Čudo neviđeno: Obojena revolucija potresa zemlju - Balkan Times

Čudo neviđeno: Obojena revolucija potresa zemlju bez američke

Čudo neviđeno: Obojena revolucija potresa zemlju bez američke – Koliko god se netko trudio, teško je napisati išta dobro o Sjedinjenim Državama. Ako su SAD nekada i bile sjajna zemlja, danas to definitivno više nisu. Potonule su u barbarstvo, dobrim dijelom zahvaljujući predsjedniku Trumpu, koji je polarizirao američko društvo kao nitko prije. A gdje je sada Donny?

NEBOJSA BABIC

Koliko
god se netko trudio, teško je napisati išta dobro o Sjedinjenim Državama. Ako
su SAD nekada i bile sjajna zemlja, danas to definitivno više nisu. Potonule su
u barbarstvo, dobrim dijelom zahvaljujući predsjedniku Trumpu, koji je
polarizirao američko društvo kao nitko prije. A gdje je sada Donny? Prije
nekoliko dana je pobjegao u podzemni bunker Bijele kuće, a za vikend su oko
službene rezidencije nekada najveće sile svijeta postavljene snage Nacionalne
garde i policije i čuvaju ga od njegovog vlastitog naroda.

Amerika
nam zapravo pomaže, pokazujući svojim primjerom zašto se problem socijalne
nejednakosti ne može riješiti „progresom“ dijela elite, zanemarujući stup
društva, male i srednje poduzetnike, radnike realnog sektora i
poljoprivrednike. A to je ono što su bivše i ova uprava radile od odricanja
„zlatnog standarda“ sve do danas. Ali ako je ranije bilo dovoljno nekoliko
milijardi, a za vrijeme krize 2008. par stotina milijardi helikopterskog novca,
sada za smirivanje socijalnih napetosti nije dovoljan ni prvi paket od 2300
milijardi dolara, koliko je opet podijeljeno bankama i financijskom sektoru da
„saniraju štetu koronavirusne pandemije“.

I u tim
uvjetima se dogodi ubojstvo Afroamerikanca Georgea Floyda, kojeg je ubila
policija, i to „bjelačka“. Amerika je eksplodirala i počele su demonstracije,
koje su praćene napadima na policiju i “pljačkom”, kako Amerikanci
zovu krađu robe iz supermarketa i dućana tijekom nereda.

Već smo
navikli na uobičajena „revolucionarna previranja“, revolucija koje to nisu.
Spaljivanje zgrada, pljačke i aktivisti koji prevrću policijske automobile,…
sve je to dio uobičajenog „folklora“.

Sada su
se na društvenim mrežama pojavile glasine kako prosvjednici prisiljavaju
bijelce da kleknu. Neki bijelci odbijaju, neki prijete oružjem, a Crne pantere
su u Atalanti na ulice izašle s oružjem. Sada se sjetite nedavno kada je Trump
prija nekoliko tjedana svoje WASP simpatizere putem Twittera pozvao da „brane
svoje pravi na Drugi amandman“ i kada su u Michiganu karantenu probile
naoružane WAP/KKK milicije i zauzele gradsku vijećnicu. Ako se sada ove dvije
grupe „sudare“, to će biti rat.

Amerika
brzo tone u barbarstvo, isto ono koje su desetljećima izvozile na druge
kontinente i u druge države. Amerika sada i najtvrdokornijim borcima za pravdu
pokazuje da je put u pakao često popločen dobrim namjerama. Netko ć reći da je
Trump ovakvu zemlju „naslijedio“ i da „nije ništa kriv“. Nemojmo se žaliti s
ovakvim izjavama, koje su ozbiljne kao i one „kako nije započeo nijedan rat“.
Šot je učinio od prvog dana predsjedništva, kada se prvo okomio na muslimane,
kasnije, tu čak i s pravom, na liberale i neke američke medije, ali je brzo
napravio glupost proglasivši ih za „crvenu opasnost“ i „komuniste“. Amerikanci
ne znaju što je komunizam najmanje 70 godina i od kada je senator Joseph
McCarthy teškom represijom iskorijenio i najmanju klicu komunizma u Americi.
Marxa i Engelsa i druge komunističke mislioce su godinama mogli čitati samo
studenti politologije i društvenih znanosti na sveučilištima, a ono što se u Americi
predstavlja „ljevicom“ je groteska lijeve političke misli.

