Decenija nakon "Arapskog proljeća" - Balkan Times

Decenija nakon “Arapskog proljeća”

Deset godina kasnije, Tunis je danas jedina zemlja učesnica “Arapskog proljeća” koja uživa relativnu sigurnost, slobodu i solidan nivo demokratije i pluralizma. Sve su druge zemlje ili razorene u dugogodišnjim ratovima, poput Sirije i Jemena, ili su izložene kontinuiranim tenzijama, sukobima i nestabilnosti, a da se priroda režima u njima i osjetljivost vlasti prema svojim građanima ne samo da nije promijenila već se znatno pogoršala.

Decenija nakon “Arapskog proljeća” – Ovih dana navršilo se 10 godina od početka demokratskog arapskog buđenja koje je počelo spontanim mirnim protestima običnih građana, radnika, seljaka, studenata, pripadnika civilnog društva, feminista, liberala i islamskih aktivista.

OSMAN SOFTIĆ

Ovi protesti, prije svega izazvani nezadovoljstvom najširih slojeva narodnih masa zbog državne represije, nedostatka zaposlenja, životnih šansi, loše ekonomske situacije i raširene korupcije i represivnih nedemokratskih državnih elita, bili su inspirirani idealima slobode i demokratije. Protesti su brzo prerasli u pobunu širom Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Njihovi sudionici i neki posmatrači nazivaju ih revolucijom, popularno su nazvani “Arapskim proljećem”.

Pokretači i učesnici protesta, od Tunisa, Egipta, Maroka, Libije, Sirije, Bahreina, Jemena i drugih zemalja, imali su manje-više slične zahtjeve i insistirali su na odlasku s vlasti dugogodišnjih diktatorskih režima, Mubarakovog u Egiptu, Ben Alijevog u Tunisu, Gadafijevog u Libiji, Salihovog u Jemenu i sl. Građani su tražili šansu da sami izaberu svoje predstavnike koji će imati demokratski legitimitet, efikasniju, pravedniju i odgovornu vlast koja će odgovarati građanima.

REZULTATI SU PARCIJALNI ILI NEUSPJELI

Opći je konsenzus objektivnih analitičara da su rezultati “Arapskog proljeća”, deceniju nakon što se 26-godišnji ulični prodavač voća Mohammed Bouazizi zapalio izvršivši samoubistvo u znak očaja jer su mu gradske vlasti zabranile da na taj način preživi, parcijalni ili neuspjeli. Ovaj tragični lik i njegov očajni čin samospaljivanja, posljednji akt kojim je želio skrenuti pažnju na beznadežni položaj siromašnih Tunižana, postao je okidač za pobunu od Magreba da Mašrika.

On tada nije mogao ni slutiti da će njegovo samoubistvo zapaliti čitav Bliski Istok i Sjevernu Afriku i da će se milioni ljudi drznuti na javni protest, tražeći promjenu vlasti i odlazak režima koji su ih decenijama ugnjetavali i dominirali njihovim životima. Isto važi za cijelu regiju. Deset godina kasnije, Tunis je danas jedina zemlja učesnica “Arapskog proljeća” koja uživa relativnu sigurnost, slobodu i solidan nivo demokratije i pluralizma. Sve su druge zemlje ili razorene u dugogodišnjim ratovima, poput Sirije i Jemena, ili su izložene kontinuiranim tenzijama, sukobima i nestabilnosti, a da se priroda režima u njima i osjetljivost vlasti prema svojim građanima ne samo da nije promijenila već se znatno pogoršala, poput Egipta, koji se nakon kratkog eksperimenta s demokratskom vlašću pretvorio u još veću autokratiju.

Ni jedna arapska zemlja učesnica “Arapskog proljeća” nije uspjela ostvariti politički, ekonomski i društveni prosperitet kojem su se prije deset godina nadali njihovi nezadovoljni građani. Kontrarevolucija reakcionarnih sila koje su se pobunile protiv političkog projekta arapskog buđenja reagirala je hitro, okrutno i beskrupulozno. Kao rezultat toga, protesti su ugušeni, rezultati izbora u Egiptu poništeni su vojnim pučem, a milioni izbjeglica iz Sirije nakon brutalnog rata preplavili su susjedne zemlje Tursku, Liban i Jordan i njihova je sudbina i danas neizvjesna jer žive pod najtežim mogućim okolnostima. Nada u bolji život dostojan čovjeka, u slobodu, demokratiju i prosperitet izgubljena je kod većine sudionika arapske pobune.

