Balkan Times

I Kurdi polažu nadu u predsjednika Bidena

Koronadiktatura

I Kurdi polažu nadu u predsjednika Bidena – Ne znam je li i o kome drugom osim Bosancima američki predsjednik Joe Biden govorio s tolikim saosjećanjem s njihovom patnjom nanesenom od većih ili manjih susjeda, kao što je govorio o Kurdima.

HAJRUDIN SOMUN

Kad je kao predsjednik senatskog komiteta za vanjsku politiku kopnenim putem iz Turske stigao u Erbil, u kurdistanskom parlamentu je održao vatren govor podrške, ali su mu Kurdi ipak rekli: “Ono što naše svako dijete nauči jeste da su nam planine jedini prijatelj.” Shvativši šta ciljaju, odgovorio je: “Planine vam nisu jedini prijatelji.”

Bilo je to u decembru 2002, a na kraju 2020. u Erbilu se slavilo, kao i u Sarajevu. Masud Barzani, koji je poslije svog oca Mustafe Barzanija četiri decenije bio na čelu iračkih Kurda i često se susretao s Bidenom, a odskora ustupio svom bratiću Nečirvanu položaj predsjednika iračkog Kurdistana, uputio mu je poruku u kojoj kaže: “Izražavam srdačne čestitke, moj prijatelju, na tvojoj pobjedi.

Iskreno se nadam i molim da će slobodan svijet pod tvojim vođstvom vidjeti više mira i napretka.” Kako se ne bi radovao kad je s američke i svjetske scene otišao čovjek, Donald Trump, koji je jednostavno rekao: “Ja ne volim Kurde”. Doduše, bilo je još naroda koje nije baš begenisao, kao što su Crnogorci. Ali je Kurde, posebno one koji nastanjuju sjever Sirije, Trump ostavio na milost i nemilost turskim i proturskim vojskama, iako su se najhrabrije borili i najviše ginuli u ratu protiv Al-Bagdadijeve fantomske islamske države.

Među zemljama i narodima koji se raduju Trumpovom porazu, a polažu nade u pomoć i podršku Bidenove administracije, Kurdi su u samom vrhu. Niko poput njih na Srednjem istoku, osim Izraela naravno, nije imao toliko povjerenje u Amerikance otkako su im Britanci poslije Drugog svjetskog rata prepustili primat u tom regionu. I nijedan regionalni faktor, osim opet naravno izraelskog, nije u svoju strategiju i nacionalnu sudbinu toliko inkorporirao, bolje reći uvukao Ameriku. Ali nikoga nisu toliko puta Amerikanci ni izdali kao Kurde.

Ustvari, Amerikanci su samo nastavili ono što su Britanci činili poslije Prvog svjetskog rata kada je kurdska pradomovina rasturena po zemljama nastalim na ruševinama Osmanske imperije. Britanci su tada skršili jednu po jednu pobunu Šejha Mahmuda, pogazili obećanje autonomije Kurdima i s polja oko Kirkuka godinama crpili naftu, najčistiju na Bliskom istoku. Za najtežu američku izdaju Kurdi optužuju Henryja Kissingera.

Za vrijeme druge velike kurdske pobune protiv baasističkog režima u Bagdadu 1971-1975, koju oni nazivaju revolucijom, pod palicom Washingtona Iran i Izrael su pomagali i vojno snabdijevali Mustafu Barzanija i njegove “pišmerge”, “naprijed do smrti”.

Ali kad je iranski šah Pahlavi od Sadama Huseina isposlovao teritorijalne koncesije u Šat Al-Arabu, prekinuo im je doturanje oružja i hrane, pa je iračka armija skršila pobunu na sjeveru zemlje i natjerala Kurde u zbjeg po nedostupnim planinama.
Prema današnjim analitičarima tadašnje Kissingerove doktrine o balansu snaga i interesa, on se ponašao prema američkoj hladnoratovskoj strategiji, pa su njeni glavni oslonci u regionu, Izrael i Iran, bili mnogo važniji od tamo nekih plemenskih vođa Barzanija.

