Europa ipak prati novi kurs Bidenovog broda - Balkan Times

Europa ipak prati novi kurs Bidenovog broda

Iako su mnogi na Balkanu razočarani ishodom Summita EU na Brdu kod Kranja, ništa više od onog što je rečeno o perspektivi država „Zapadnog Balkana, vezano uz njihovo članstvo u Europskoj uniji, nije se ni moglo očekivati.

Europa ipak prati novi kurs Bidenovog broda – Iako su mnogi na Balkanu razočarani ishodom Summita EU na Brdu kod Kranja, ništa više od onog što je rečeno o perspektivi država „Zapadnog Balkana, vezano uz njihovo članstvo u Europskoj uniji, nije se ni moglo očekivati.

Nekima koji ne razumiju mehanizme djelovanja EU zasmetalo je što se neslužbeno tekst završne izjave pojavio u medijima i prije nego što je Summit započeo. Međutim, svakome tko razumije djelovanje mehanizama Unije jasno je da je zajednička europska politika proširenja jedna od onih u kojoj se odluke donose konsenzusom, a ne preglasavanjem unutar Europskog vijeća, pa je taj konsenzus potrebno postići unutar stalnih mehanizama unije, uglavnom unutar COREPER-a, stalnog tijela kojeg čine akreditirani predstavnici (ambasadori) država članica pri EU u Bruxellesu. Tako je i u ovom slučaju slovenski prijedlog koji je govorio o ubrzavanju pregovora o članstvu i roku do 2030. godine, kada bi sve države Zapadnog Balkana trebale postale članicama Unije, bio predmetom usklađivanja na COREPER-u, i, posve očekivano, slovenski prijedlog o definiranju ciljne godine za postizanje članstva nije prošao.

Prijedlog o roku do kraja desetljeća bio je jednostavno nerealan. Pred nešto više od godine dana, u vrijeme prethodne crnogorske administracije, činilo se da bi jedino Crna Gora mogla dojedriti do statusa članice u tom roku, u toj svojevrsnoj regatnoj plovidbi Zapadnog Balkana prema Bruxellesu. Nažalost, danas Crna Gora de facto nema izvršne vlasti, nema parlamentarne većine, a nije niti jasno kada će se i kako razriješiti parlamentarna kriza, a vlada koja je vladala u protekloj godini nije napravila ništa za ispunjavanje pristupnih kriterija.

Kako se problemi poput aktualnog crnogorskog rješavaju u konsolidiranim demokracijama dobro se može vidjeti na slučaju Austrije. Kad se pozicija kancelara Sebastiana Kurza zatresla zbog sudskih istraga vezanih uz njegovo ilegalno financiranje pozitivnog publiciteta u medijima i kad su se mlađi partneri u Vladi, Zeleni, počeli odmicati od njega osobno, ali i od starijeg vladinog partnera, konzervaivne Austrijske narodne stranke (ÖFP), sjajni austrijski predsjednik Alexander Von der Bellen, koji brine o stabilnosti države, odmah se pojavio u javnosti i rekao ključnu rečenicu: ovo je kriza vlade, a ne kriza države. Započeo je konzultacije i prije nego što dođe do loma među partnerima on će biti spreman za rješenje, ili za davanje mandata za sastavljanje nove vlade u okviru postojećeg parlamenta nekom drugom akteru, ili za raspuštanje parlamenta, formiranje prijelazne vlade koja će osigurati stabilnost zemlje i raspisivanje novih parlamentarnih izbora, kao što je to bilo pred nešto više od dvije godine, kad se raspala prva vlada koju je vodio Sebastian Kurz, ona s populističkim radikalima, koja se raspala nakon afere Ibiza (iz koje se jasno vidio ruski koruptivni utjecaj na austrijske populističke protudemokrate). Crnogorska opozicija, koja se okupila nakon desanta na Cetinje i nedvosmislenog iskazivanja kvislinškog karaktera kabineta Zdravka Krivokapića, dala je prijedlog koji je na istom tragu onome Von der Bellenovu, jer kriza vlade ne bi smjela postati krizom države. Međutim, nepostojanje osnovne parlamentarne kulture današnje parlamentarne većine onemogućuje racionalno rješenje. A postojeća administracija posve je obustavila bilo kakve reforme koje bi Crnu Goru vodile prema članstvu u EU i zatvaranju nekog od otvorenih pregovaračkih poglavlja.

