbora od 4. oktobra i nagnali su vladu da da ostavku. Iz Kremlja su rekli da postojeći sigurnosni sporazum obavezuje Rusiju da spriječi da ova situacija eskalira. Ali ova država i dalje je u haosu.

Urušavanje kirgistanske vlade možda pruža Putinu priliku da vidi svoju sudbinu. Bez sumnje, on je isplivao iz slične krize jednom ranije, kada se vratio na predsjedničku poziciju 2012. U to vrijeme su negativni rezultati anketa poslužili kao poziv na buđenje, i osvježeni Putin je odigrao sa nekoliko geopolitičkih karata – pruživši azil bivšem saradniku američkih obavještajnih službi Edwardu Snowdenu, pripojivši Krim i intervenišući u Siriji – što je ponovo ojačalo njegovu reputaciju snažne sile.

Ali Putinova popularnost i danas opada – a to izgleda nije dovelo do značajne razlike. Inercija i staganacija njegovog režima su opipljivi, a takva je i nastupajuća sjenka nevažnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor

(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes)

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.