S druge strane, vlast većine autokratskih režima koji su upotrijebili svoju moć, bogatstvo i saveznike u svijetu za očuvanje statusa quo još se više učvrstila i postala je još okrutnija i represivnija. Jusuf Šerif, tunižanski politički analitičar i direktor Centra “Columbia Global”, tvrdi da su zahtjevi građana koji su izašli na demonstracije 2010. još uvijek isti, a da su oni još uvijek ljuti i razočarani neuspjehom i gušenjem “Arapskog proljeća”. Ipak, demonstranti su uspjeli izazvati svrgavanje dugogodišnjih diktatura u Egiptu, Jemenu i Libiji. Međutim, Libija, Jemen i Sirija danas su potpuno devastirane, razorene i uništene decenijom ratovanja. To su također danas teritorijalno, plemenski, ideološki, politički, sektaški i klasno podijeljene zemlje i razorena društva. Egipat se vratio još okrutnijoj autokratiji iza koje stoje oružane snage, te američka finansijska i vojna pomoć i izraelska lobistička potpora. Jedino se Tunis može nazvati relativno uspješnom demokratijom u kojoj koegzistiraju politički suprotstavljene opcije, ali se ipak radi o maloj i gotovo beznačajnoj zemlji po svom političkom i ekonomskom utjecaju i značaju.

Međutim, ugledni analitičar i jedan od najboljih poznavalaca političkih prilika na Bliskom istoku Rami Khouri tvrdi da je period od deset godina nedovoljno dug da bi se mogle donositi konačne ocjene o rezultatima “Arapskog proljeća”. Ogromne promjene koje će utjecati na budućnost Bliskog istoka i načina upravljanja u arapskim zemljama još uvijek traju i njihov konačni impakt teško je danas predvidjeti. Diskutabilno je koliko se, zapravo, arapski protesti mogu prihvatiti kao prava revolucija jer oni nisu ni blizu onom što se nekoć desilo u Americi, Francuskoj, Rusiji ili Iranu, ali, ipak, imaju određenih elemenata revolucije, prije svega jer su nastali spontano, odozdo prema gore, a cilj im je bio sveobuhvatna promjena sistema vlasti i odnosa, društvenog ugovora između građana i države, a to podrazumijeva i vrijednosti i ponašanje građana kao individualnih agenasa.

UZROCI POJAVE ARAPSKIH POBUNA

Zašto je došlo do “Arapskog proljeća”, zašto su se arapske revolucije desile baš 2010. ili 2011, zašto su ugušene, da li postoji mogućnost novog vala demokratskog arapskog buđenja u skoroj budućnosti? Uzroci pojave arapskih pobuna kompleksni su, višeslojni i različiti, sve u zavisnosti od zemlje do zemlje, ali ih je nemoguće razumjeti bez temeljitog pogleda na bližu historiju.

Ako analiziramo noviju historiji arapskog svijeta, primijetit ćemo da su određeni politički sistemi, ideologije, paradigme i revolucije imale svoj početak, procvat, uspon, dekadencu i svoj pad. Period slabljenja arapskog i općenito islamskog svijeta doveo je do debalansa i drastičnog zaostajanja arapskih zemalja u nauci, tehnologiji i znanju, demokratskim i ljudskim slobodama u odnosu na zapadne zemlje. Nakon pada Osmanskog Carstva i perioda islamskog modernizma i reformizma, a posebno kao rezultat utjecaja zapadne ideologije nacionalizma i nacionalne države kao državne forme, a koji pospješuju buđenje nacionalne svijesti, dolazi do emancipacije arapskih naroda, procesa dekolonizacije i oslobađanja od kolonijalnog jarma evropskih sila.