A bilo je to i vrijeme kada je američka armija obavljala posljednje bitke u Vijetnamu, diplomatija zauzeta okrutnim ratom Pakistana protiv Bangladeša, a CIA obaranjem Salvadora Allendea u Čileu. Da tada Amerikanci nisu Kurde prepustili Sadamu, on se ne bi usudio da tokom naredne decenije vrši brutalno etničko čišćenje tog naroda. Vrhunac je bila Halabdža, jedna od genocidnih znamenki prošlog vijeka, poput Gernike i Srebrenice.

Tada, 11. marta 1988, za nekoliko sekundi hemijskim oružjem je usmrćeno pet hiljada ljudi i sve živo u tom kurdskom gradu na granici s Iranom. A u cijeloj operaciji Anfal pogubljeno je ili nestalo, po skromnijim procjenama, oko 80.000 Kurda.

Halabdža je morala ostaviti dubokog traga u svijesti svakog zdravog razuma koji se bavio zbivanjima Srednjeg istoka, pa i samog Joe Bidena koji je naredne tri decenije, kao američki senator i potpredsjednik, bio često zaposlen upravo Irakom i Kurdima. A posebno zato što je srce tog Amerikanca, što smo i mi u Bosni i Hercegovini svjedočili, slabo na takve ljudske patnje izazvane i počinjene zlodusima poput Sadama Huseina koji ne prezaju od istrebljenja cijelog jednog naroda.

judska prava, od prava na dostojanstven život do slobode mišljenja i izraza, bila su Bidenova vodilja u životu i političkoj karijeri. Od tih temeljnih ljudskih prava, kako je već naznačio u prvim danima i kao predsjednik SAD-a, ne odustaje ni u odnosima sa svjetskim silama, Rusijom, još više s Kinom, pa kako ne bi s mnogo manjim i neznatnijim zemljama i narodima, poput Kurda.

Drukčije je, međutim, biti parlamentarac, čak i potpredsjednik, nego predsjednik SAD-a, što je Joe Biden konačno postao. Ako se pretpostavi da će se uskoro riješiti trenutno najveće brige, pandemije koronavirusa i njenih posljedica po američko društvo, i ako se uzme u obzir prednost američkih geopolitičkih interesa nad ljudskim pravima, Bidena po svijetu čekaju mnogo veće brige od Kurda. Ranije se zalagao za njihovu sudbinu u Iraku, kao i za opstanak te zemlje, ali kurdsko pitanje tinja i povremeno bukne u još tri regionalne zemlje, Turskoj, Iranu i Siriji.

On se i kao potpredsjednik suočavao s tom dilemom upravo u Iraku. U jeku divljačke ofanzive isilovaca zalagao se za opstanak, pa i jačanje američkog vojnog prisustva u toj zemlji kako bi se, poslije osvajanja Mosula, zaustavio pohod na kurdski Erbil, ali se ipak povinovao odluci svog predsjednika Baracka Obame da se američki vojnici povuku sa Srednjeg istoka.

Našavši se sada u “Obaminoj koži”, opseg Bidenovih ličnih simpatija biće podređen široj strategiji američkih interesa koji nalažu očuvanje cjelovitosti Iraka koji, mada skrojen vještački po planu Winstona Churchilla, ipak postoji punih stotinu godina. A upravo ovih nekoliko godina, s Trumpovim pogoršanjem odnosa s Iranom, postalo je još važnije ne razbijati postojeće granice Iraka. Pri tome predsjednik Biden neće imati problema pošto, uprkos simpatijama prema težnjama Kurda za što većom autonomijom, nije imao dilemu kao što su je imali brojni američki kongresmeni i diplomate, koji su zastupali podjelu Iraka na tri države, sunitsku, šiitsku i kurdsku.

O tome je javno u Erbilu govorio nama u Bosni dobro poznati Richard Holbrooke, a u Hrvatskoj još poznatiji ambasador Peter Galbraight. On je tu zemlju dijelio i u cijeloj knjizi “Kraj Iraka”, evo je imam na svojim policama. Kad smo se negdje kasnije sreli, Peter je rekao kako nikad neće zaboraviti kako smo zajedno obišli sarajevsku Vijećnicu, iz koje je još kuljao dim poslije paljevine koju je Karadžić naredio s Trebevića. Potpredsjednik Joe Biden je, pokušavajući da sredi zemlju poslije haosa načinjenog američkom invazijom 2003, dolazio u Irak čak 24 puta.