I u tom
kontekstu se širi narativ kako su za nemire u Americi krivi „ljevičari“ i
Soros. Tvrdnja koja je toliko apsurdna da nije vrijedna komentara, osim što je
istinita u dijelu da Demokratska stranka i Soros koriste priliku da ocrne
Trumpa, što i nije nekakav problem, kako bi zaradili političke bodove za
sljedeće izbore.

Da,
može se reći da je Amerika preplavljena stotinama velikih i malih Obojenih
revolucija, ali takvih na kojima se ne traži „svrgavanje režima“ ili promjena
sustava, već se traži nemoguće, a to je promjena nasilnog i rasističkog duha
Amerike. Unatoč požarima, pogromima i pljačkama, mnogi Amerikanci suosjećaju s
pobunjenicima i ne stide se to reći naglas. Neke od njih ujedinjuje mržnja
prema Trumpu, ali stvar nije samo u tome i sve je pun kompleksnije od priče o
dobrom Trumpu i borcu protiv globalista i duboke države, kojem su zli liberali
podmetnuli ubijenog Georgea Floyda.

Veliki
prosvjedi u više od 200 gradova pod sloganom “Crni životi su važni!”
postala tema koja je na globalnoj razini zamijenila smrtno dosadan koronavirus.
Između ovih pojava postoji veza, ali su se mediji fokusirali na paljenje i
pljačke, a maske koje nose počinitelji ih ne štite toliko od infekcije, koliko
od otkrivanja njihova identiteta.

Ovdje
treba podsjetiti na ludilo Brazilaca, koji su 18. travnja poslušali svog još
luđeg predsjednika Bolsonara, kada su probili karantenu i izašli na ulice,
najviše u Sao Paolu, da bi točno za dva i pol tjedna bageri na široj periferiji
kopali 13 000 novih grobova za žrtve Covida-19. Prizor snimljen dronovima je
bio nadrealan, na razini najcrnjih horor filmova na ovu temu. Kakve će za koji
dan biti posljedice u Sjedinjenim Državama, tek treba vidjeti.

Ali bez
toga je svijet šokiran odlukom Trump da na ulice pošalje više od 70 tisuća
„bajoneta” Nacionalne garde. Reakcija na globalnoj razini je različita, od
osude, zbunjenosti, gađenja, do povremenog naslađivanja, ali u samoj Americi,
onoj čiji su gradovi danas opljačkani i spaljeni, nered ima ogromnu podršku,
što se jasno vidi u liberalnim medijima i na društvenim mrežama.

Najčešće
je takva podrška popraćena izjavama kojima se osuđuje vandalizam i krađa tuđe
imovine, ali da postoje ljudi koji “razumiju” ili izravno odobravaju
sve ostalo.

Često
to „razumijevanje“ nestaje točno u trenutku kada ravnodušni laik sam počne
trpjeti štetu od akcija bandi. Već je bilo nekoliko slučajeva da je do jučer
čovjek bio oduševljen sukobima, a danas se žali na „ove gadove“, koji su
oštetili njegov automobil ili orobili rođakovu kuću. Ali drugi su solidarni s
prosvjednicima, usprkos vlastitoj šteti, ponekad značajnoj.

Možda
takvo saučešće jamči osiguranje, ali osiguranje od zlostavljanja, koje nema
veze s internetskim legendama o neoboljševicima, daleko je od zadovoljstva, jer
se New York i Chicago ne uništavaju tako često.