U vrijeme osmanske uprave arapske zemlje nisu poznavale ideju nacionalizma jer je ta ideja nova i nastala je tek u 19. stoljeću. Kao takva, ona je bila strana islamu i islamskom sistemu vrijednosti. Stoga, osmanska vlast nije smatrana stranom ili tuđom, već islamskom vlašću kojoj su pripadali svi arapski narodi. Ona je samo mogla biti pravedna ili nepravedna, dobra ili loša, ali pojam strani ili tuđi bio je nepoznat. Pobunu Arapa protiv Osmanlija podstiču Englezi preko svog ureda u Kairu, odakle šalju svog izaslanika Thomasa Edwarda Lawrencea u Arabiju da vrši agitaciju arapskih plemena i podstiče ih na revolt i pobunu protiv osmanske vlasti u Hidžazu.

Poistovjećujući se s arapskom populacijom, ovaj engleski agent, arheolog i oficir arapska plemena Arabije podstiče na pobunu. On ih također obučava kako da koriste terorističke akcije i subverzivne djelatnosti, poput miniranja pruga, mostova i slično, kako bi nanijeli što veće gubitke osmanskim snagama koje u to vrijeme nisu imale kontrolu unutrašnjosti Arapskog poluotoka. Lawrence za engleske kolonijalne vlasti u Kairu obavlja važan zadatak kao glavni agitator koji će Arape uspjeti okrenuti protiv Osmanlija. U tom periodu Englezi su odabrali, kultivirali i nametnuli arapske monarhe koje su sami odabrali. Lawrenceu je u tom poslu također pomagala Gertruda Bell, književnica, putopisateljica, kćerka bogatog engleskog industrijalca, koja je bila zaljubljena u arapski svijet i odlično, kao i sam Lawrence, govorila arapski jezik.

Historičari se slažu da je Gertruda Bell najzaslužnija za postavljanje za kralja Sirije Fejsala, kojem je, kasnije, nakon protivljenja Francuza, dodijeljena titula kralja Iraka. S jedne strane, bio je to pokušaj Engleske da osigura lojalne podanike koji će štititi njihove interese i nakon dekolonizacije i osamostaljenja arapskih zemalja. Istovremeno, Njemačka, u nastojanju da spriječi englesku dominaciju arapskim svijetom, pokušala je homogenizirati arapske narode, posebno u Levantu, kako bi ih potaknula na panislamski pokret za suprotstavljanje anglofrancuskim ciljevima i namjerama. U tom kontekstu, posebno je značajna ličnost i dakako uloga Maxa Oppenheima, tzv. “njemačkog Lawrencea”, koji je djelovao u ime njemačkih carskih interesa u arapskom svijetu, ali je imao tijesnu saradnju s osmanskom vlašću. Neki mu pripisuju važnu ulogu u pokretanju panislamskog pokreta u ime osmanske vlasti, a protiv engleskih kolonijalnih snaga. Njegov uspjeh, pak, bio je ograničen za razliku od T. E. Lawrencea.

Evropske kolonijalne sile u arapskom svijetu ostavile su iza sebe duboko podijeljena i međusobno suprotstavljena arapska društva, artificijelne granice nacionalnih država i trajno nepovjerenje i netrpeljivost Arapa jednih prema drugima. Arapske monarhije održavale su bliske odnose s bivšim kolonijalnim silama koje su im pomogle da se oslobode osmanske kontrole. Nakon 2. svjetskog rata, dolazi do dekolonizacije, a posljedice hladnog rata između SAD-a i Sovjetskog Saveza osjetit će se i u arapskim zemljama. Štaviše, Bliski istok postaje poprište proxy sukoba dva bloka i geostrateške i geopolitičke borbe za dominaciju globalnim energetskim resursima i kontrolu trgovinskih koridora.

