Evropska perspektiva zapadnog Balkana je u magli - Balkan Times

Evropska perspektiva zapadnog Balkana je u magli

Evropska perspektiva zapadnog Balkana je u magli. Magla se spustila na oba kraja puta – Evropa se suočila sa zamorom proširenja i sa podozrenjem gleda ka preostalim državama kojima je obećano članstvo. Mađarski i poljski bauk autoritarnosti, populizma i netrpeljivog konzervativizma se nadvio i nad Balkanom. Ako su centralni Evropljani ovakvi, šta tek možemo očekivati od Jugoslovena, pitaju se oni koji donose odluke i time plaše svoje birače.

Evropska perspektiva zapadnog Balkana je u magli – Evropska perspektiva zapadnog Balkana je u magli. Magla se spustila na oba kraja puta – Evropa se suočila sa zamorom proširenja i sa podozrenjem gleda ka preostalim državama kojima je obećano članstvo. Mađarski i poljski bauk autoritarnosti, populizma i netrpeljivog konzervativizma se nadvio i nad Balkanom. Ako su centralni Evropljani ovakvi, šta tek možemo očekivati od Jugoslovena, pitaju se oni koji donose odluke i time plaše svoje birače.

Zemlje zapadnog Balkana grcaju u svojim problemima usporavajući reformske procese do besmisla. Neke zemlje, poput Srbije, klize ka ambisu devedesetih. Ko bi uopšte mogao da razmišlja o članstvu u EU kada Vučić vlada nedemokratskim mehanizmima, rušeći ionako slabe demokratske institucije? Kada se u Bosni ponovo spominje rat, čak i ako se mnogima čini da do njega neće doći, te da je riječ samo o političkom egzibicionizmu i davanju nerealnih obećanja?

Brojni su razlozi za ovakvo stanje evro-integracija. Proces pridruživanja se pretvorio u administrativnu vježbu čija sadržina ne daje dovoljno koristi građanima. Značajan dio evropske administracije je u ovome vidio „otaljavanje posla“, iako su zamišljene promjene suštinski mijenjale karaktere post-jugoslovenskih društava. A nakon inicijalnog zanosa i suočavanja sa domaćim otporima, entuzijazam za proširenje je opao. Kao da su najvažniji akteri pomislili da će se pridruživanje desiti kad-tad, i da nema potrebe da se proces promoviše, konstantno razmatra i da mu se kroz razmatranje daje nova snaga. Naprotiv, u nekim zemljama je evropsko postalo dogma, izgovor za brojne mjere (i demokratske i nedemokratske) i prazna floskula.

Racionalni pogled na svakodnevni život je jasan – stanovnici zapadnog Balkana voze njemačka i francuska kola, gledaju serije na engleskom, cijene stanova izražavaju u eurima, putuju (ako za to imaju para) na zapad i ispraćaju svoju djecu u istom pravcu. Njima je jasno da su zemlje zapada model kome teže.

Ipak, Evropa se vidi kao zajednica bogatih i uređenih društava, ali se često zanemaruje kauzalna veza između ove dvije karakteristike. Zbog toga bi dio građana zapadnog Balkana želio da uživa u evropskom bogatstvu bez prihvatanja uređenosti. Drugim riječima, da uživamo blagodati bez prihvatanja onoga što su temelji evropskih država – pravna država, ljudska prava i poštovanje pravila. Ovo, naravno, ne znači da je homo balkanicus neprilagođen za demokratska društva i da u njima ne može da živi, već da su politička kultura i društvene vrijednosti dijela naših društava donekle inkompatibilne sa mainstream vrijednostima većine evropskih društava.

Ako posmatramo svakodnevni život vidjet ćemo brojne primjere. Ponekad ćemo čuti da „zakon nije zaživio“ kao eufemizam za „zakon se ne primjenjuje“ i kao izraz navike da se pravila ne poštuju i / ili izbjegavaju po svaku cijenu i da za to ne postoji kazna. Naslonjeno na ovu praksu stoji uvjerenje da je zajedničko i opšte ničije i svačije, te da o njemu ne bi trebalo brinuti. U korijenu ove prakse / uverenja je stav da nam država / društvo duguju puno, a da mi ne dugujemo ništa državi / društvu, te da zbog toga nismo dužni da plaćamo ono što ne moramo. Ipak, ovi svakodnevni otpori pravilima nisu duboko ukorijenjeni i sfere uređenosti se mogu postepeno širiti.

Na ovu liniju se naslanja mnogo važnije nepovjerenje u postojeći sistem, nepovjerenje u autoritete i vrijednosti savremenih društava, što se svakodnevno reflektuje tokom epidemije Covid19 kroz otpor ne samo vakcinaciji, nego i prihvatanju svakodnevnih mjera distance ili nošenju maske. Jer zašto bi slušali ljekare i zašto bi primjenjivali mjere kada je ovako lakše? Komparativne studije jasno pokazuju vrijednosnu razliku između starih i novih demokratija a pitanje (ne)povjerenja je osnov ove razlike.