Među
poticateljima nasilnih akcija su budale i internet-revolucionari, ima i ljudi
radikalnih ljevičarskih stavova, ali ogroman broj naoko običnih američkih
državljana koji poštuju zakone i koji se kategorički stavljaju na stranu onih
drugih u sukobu Nacionalne garde i pobunjenika. Ovakva reakcija zadivila je
mnoge izvan Sjedinjenih Država, koji možda i znaju engleski, ali ne razumiju
kontekst.

Prva i
možda najvažnija stvar koju treba znati je da se većina prosvjeda pod sloganom
“Crni su životi važni” odvijaju mirno, bez ometanja ikoga i bilo čega
osim prometa. Za inozemne promatrače je to dosadno, pa su objektivi kamera
usmjereni na najupečatljivije prizore požara, borbi, vandalizma i
“pljačke”, kako i u nas prevode grabež robe iz dućana, iako je i to
doslovno pljačka na engleskom.

Drugim
riječima, ovi građanski prosvjedi u najvećem dijelu nisu nasilni i zato je
Donald trump u krivu kada, zabarikadiran u Bijeloj kući, daje idiotske izjave.
Nasilje u nekim mjestima su prirodna i neizbježna posljedica demonstracija,
poput pojave lešinara na bojnom polju. Mnogi Amerikanci nerede doživljavaju kao
kolateralnu štetu u borbi za pravedan cilj.

E sad,
zašto je ta stvar pravedna? Ubojstvo tijekom pokušaja pritvaranja je aktualan i
vrlo bolan problem u SAD-u, koji pogađa ne samo kriminalce, već i apsolutno
nevine ljude koje se slučajno sumnjiči. Biti upucan od strane policije u
Americi je nešto što će bilo koga teško iznenaditi. Tamo policajci u prosjeku
ubiju pet ljudi u dva dana.

Ali čak
i ako se pucnjava završi smrću slučajne žrtve, policajac se može lagano izvući,
jer sud i porota obično stanu na njegovu stranu, izreknu mu minimalnu kaznu ili
ga uopće ne kazne.

To je
već objašnjeno onim što je poznato cijelom planetu i činjenicom da je Amerika
puna legalnog i ilegalnog oružja. Zbog toga je posao policajca izuzetno opasan,
a policajac ima pravo ne riskirati svoj život i pucati da ubije pri najmanjoj
sumnji prijetnje. Kada to ne bi bilo tako, malo tko bi išao raditi u policiju,
što i nije posebno plaćena profesija u Sjedinjenim Državama i mnogo više se
dobiva u privatnom osiguranju.

Ovdje
vrijedi naglasiti da se ono što se danas naziva policijskim terorom pojavilo u
New Yorku ‘90-ih. Kriminal je tada cvjetao na asfaltu New Yorka, poput onog iz
hollywoodskih filmova toga vremena. Vladao je zakon ulice. Kao odgovor,
gradonačelnik Rudolph Giuliani, sada Trumpov odvjetnik i specijalni izaslanik
za posebno osjetljive zadatke, značajno je proširio ovlasti policije. Na
primjer, policija u gradu je dobila pravo zaustaviti i pretražiti gotovo
svakoga, čak i bez objektivne sumnje, a najčešće je to radila s
Afroamerikancima. No, statistički je Giuliani bi bio u pravu. Kriminal u gradu
se naglo smanjio.

Rudy je
sa svojim savjetnicima napravio još jedan zanimljiv „eksperiment“, koji je
isproban u nekoliko europskih gradova. Tamošnjim službama za suzbijanje
ovisnosti je dao zeleno svijetlo da ovisnicima daju supstitucijske terapije
„koliko im organizam može podnijeti“. Na primjer, ovisniku o heroinu je za težu
apstinencijsku krizu dovoljno 50 mg heptanona, a u New Yorku su počinjali s tom
dozom i dizali je polako do 200 do 300 mg dnevno za svakog ovisnika, plus
sedative i antidepresive i tako je velikim dijelom „riješen“ problem ovisnosti.
New York je bio grad zombija, koji su spavali po cijeli dan, nisu krali i
pravili štetu, a drogu su dobivali direktno od savezne države i farmaceutskih
kompanija. Vrlo zanimljiva i inventivna osoba je Rudy Giuliani.

