Da li je postamerički Bliski istok stigao? - Balkan Times

Da li je postamerički Bliski istok stigao?

Nekada tradicionalni saveznici SAD-a na Bliskom istoku sada okreću leđa Washingtonu i priklanjaju se Moskvi i Pekingu.

Da li je postamerički Bliski istok stigao?- Kada su dva lojalna saveznika SAD-a na Bliskom istoku, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), postali hladni prema Washingtonu, to je bio znak da je ‘postamerički’ Bliski istok o kojem se tako mnogo govorilo stvarno stigao.

Kada su saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman i predsjednik UAE Mohammed bin Zayed, odbili primiti telefonski poziv predsjednika Bidena kao dio njegovih nastojanja da zamijeni rusku naftu na tržištu tako što će natjerati neruske proizvođače da povećaju proizvodnju nafte zbog rata u Ukrajini, to nije bilo samo puko ignorisanje. Prije bi se reklo da je to bio čin otvorenog prkosa.

Iako su oba princa imala svoja opravdanja, pa čak i “legitimne” razloge za svoju odbojnost prema Bidenovoj administraciji, njihov potez je i dalje bio zapanjujući s obzirom na historiju i prirodu odnosa između Washingtona i njegovih saveznika iz Zaljeva.

Kako su i Rijad i Abu Dhabi decenijama gotovo u potpunosti ovisni o američkim sigurnosnim odredbama za svoj opstanak i postojanje, nije lako u historiji njihovih bilateralnih odnosa pronaći presedane za ovakvo suprotstavljanje, ako izuzmemo nekoliko posebnih incidenata.

Što je još važnije, odbacivanje Bidena od strane Rijada i Abu Dhabija nije bilo ograničeno na “jednokratni” protest; njihov čin prkosa je također zasnovan na konkretnoj politici. Nedugo nakon Bidenove posjete Rijadu, koja se uglavnom odnosila na “uvjeravanje” tradicionalnih saveznika Washingtona da “SAD nisu i neće napustiti” regiju i, naravno, natjerati ih da povećaju proizvodnju nafte, OPEC+ je najavio smanjenje proizvodnje što je upravo suprotno onome što je Biden tražio.

Iako bi se moglo tvrditi da je to bila odluka OPEC+, a ne nacionalna politika ili odluka Rijada i Abu Dhabija, poznato je da je Rijad dominirao organizacijom, posebno u pogledu odluka o obimu proizvodnje nafte decenijama. Nadalje, OPEC+ je nezvanična formacija, koja je u osnovi prošireni OPEC sa dodatkom drugih zemalja proizvođača nafte na čelu sa Rusijom.

Kao što je OPEC-om decenijama dominirao Rijad, sa sigurnošću se može reći da OPEC+ dominira Rijadom i Moskvom na vrlo sličan način od njegovog formiranja. Kako odluka OPEC+ o smanjenju proizvodnje nafte ne bi bila moguća bez zajedničkog blagoslova Rijada, Moskve i Abu Dhabija kao vodećih članica, čin prkosa Rijada i Abu Dhabija prema Bidenu dobija drugo značenje.

U vrijeme kada Biden očajnički traži bilo kakvu zamjenu za rusku naftu i plin, do te mjere da se okreće čak i prema Iranu i Venecueli, dugogodišnji “lojalni” američki saveznici Rijad i Abu Dhabi ne samo da ne ispunjavaju zahtjev Washingtona, već i djeluju zajedno i u skladu sa Moskvom, što ide na Bidenovu štetu.

Usklađivanje Rijada i Abu Dhabija s Moskvom uprkos Bidenovim snažnim “savjetima” ne odnosi se samo na slučajnu i sektorsku konvergenciju oko energetskih interesa, već i na veću promjenu prirode njihovih odnosa s Washingtonom. Zapravo, ova promjena nije uticala samo na Saudijsku Arabiju i UAE, već i na sve druge tradicionalne saveznike SAD-a na Bliskom istoku kao što su Izrael, Egipat, pa čak i NATO saveznica Turska.

Promjena se nije dogodila preko noći, već je dugo nastajala još od strateškog izbora Washingtona da se “zaokrene prema Aziji”, koji je postepeno, ali postojano degradirao Bliski istok u regiju manjeg prioriteta i interesa za Washington.

Postepena degradacija Bliskog istoka kao regiona prioriteta za Washington neminovno je dovela do nemara prema nacionalnim i vitalnim interesima njegovih tradicionalnih saveznika na Bliskom istoku. Ovaj nemar je također pogoršan određenim političkim izborima Washingtona u protekloj deceniji, koji su u očima njegovih tradicionalnih saveznika predstavljali “neprijateljska djela”.

Nakon bolnog perioda borbe da se prilagode promjeni pristupa Washingtona prema njima, čini se da su regionalni akteri konačno prepoznali prirodu svojih odnosa sa Washingtonom onakvih kakvi oni stvarno jesu: više nisu stabilni i strateški, već su prilično nestabilni i transakcionalni.

Prirodni rezultat ovog priznanja od strane regionalnih aktera bila je diversifikacija i balansiranje njihovih odnosa sa Washingtonom kroz njegovanje novih odnosa sa Moskvom i Pekingom u protekloj deceniji.

Svi regionalni akteri su osmislili način da osiguraju svoje nacionalne interese kroz dogovore sa Moskvom i Pekingom u različitom stepenu u odsustvu Washingtona, a “poslovanje” sa Rusijom ili Kinom zapravo se pokazalo, možda ne lakšim, ali mnogo više predvidljivim i stabilnim od poslovanja sa Washingtonom.

Washington je prestao da bude pouzdan partner ili saveznik svojim tradicionalnim saveznicima na Bliskom istoku zbog decenijske prakse otuđenja, zanemarivanja, pa čak i potkopavanja njihovih nacionalnih interesa.

Nije slučajno da su svi glavni tradicionalni saveznici SAD-a na Bliskom istoku – Saudijska Arabija, UAE, Egipat, Turska, pa čak i Izrael – zauzeli ambivalentnu poziciju prema Rusiji i oduprli se jačanju Washingtona u ratu u Ukrajini zbog značajnih odnosa sa Moskvom.

Nijedan od ovih regionalnih aktera nije raspoložen da narušava ili prekine svoje odnose sa Moskvom zarad nepažljivog i nepredvidivog Washingtona. Zbog toga smo svjedoci nesputanog suprotstavljanja Washingtonu od strane regionalnih aktera, što je bilo nezamislivo prije desetak godina.

izvor

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.