Arapske monarhije u Egiptu, Libiji i Iraku padaju pod naletom modernih ideologija i zamjenjuju ih rivalske revolucionarne grupe socijalističke i nacionalističke provenijencije, basisti, naseristi i socijalisti. Jedan dio monarhija opstaje i do danas se smatraju bastionima stabilnosti u arapskom svijetu, zahvaljujući relativnom ekonomskom prosperitetu, savezu s moćnim zapadnim silama i konzervativnom islamu. Upravo su te monarhije ostale relativno netaknute utjecajem i idejama “Arapskog proljeća”, idejama participacijske demokratije i liberalnih sloboda i ličnih sloboda savjesti, govora i djelovanja, kao i specifičnih oblika političkog islama ili islamizma, čiji je glavni protagonist “Muslimansko bratstvo”.

Arapski sekularni republikanski režimi, kojim je uglavnom dominirala vojska, u Libiji, Egiptu, Iraku i Siriji, također u Alžiru, ili policijski režim u Tunisu, a koji su ustoličeni tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nakon pet decenija trajanja, izgubili su svoju relevantnost jer nisu uspjeli donijeti blagostanje koje su obećavali. Naftno bogatstvo, posebno u Libiji i Iraku, djelimično u Siriji, iskorišteno je za učvršćivanje na vlasti autokratskih klika koje su se na vlasti održavale represivnim mjerama. S druge strane, moderni sistem nacionalnih država, koji je ustoličen prije čitavo stoljeće, došao je na udar najradikalnijih ekstremista. Kao rezultat kritika tog sistema pojavljuje se, iako u svom najružnijem obliku, ISIL, koji je pokušao na najbrutalniji način pokazati kako kolonijalne granice koje su iscrtali britanski i francuski kolonijalni činovnici i diplomati, Sykes i Picot, za njih više ne važe i ne postoje. Ranije je to demonstrirao Saddam Hussein invazijom na Kuvajt.

“Arapsko proljeće”, stoga, bilo je i svojevrsna demonstracija da proces samoopredjeljenja i izgradnje funkcionalne države u arapskom svijetu nikada nije dovršen. Štaviše, država je kidnapirana i uzurpirana od strane vojnih ili porodičnih, partijskih (Bas partija) klika i korištena je kao mehanizam za zadovoljavanje vlastitih interesa vladajućih elita i uskog kruga njihovih simpatizera, a ne u interesu naroda i građana zbog kojih država postoji.

PROTESTI ĆE SE NASTAVITI

Arapski protesti, stoga, mogu se posmatrati kao kulminacija ranijih, manjih, povremenih i neefektivnih pobuna koje su bile brutalno ugušene. Iako se mogu smatrati djelimično učinkovitim ili propalim, zavisno od toga ko ih analizira. U historijskom smislu, ovi antidržavni protesti su ipak značajni jer su se dogodili u polovici zemalja članica “Arapske lige”, koja ima 22 članice. Druga važna karakteristika tih protesta jeste što su uspjeli objediniti različite slojeve i interesne grupe koje su djelovale sinhronizirano i sa zajedničke platforme. U arapskim zemljama protesti su se i ranije dešavali, ali su oni bili izolirani i obojeni vjerskim, sektaškim, regionalnim, plemenskim etničkim i drugim partikularnim interesima. Danas se ta paradigma potpuno promijenila i protesti su dobili jednu zajedničku dimenziju fokusirajući se na socijalna i ekonomska pitanja, zdravstvo, obrazovanje, zaposlenje, siromaštvo, korupciju, neefikasnost i nebrigu vlasti za svoje građane.Balkantimes.org

Pandemija virusa korona privremeno je zaustavila proteste u nekim zemljama, npr. u Libanu i Alžiru, ali će se oni sigurno nastaviti. Ti protesti iz dana u dan postaju sve konkretniji i fokusiraniji i imaju konkretan set zahtjeva. Oni zahtijevaju odgovornu i efikasnu vlast, poštivanje vladavine prava, traže podnošenje ostavki odgovornih zvaničnika, formiranje tranzicijskih vlada, parlamentarne izbore, nezavisno sudstvo i institucionalizaciju antikorupcionih mehanizama i suđenje odgovornim političarima koji su se obogatili na leđima siromašnih masa. Danas zajedno protestiraju zagovaraoci socijalne pravde, ekološki aktivisti i borci za zaštitu prava manjinske populacije.Balkantimes.org