Naspram ovog svakodnevnog „kritičkog pristupa“ stoje snažne autoritarne tendencije kada je riječ o liderima država koje obožavamo i po pravilu ne preispitujemo, kao i snažne patriotske emocije koje se (pre)često izražavaju u negaciji drugog i kroz nacionalističke stavove. Veliki dio ovih vrijednosti predstavljaju mješavinu autoritarnog, kolektivističkog jugoslovenskog / komunističkog nasljeđa koje je dodatno procvjetalo u ratnohuškačkom okruženju i kasnijem post-konfliktnom društvu, gdje su opstanak nacije i države prečesto korišteni kao izgovor za gomilanje moći i novca.

Ipak, nasuprot ovim autoritarnim vrijednostima, jugoslovensko nasljeđe čine i brojne liberalne vrijednosti. Žilava civilna društva koja odbijaju da potpišu kapitulaciju uprkos konstantnim napadima, snažni ekološki i feministički pokreti, te sve jača podrška različitim manjinama, takođe, karakterišu društva u kojima živimo. Tolerancija prema migrantima koji su prolazili kroz ove krajeve i solidarnost sa ljudima u nevolji pokazali su drugačije lice regiona. Međusobna pomoć i solidarnost u poplavama ili vakcinisanje građana drugih država u Srbiji pokazuju da postoji prostor za drugačije odnose.

Ključno pitanje je: kako povećati prostor za saradnju, za vidljivost drugačijih praksi, za vizije koje podrazumijevaju suživot, toleranciju, integracije i bez briselskih podsticaja i šargarepa?

Pođimo od ranije iznijete teze – da li je EU neminovnost koja čeka sva društva zapadnog Balkana? Evropska unija je jedan od prirodnih ishoda razvoja zapadnih društava, njihove stabilnosti i uspostavljene saradnje. Ipak, između koncepta integracija i njegove realizacije stoje razlike koje proizvode napetosti i nezadovoljstva unutar EU. Zbog toga se dešavaju krize koje mogu rezultirati i izlaskom iz članstva, što smo prvi put vidjeli na pitanju Velike Britanije. Ne ulazeći u ishod ovog procesa i samim Britancima je jasno da izlazak ne znači i odlazak – između britanskog ostrva i kontinenta uspostavljene su veze koje ne mogu biti lahko raskinute. Na isti način, ni prostor zapadnog Balkana se ne može posmatrati kao potpuno odvojen od EU – bez obzira da li govorimo o pravu na slobodno kretanje (koje se još uvijek ne primjenjuje na građane Kosova), na akademsku razmjenu i saradnju, na zajedničko formiranje spoljne politike ili uticaj evropskih političkih familija na stranke u našem regionu, ili na neki potpuno drugi aspekt života, građani zapadnog Balkana svoje živote djelimično žive u „evropskom“ okviru. Na isti način se može razmatrati i uloga Hrvatske koja dvojnim državljanstvima i otvaranjem sezonskih poslova za radnike iz regiona indirektno otvara i evropsko tržište.

Na isti način, i „Evropi“ je jasno da je zapadni Balkan previše blizu da bi ostao u nekakvom međuprostoru i van integracionih procesa. Ipak, manje je jasno kako i kada bi proces daljeg povezivanja mogao da se nastavi u punoj mjeri. Jedna od alternativnih ideja je i integracija društava u nedostatku integracije država. Drugim riječima, potrebno je stvoriti uslove da građani koriste prednosti zajedničkog evropskog prostora dok se proces integracija ne pokrene ponovo. Obrazovni i naučno-istraživački prostor(i) mogu biti dobar putokaz integracije akademskih zajednica, iako je riječ o specifičnoj oblasti. Ipak, ovi procesi moraju biti tako dizajnirani da ne skinu pritisak sa vlada i političara iz regiona da nastave euro-integracije ili da dodatno ne ojačaju procese odliva stanovništva na zapad.

Iako sam proces integracija u formalnom smislu zavisi od briselske strane, zemlje regiona bi mogle da značajnije ojačaju svoje pozicije. Jačanje regionalnih odnosa i prevazilaženje problema u svakodnevnoj komunikaciji (jer je za mnoge probleme potreban veći napor) bi mogli da budu prvi koraci. Spoljna podrška ovim procesima, nažalost, djeluje da je neophodna. Da li će ona doći od nove američke administracije koja se vraća na staru agendu, od Njemačke čiju će spoljnu politiku poslije dugo godina diktirati zeleni ili od post-Brexit Britanije, koja na Balkanu može tražiti svoje mjesto u međunarodnoj politici, ostaje da se vidi.

Ipak, čini se da je za uspjeh procesa mnogo važnije da jednom restartovane integracije dobiju autohtone domaće pokretačke snage koje će obezbijediti da se proces privede kraju. Odnosno, ako su generacije koje su poslije 2000-te preuzele primat sada osjetile zamor, možda je vrijeme da ustupe mjesto mlađima koji će kreirati zajedničku (evropsku) budućnost regiona na drugačijim, zdravijim odnosima, manje opterećeni raspadom Jugoslavije i njegovim posljedicama.

Izvor

(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes)

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.