Sada se
njegove policijske prakse nazivaju fašističkom, a ti su zakoni su odavno
izmijenjeni i danas osumnjičeni za pljačke i podmetanje požara mogu biti
zatvoreni samo na 72 sata, nakon čega ih se pušta kući do suđenja, pa se
vraćaju svojim aktivnostima. Ovisnike o heroinu su zamijenili novi, oni o
„cracku“ i sintetičkim drogama, uglavnom stimulansima, ali to je druga priča.

Međutim,
ubojstva tijekom uhićenja su još uvijek zastrašujuća i previše ih je. Štoviše,
ako osumnjičeni nije bijelac, već Afroamerikanac, njegov rizik da dobije metak
se povećava dva i pol puta. Da, neki tvrde da je bijelce više ubija tijekom
pritvaranja, ali je to tako samo ako gledamo hladne brojke. Međutim, ako uzmemo
njihov udjel u populaciji, crnce se ubija češće. Ovo je argument onih koji se
vole igrati s tuđim životima i lažno prikazivati sliku kakva ona zapravo nije.
Na primjer, točno je da je među ubijenim 2018. bilo 452 bijelca i 229
Afroamerikanaca, ali potonji čine samo 13% stanovništva zemlje. Razumijete li
sada trik ovi vrlih matematičara, koji iznesu samo pola istine i da bi to
potvrdili prilože i poveznicu na službene stranice američke policije.
Komplimenti za ovu vrlo zanimljivu tvrdnju i pojašnjenje da „to nije tako kako
tvrde“, posebno kada dolazi od profesionalnih lažljivaca u medijima i na
portalima.

Vrijedi
dodati da je stopa kriminala među crncima viša i da su 37% zatvorenika u
američkim zatvorima su Afroamerikanci.

Ali za
slučajne žrtve, a njih je opet mnogo, zbog rasističkih stereotipa, tankih
živaca i policijskih pištolja zbog ovih objašnjenja nije ništa lakše.

Dakle,
nemotivirano policijsko nasilje problem je koji prepoznaje velika većina
Amerikanaca. Nešto manji, ali još uvijek značajan broj građana uvjeren je i u
pristranost policajaca na rasnoj osnovi. Ako je to slučaj, crnci imaju sva
moralna prava na prosvjed. S gledišta političke tradicije zemlje, oni bi baš to
i trebali činiti, a zemlja u cjelini morat će snositi troškove pljačke, a ti su
troškovi neizbježni.

Moramo
priznati da je nakon pojave pokreta Black Lives Matter 2013. godine, koji se
usredotočio na problem ubojstva crnaca tijekom pritvaranja, takvih ubojstava
doista postalo manje. Oni su skretali pažnju na problem, ali nisu ga riješili
do kraja, što znači da treba dodatno protestirati. To je otprilike logika.

Drugi
faktor Amerike koja suosjeća s neredima je ideja borbe protiv rasizma kao
takvog. Prisutnost takvog problema u Sjedinjenim Državama također je teško
zanijekati, u smislu da je to zemlja s bogatom tradicijom rasističkih praksi i
da u njoj još uvijek žive ideološki rasisti koji su upravo s dolaskom Trumpa u
Bijelu kuću doživjeli renesansu.

Druga
stvar je da se u histeriji stvarnih i izmišljenih ljudskih prava posljednjih
godina ovim terminom sada može nazvati bilo što, na primjer, odbijanje
pozdraviti zaštitu crnačkih života, a ne svih života općenito. I to je
apsolutno neprihvatljiv rasizam, samo drugog tipa.

Na
primjer, ubojstvo Georgea Floyda, koje je postalo iskra koja je zapalila
Ameriku, dogodilo se u gradu Minneapolisu u Minnesoti, a ovo je liberalna
država i vrlo liberalan grad kojeg u Kongresu predstavlja somalijska izbjeglica
Ilhan Omar, jedna od dvije muslimanke na Capitol Hillu.