Kao predsjednik, kad Kurdi dođu na red, Biden će vjerovatno pitati Nečirvana Barzanija, unuka Mustafe Barzanija, da li je bila mudra odluka da se u oktobru 2017, uprkos protivljenju iz Washingtona, održi referendum o nezavisnom Kurdistanu. Nije se taj referendum dopao drugima po svijetu, a Turska i Iran zamalo nisu zajedno izvršili invaziju na irački Kurdistan. Karakteristično je da su za tu priliku u Erbil stigli samo Francuzi, stari britanski rivali za mandat u Kurdistanu. Uz ministra vanjskih poslova Bernarda Kouchnera bio je tamo i filozof Bernard Henry Levy, ali i tadašnja šefica hrvatske diplomatije Vesna Pusić, koja je predvodila međunarodne posmatrače referenduma. Zbog toga su se na nju obrušili zagrebački opozicionari i mediji. Njoj su se svidjeli Kurdi za čije je “pišmerge” rekla da su bili “najučinkovitiji borci protiv Islamske države”, a Kurdima se još obratila riječima: “Zahvalni smo za to i cijenimo vaše glasove i što ste izrazili želju kako želite živjeti.” Kad smo kod Vesne Pusić, da podsjetim kako iz BiH niko od zvaničnika nije kročio u Kurdistan, kao ni u Irak, uostalom, u kojem je do pojave isilovaca djelovalo više od trideset hrvatskih firmi.

O drugoj za sudbinu Kurda najvažnijoj zemlji niko nije dao bolji i kraći odgovor od Joe Bidena. Krajem 2017, kad su ga pitali zašto nije učinio više za njihovu borbu, odgovorio je samo: “Turska.” Deset godina ranije, kad su ga u Erbilu ubjeđivali da neće nikada odustati od nezavisnosti Kurdistana, upozorio ih je šta bi ih moglo očekivati: “Turci i Iranci bi vas pojeli žive, napali bi vas, nastupio bi sveopšti rat.”

Ako ostavim po strani položaj Kurda u Iranu, gdje ih ima desetak od oko 35 miliona, zato što nisu među prioritetima američke politike prema toj zemlji, ostaju Turska i Sirija.

Turski “kurdski sindrom” postoji još od Ataturkovog vremena. Jedini ratovi u kojima je turska armija učestvovala otkako je postala turska, a ne osmanska, bili su ratovi s Kurdima na vlastitoj teritoriji, povremeno upada na sjever Iraka, goneći pripadnike secesionističkog PKK-a, i posljednjih desetak godina u Siriji, opet uglavnom zbog Kurda.

Rat protiv Asadovog režima izbacio je na površinu dugo zatajen otpor sirijskih Kurda, čije su udarne jedinice, uz podršku američke avijacije, izvojevale odlučujuće bitke protiv “islamske države”, ali ih Turska smatra isturenim krilom PKK-a. Te “jedinice narodne odbrane” jesu ideološki bliske ultraljevičarskom PKK-u, bore se za svoju autonomiju u okviru Sirije, uspostavile su i vladu kurdske provincije Rodžave, ali ih vlada u Ankari, kao i turski PKK, smatra prijetnjom svojoj teritorijalnoj cjelovitosti.

Trumpova administracija je u Siriji povlađivala Turskoj i tražila od Kurda da prihvate tursku okupaciju graničnog pojasa.

A kad su se u prostor napušten od Amerikanaca još spustili Rusi, koji zajedno s Irancima brane režim u Damasku, sve je više kopnila nada u opstanak kurdske Rodžave.
Mnogo zamršenije sirijsko stanje zatekla je Bidenova pobjeda. Sirijski Kurdi su joj se obradovali, smatraju je “Božjim darom”.

Nadaju se da će im biti naklonjeni diplomati koje je naimenovao za sirijsku krizu, ali će im, što god budu predlagali svom predsjedniku, a što ide u korist Kurda, morati biti na umu neumitna činjenica: da je Turska članica NATO-a i da se s njenim predsjednikom Erdoganom, volio ga Biden ili ne, mora biti pažljiv kako se ne bi dalje odmicao od zapadne vojne alijanse prema Rusiji i Kini.