Jedan od ciljeva koji je ostvaren “Arapskim proljećem”, a koji ide u prilog zapadnoj politici, posebno američkoj administraciji i njenim saveznicima, jeste eliminacija neprijateljskog režima u Libiji koji je pokazivao neposlušnost prema Zapadu i nije dozvoljavao zapadnim interesima kontrolu naftnog bogatstva. NATO intervencijom pod izlikom humanitarizma, a po odobrenju UN-a, taj antiamerički režim eliminiran je, a Gadafi je ubijen na svirep način. U Egiptu je s vlasti pao Mubarekov režim, kojem je bio istekao rok trajanja. Kako ne bi došlo do monarhizacije Mubarekovog režima u Kairu, egipatska vojska sinhronizirano je djelovala pomažući demonstrante, kako bi se što bolje pozicionirala za kasnije, što je i uradila, izvršivši puč protiv demokratskog predsjednika Mohamada Mursija. Egipatska vojska bojala se da bi Mubarekov sin mogao biti instaliran za predsjednika i zbog toga je taktički podržala zahtjeve revolucionara.

Arapske konzervativne države boje se novog vala aktivizma i obećavaju ograničene reforme. Neke monarhije dozvoljavaju imenovanje novih premijera, provode nove izbore tamo gdje oni postoje i vrše preraspodjelu budžetskih sredstava na socijalne programe. Arapske monarhije, pak, koje su različite po broju stanovnika, Kuvajt ima 50 godina snažni parlamentarizam, historijski nastanak tih monarhija različit je, imaju zajedničke odrednice i čine ujedinjen kontrarevolucionarni front.

Jedan od oblika te kontrarevolucionarne borbe bilo je i finansiranje najekstremnijih pobunjenika u Siriji, kako bi na taj način kompromitirali ideju istinskog reformizma i demokratije koju su svakako željeli ugušiti, na isti način na koji ju je gušila vlast te zemlje drugim sredstvima. Zaljevske zemlje uspjele su pridobiti podršku svojih građana povećanjem zaposlenja, socijalnim davanjima, velikim izdvajanjem dijela GDP-a zapadnim kompanijama za proizvodnju naoružanja kao policu osiguranja kojim kupuju svoju sigurnost – Oman izdvaja oko devet posto svog GDP-a za naoružanje koje odlazi na Zapad.Balkantimes.org

Neke zemlje, kao Saudijska Arabija, nedavno su uvele hipermodernizacijski paket liberalnih reformi koje se prvenstveno odnose na zabavnu industriju, što je daleko od ozbiljnih reformi. U Londonu je na inicijativu nekih disidentskih ličnosti i akademika formirana politička partija koja se zalaže za demokratizaciju ove zemlje i uvođenje ustavne monarhije i parlamentarizma. Predvode je Yahya Assiri, Abdullah al-Awdah, sin utamničenog islamskog Salmana al-Awdaha, Saeed bin Nasser al-Ghamdi i šiitski saudijski aktivist Ahmed al-Mshikhs. “Arapsko proljeće”, iako je nastalo spontano, potaknuto je kreiranjem povoljnih okolnosti koje su nastale nakon obećavajućeg i pomirujućeg govora Baraka Obame na Univerzitetu u Kairu. Da li će se i kada ponovo pojaviti slične okolnosti, teško je predvidjeti, ali dinamika političkih dešavanja na Bliskom istoku iz dana u dan postaje sve teže predvidljiva, posebno s obzirom na najnovije približavanje nekih arapskih monarhija Izraelu, s kojim nikad i nisu bile u ratu. Na ovaj se način neke arapske zemlje pozicioniraju u odnosu na prijetnju koju osjećaju da bi mogla doći od Irana i Turske. Koliko se god Iran potencirao kao navodna prijetnja, ozbiljni analitičari priznaju da je Turska zapravo najveći izazov arapskim monarhijama jer ova zemlja jedino ima sve potrebne elemente za stvarnog lidera islamskog svijeta. Buduće “Arapsko proljeće”, ako do njega dođe, moglo bi biti inspirirano željom za turskim vodstvom.Arapskog proljeća

Izvor

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.