Na Brdu kod Kranja postalo je jasno da države članice od balkanskih pretendentica na članstvo očekuju harmonizaciju njihovih vanjskih politika sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom poltikom EU, što je Crna Gora u prošlom mandatu postigla, ali i da se od tih država očekuje doprinos europskom sigurnosnom identitetu, a on je prije svega povezan s euro-atlantizmom. Drugim riječima, od budućih se članica Unije očekuje da prije pristupanja EU pristupe i u sustav kolektivne sigurnosti NATO saveza, a ne da proglašavaju formalnu neutralnost, pa da se onda naoružavaju sukladno interesima europskih ključnih rivala: Rusije i Kine.

Iako je na Brdu jasno poručeno zemljama kandidatkinjama i potencijalnim kandidatkinjama, da se od njih očekuje izgradnja zajedničkog tržišta, koje će im biti svojevrsna priprema za članstvo, posve je očito da se Vučićev koncept „Otvorenog Balkana”, kojeg su i EU i SAD donedavno snažno podupirale, više nigdje ne spominje. Izgleda da je konačno policy planerima postalo jasno da je u uvjetima u kojima se nudi koncept „Otvoreni Balkan”, dakle bez garancije simetričnih odnosa, bez koncepta izgradnje trajnog mira i bez priznavanja nepromjenjivosti granica (koje, pak, ne smiju biti prepreka ekonomskim aktivnostima i suradnji i kretanju ljudi), riječ o opasnom projektu uspostavljanja hegomonije jedne države na ovom prostoru.

Koncept „ciljanog datuma pristupanja” napušten je nakon pristupanja Bugarske i Rumunjske Europskoj uniji, zbog problema koje su te države donijele sa sobom, zbog „nesavršene” pripreme za članstvo. Zato je za njih i bio potreban takozvani CVM mehazizam, Mehanizam kontrole i verifikacije, kod raspolaganja sredstvima iz europskih fondova. Hrvatska je u Uniju ušla bez ciljanog datuma, a na osnovu udruženih napora političke klase i građanskog društva, što je bitno osnažilo demokratsku političku kulturu i demokratske institucije, a unatoč „reverzibilnim procesima” koji su nakon pristupanja zahvatili Hrvatsku, kao i većinu novih demokracija koje su pristupile Uniji, znatan dio tog napretka ostao je trajna vrijednost. Zato je bilo unaprijed jasno da slovenska ideja o vraćanju konceptu „ciljanog datuma” jednostavno ne može proći.

Iako se trenutno zaoštravaju odnosi između Unije i nekih od „iliberalnih demokracija”, a sukob Bruxellesa i vladajućih u Varšavi je najsnažniji, ne treba precjenjivati značenje tih napetosti. Iako aktualne administracije u nekim od novih demokracija nastoje rastočiti demokratski razvoj svojih zemalja, u njima nema onakvog političkog monopola kakav je Aleksandar Vučić stvorio u Srbiji i te vlade imaju snažnu demokratsku opoziciju, koja potencijalno nakon prvih slijedećih izbora može preuzeti upravljanje tim državama. Europska unija ni izbliza nije na rubu raspada, kao što to nastoji prikazati prije svega loš ruski agitprop.