Još kao potpredsjednik Joe Biden se divio hrabrosti sirijskih “pišmerga” u odbrani grada Kobane, ali je kasnije od njih tražio da pređu na istočnu obalu Eufrata kako bi zadovoljio zahtjev tako važne članice NATO-a.

Ili, kao što u analizi američke kurdske politike kažu Aykan Erdemir, bivši član turskog parlamenta i Philip Kowalski, ekspert za Tursku u američkoj Fondaciji odbrane demokratije: “Pravi test Bidenovih prokurdskih osjećanja biće u tome da li će ga potreba pragmatične saradnje s Ankarom i Bagdadom prisiliti da umekša svoju obavezu rečenu Kurdima da planine nisu njihov jedini prijatelj.”
DVIJE STRUJE
A meni je ostalo da se obratim Safinu Dizaiju, starom dobrom prijatelju iz iračkog Kurdistana i iz jedne od najuglednijih kurdskih plemenskih loza, da mi kaže kakva su očekivanja njegove vlade iz Erbila od predsjednika Bidena.

Kad smo se ponovo sreli prije pet godina u Erbilu, on me podsjetio kako me nikad nije mogao zaboraviti pošto sam sredinom 1990-ih, na jednom diplomatskom prijemu u Ankari gdje je bio predstavnik Barzanijeve stranke KDP, glasno izgovorio “Kurdistan ya-neman” (Kurdistan ili smrt), a on, okrećući se oko sebe, stavio kažiprst ispred usana. A evo u Erbilu mi je, zajedno s direktoricom Energoinvesta Biserom Hadžialjević, priredio sjajan doček i susret s predsjednikom Kurdistana Masudom

Pričali smo dugo o svemu što se odnosilo na Kurde. Radovalo me da odavno nema otvorenih sukoba, iako i dalje traju tenzije između dvije struje iračke politike, koju iz Erbila vodi Barzanijev KDP (Kurdska demokratska stranka), a iz Sulejmanije Talabanijev PUK (Kurdistanski patriotski savez). Oni su, podsjećali smo se, baš u godinama kada je trajala agresija na Bosnu i Hercegovinu, od 1992. do 1994, vodili žestoki građanski rat.

I njihov su sukob kao i rat u Bosni, čak iste godine, zaustavili Amerikanci. Safin Dizaji je tada bio najbliži saradnik Nečirvana Barzanija, a sada je ministar za vanjske poslove u KRG-u, vladi iračkog Kurdistana. U čestom smo kontaktu bili ove zime 2021, pa mi je u tom novom svojstvu baš za ovaj prilog poslao poruku u kojoj kaže:
“Nisu velika očekivanja da će Irak biti značajan prioritet Bidenove administracije. Oni imaju drugih prioriteta, kao što su unutrašnje podjele, ekonomija, pandemija, Kina.

Iran je, naravno, važno pitanje, svi očekujemo kako će Amerikanci otvoriti tu fajlu i vratiti se pregovorima i nuklearnom sporazumu. Irak je, prirodno, važna regionalna zemlja, ali je jasno u pozadini Irana, pa SAD moraju da u svoju ukupnu politiku u regionu uključe Iran, možda čak i Siriju…

Što se tiče nas u Kurdistanu, mnogi ljudi na visokim dužnostima u novoj administraciji, uključujući samog predsjednika Bidena, poznaju region, a kurdske lidere i lično. Jedna iračka politika i strateški sporazum s Bagdadom dominiraće dnevnom politikom.

Oni će ohrabrivati KRG da razgovara i postigne sporazum s Bagdadom i da održimo unutrašnje jedinstvo u Kurdistanu. Mislim da će to biti njihova politika ukoliko se ne dogodi nešto dramatično, više raketnih napada…”

Mislio je na rakete koje su prije desetak dana pale na američku vojnu bazu blizu erbilskog aerodroma. Jedan građevinski izvođač je poginuo, nekoliko američkih vojnika ranjeno.

Bio je to, poslije dolaska Bidenove administracije, prvi ozbiljniji napad na snage koalicije koje su pod američkom komandom pomagale Iraku u borbi protiv ISIL-a. Vjerovatno ga je izvršila neka šiitska militaristička grupacija koja se naziva Čuvarima krvi (Avlija al-damm). Safin ima pravo, nikad se ne zna kad će se na Srednjem istoku dogoditi “nešto dramatično”.

Izvor

Exit mobile version