Načelnik
gradske policije je Afroamerikanac. Tim policajaca koji je uhapsio Floyda bio
je višerasni, jedan bijelac, dva crnca i jedan Azijat, tako da je manifestacija
sustavnog rasizma u ovom slučaju upitna.

Međutim,
argument za takav stav je stranačka pozicija, da ne kažem dogma, demokrata,
kojom oni ne zaboravljaju naglasiti da se glavni bijeli rasist nastanio u
Bijeloj kući i da je on za sve kriv. To nije točno, odnosno točno je samo u
dijelu da nije napravio ništa da se stvari poboljšaju i da je igrao na kartu
WASP Amerike da dobije izvore i uspio. Ali i demokrati isto nisu napravili
ništa, posebno ne kada se to najviše očekivalo, za vrijeme dva Obamina mandata,
što samo potvrđuje tezu da ni jedne ni druge nije briga za njihovo biračko
tijelo i kako je Trump uništio radnike i poljoprivrednike, tako Obamu nije bilo
briga za crnce i ostale manjine, stvarne i one izmišljene, kao što su rodne i
seksualne.

U
činjenicu da liberalni dio američkih političara iskreno mrzi rasizam ne treba
sumnjati, ali treba uzeti u obzir i činjenicu da je borba protiv njega dio
političke taktike demokrata i strategije za izgradnju identiteta. Dok većina
republikanaca gleda na svoju državu kao na američku državu, demokrati inzistiraju
na tome da se naglašava posebnost svake skupine – Afroamerikanaca,
Latinoamerikanaca, Indijanaca, LGBT osoba, žena, muslimana i tako dalje. Poanta
je u tome da oni koji se udruže u ovu ili onu skupinu glasaju isključivo za
Demokratsku stranku, jer ona navodno, „štiti njihov identitet“.

Takva
politika određuje stav i vokabular mnogih demokrata u vezi s nemirima, jer ako
pojedini „kurvin sinovi“ pljačkaju i pale, oni i dalje ostaju „naši kurvini
sinovi“, što je američka uprava govorila za Noriegu.

Usput,
pljačke i paljenje ne rade samo crnci, već je to unutarstranačka i ideološka
stvarnost „revolucionarnog“ krila Demokratske stranke.

Istina,
sada su nemiri otišli toliko daleko da je došlo do raskola i među demokratima.
Na primjer, guverner savezne države New York, Andrew Cuomo, na kraju zahtijeva
da gradonačelnik New Yorka, demokrat Bill de Blasio, upotrijebi silu i
uspostavi red, ali ovaj drugi to ne želi ili ne može.

Ali
općenito, demokratima baš sada treba križarski rat potlačenih manjina protiv
Trumpa, iako se sve pretvorilo u ples haosa i najviše uništenja donosi upravo u
demokratskim državama. Ali unatoč činjenici da velika većina Amerikanaca
priznaje problem rasizma, boji se policijskog nasilja i smatra da je pravo na
protest izuzetno važno, 58% građana zemlje se zalaže za snažan odgovor prema
onima koji su zauzeli ulice i zločine su proglasili borbu za pravdom.

Tko će
u ovoj borbi izaći kao politički pobjednik, teško je predvidjeti, ali se zna da
je glavni gubitnik Amerika. Slaba i ranjiva, nesposobna da štiti samu sebe kao
država, ali prvom redu svoje građane, a što je najvažnije, to je Amerika koja
je zauvijek izgubila pravo da bilo kome u svijetu docira o ljudskim pravima.

Izvor

(Stavovi iznešeni u tekstu ne predstavljaju nužno stavove BalkanTimes)

You might also like
Leave A Reply

Your email address will not be published.

For security, use of Google's reCAPTCHA service is required which is subject to the Google Privacy Policy and Terms of Use.

I agree to these terms.