Kako se problemi poput aktualnog crnogorskog rješavaju u konsolidiranim demokracijama dobro se može vidjeti na slučaju Austrije. Kad se pozicija kancelara Sebastiana Kurza zatresla zbog sudskih istraga vezanih uz njegovo ilegalno financiranje pozitivnog publiciteta u medijima i kad su se mlađi partneri u Vladi, Zeleni, počeli odmicati od njega osobno, ali i od starijeg vladinog partnera, konzervaivne Austrijske narodne stranke (ÖFP), sjajni austrijski predsjednik Alexander Von der Bellen, koji brine o stabilnosti države, odmah se pojavio u javnosti i rekao ključnu rečenicu: ovo je kriza vlade, a ne kriza države. Započeo je konzultacije i prije nego što dođe do loma među partnerima on će biti spreman za rješenje, ili za davanje mandata za sastavljanje nove vlade u okviru postojećeg parlamenta nekom drugom akteru, ili za raspuštanje parlamenta, formiranje prijelazne vlade koja će osigurati stabilnost zemlje i raspisivanje novih parlamentarnih izbora, kao što je to bilo pred nešto više od dvije godine, kad se raspala prva vlada koju je vodio Sebastian Kurz, ona s populističkim radikalima, koja se raspala nakon afere Ibiza (iz koje se jasno vidio ruski koruptivni utjecaj na austrijske populističke protudemokrate). Crnogorska opozicija, koja se okupila nakon desanta na Cetinje i nedvosmislenog iskazivanja kvislinškog karaktera kabineta Zdravka Krivokapića, dala je prijedlog koji je na istom tragu onome Von der Bellenovu, jer kriza vlade ne bi smjela postati krizom države. Međutim, nepostojanje osnovne parlamentarne kulture današnje parlamentarne većine onemogućuje racionalno rješenje. A postojeća administracija posve je obustavila bilo kakve reforme koje bi Crnu Goru vodile prema članstvu u EU i zatvaranju nekog od otvorenih pregovaračkih poglavlja.

Na Brdu kod Kranja postalo je jasno da države članice od balkanskih pretendentica na članstvo očekuju harmonizaciju njihovih vanjskih politika sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom poltikom EU, što je Crna Gora u prošlom mandatu postigla, ali i da se od tih država očekuje doprinos europskom sigurnosnom identitetu, a on je prije svega povezan s euro-atlantizmom. Drugim riječima, od budućih se članica Unije očekuje da prije pristupanja EU pristupe i u sustav kolektivne sigurnosti NATO saveza, a ne da proglašavaju formalnu neutralnost, pa da se onda naoružavaju sukladno interesima europskih ključnih rivala: Rusije i Kine.

Iako je na Brdu jasno poručeno zemljama kandidatkinjama i potencijalnim kandidatkinjama, da se od njih očekuje izgradnja zajedničkog tržišta, koje će im biti svojevrsna priprema za članstvo, posve je očito da se Vučićev koncept „Otvorenog Balkana”, kojeg su i EU i SAD donedavno snažno podupirale, više nigdje ne spominje. Izgleda da je konačno policy planerima postalo jasno da je u uvjetima u kojima se nudi koncept „Otvoreni Balkan”, dakle bez garancije simetričnih odnosa, bez koncepta izgradnje trajnog mira i bez priznavanja nepromjenjivosti granica (koje, pak, ne smiju biti prepreka ekonomskim aktivnostima i suradnji i kretanju ljudi), riječ o opasnom projektu uspostavljanja hegomonije jedne države na ovom prostoru.

Koncept „ciljanog datuma pristupanja” napušten je nakon pristupanja Bugarske i Rumunjske Europskoj uniji, zbog problema koje su te države donijele sa sobom, zbog „nesavršene” pripreme za članstvo. Zato je za njih i bio potreban takozvani CVM mehazizam, Mehanizam kontrole i verifikacije, kod raspolaganja sredstvima iz europskih fondova. Hrvatska je u Uniju ušla bez ciljanog datuma, a na osnovu udruženih napora političke klase i građanskog društva, što je bitno osnažilo demokratsku političku kulturu i demokratske institucije, a unatoč „reverzibilnim procesima” koji su nakon pristupanja zahvatili Hrvatsku, kao i većinu novih demokracija koje su pristupile Uniji, znatan dio tog napretka ostao je trajna vrijednost. Zato je bilo unaprijed jasno da slovenska ideja o vraćanju konceptu „ciljanog datuma” jednostavno ne može proći.

Iako se trenutno zaoštravaju odnosi između Unije i nekih od „iliberalnih demokracija”, a sukob Bruxellesa i vladajućih u Varšavi je najsnažniji, ne treba precjenjivati značenje tih napetosti. Iako aktualne administracije u nekim od novih demokracija nastoje rastočiti demokratski razvoj svojih zemalja, u njima nema onakvog političkog monopola kakav je Aleksandar Vučić stvorio u Srbiji i te vlade imaju snažnu demokratsku opoziciju, koja potencijalno nakon prvih slijedećih izbora može preuzeti upravljanje tim državama. Europska unija ni izbliza nije na rubu raspada, kao što to nastoji prikazati prije svega loš ruski agitprop.

Izvor
(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes)

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.