Biden kontra Erdogana – Kad bi se sudilo po onome što su novi američki predsjednik Joe Biden i turski R. T. Erdogan jedan o drugom rekli i mislili, sutra bi se Sjedinjene Države odrekle Turske u NATO-paktu, a Turska priklonila Rusiji i Kini. Ove bi to jedva dočekale ne zato što im je Turska toliko važna i draga, koliko da napakoste Americi.
Hajrudin Somun
Biden je prošlog ljeta u jednoj TV emisiji turskog predsjednika nazvao “autokratom” i pozvao da se pruži podrška opoziciji “kako bi ga porazila”.
Za Bidenovu “analizu Turske” Erdoganov glavni savjetnik Ibrahim Kalin je rekao da je “zasnovana na čistom neznanju, aroganciji i hipokriziji”. Nije Erdogan ni s predsjednikom Trumpom imao dobre odnose, ali su se bolje razumijevali i častili sličnim komplimentima.
Kad se Trump prošlog avgusta uključio u program Fox Newsa, ustvrdio je da se Biden ne može nositi s ljudima koji vode neke zemlje, kao što to on čini. “Razgovarate s vrlo inteligentnim ljudima. Ove zemlje imaju lidere koji su vrhunski šahisti, ja ih poznajem. Naprimjer, turski predsjednik Erdogan”, uzviknuo je.
Kad je prethodne godine naredio da se američke trupe povuku iz Sirije, a Erdoganu naložio da ne šalje svoje, još mu je rekao: “Ne glumi mangupa, ne budi budala!”. BBC je saznao da je Erdogan njegovo pismo “bacio u kantu za smeće”. Ne bi se reklo da će predsjednik Biden uskoro uspostaviti ličnu komunikaciju s predsjednikom Erdoganom.
Ako ništa drugo, da se ne razočara kao Barack Obama, koji je izabrao upravo Tursku kao prvu zemlju – naravno poslije obavezne Kanade – koju je posjetio kao predsjednik, a jedne godine Erdogan je bio prvi na listi stranih lidera s kojima je razgovarao telefonom. Razočarenje je postalo obostrano kad je Obama odbio da Erdoganu izruči Fethullaha Gülena, glavnog okrivljenog za neuspjeli puč 2016.
PORUKA PORAŽENOM TRUMPU
Zato su se najbliži ljudi oko Bidena, koji će usmjeravati njegove odnose sa svijetom, pa i s Turskom, već pobrinuli da kažu šta misle o sadašnjoj vladi zemlje koja je u ukupnoj vanjskoj politici SAD-a, NATO-pakta i zapadnog svijeta poslije Drugog svjetskog rata imala izuzetan značaj.
Odabraću samo trojicu. Državni sekretar Antony Blinken, govoreći o odnosima nove administracije s Turskom, ističe da “nije prihvatljiva ideja da jedan naš strateški partner bude na istoj liniji s našom najvećom suparnicom Rusijom”. To i ne bi bilo toliko zapaženo da Blinken nije poslije izraza strateški napravio stanku i naglasio “takozvani strateški partner”.
Nacionalni savjetnik za sigurnost Jake Sullivan, koji zavisno od ličnosti može biti ispred šefa diplomatije, kritikovao je bivšeg predsjednika Trumpa što nije bio dovoljno “tvrd” prema predsjedniku Erdoganu i vladajućoj stranci AKP, pa sugeriše na to da se uvedu sankcije protiv turskih zvaničnika, uključujući i onih iz vojne industrije, involviranih u korupciju. A penzionisani general Lloyd Austin, novi ministar odbrane, sjeća se dobro – a ovih dana i podsjeća – jednog važnog spora s Turskom za vrijeme sirijskog rata.
Sirijske islamističke opozicione grupacije su trenirane u Turskoj, pa naoružane mitraljezima i municijom poslane u dvanaest kamiona na sirijsku teritoriju. Tamo su predate džihadistima Al-Nusra fronta, proisteklog iz Al-Kaide.
General Austin se poslije toga okrenuo Kurdima koji su se, uprkos snažnom protivljenju Turaka, pokazali pouzdanijim i boljim borcima.
Predsjednik Erdogan je čestitao predsjedniku Bidenu s izvjesnom zadrškom u poređenju s drugim američkim strateškim partnerima. Poželio je da “rezultati izbora budu korisni za ljude prijateljskih i savezničkih Sjedinjenih Američkih Država”. Ali je istovremeno poslao poruku poraženom Trumpu, zahvaljujući mu za “uobičajeno toplo prijateljstvo” i unapređenje “naših odnosa svojim dalekovidnim odlukama”.
Trebaće, dakle, puno lađa da prođe Bosforom dok predsjednik Biden ne dođe u Tursku. Ali, iako sa priličnom zadrškom u odnosu na Baracka Obamu i bez oštrih okuka koje je pravio njegov nepredvidivi prethodnik, Biden će kao predsjednik SAD-a obazrivo uspostavljati komunikaciju s predsjednikom Erdoganom.
Zato što je svjestan značaja Turske za vječno uznemireni Srednji istok i za zapadnu političku alijansu. U međuvremenu će se oslanjati na svoj tim, posebno navedenu trojku. Ili kako to kažu dvojica Turaka za koje sam, ako ništa drugo, amater u poznavanju politike Turske i njenog predsjednika. Prvi, bivši ministar vanjskih poslova Yasar Yakis, piše prošle nedjelje u Arab Newsu kako će predsjednik Biden sa svojim ljudima “vagati pluseve i minuse koraka koji bi mogli antagonizirati Tursku”. Oni će vjerovatno, dodaje, “pokušavati da Ankaru drže pod kontrolom, ne rizikujući da je izgube kao saveznika. Oluja se možda približava, ali još je teško predvidjeti kakvu bi štetu načinila”. Ne treba puno pameti da se otkrije kako tu oluju može izazvati započeto okretanje Turske prema Rusiji, i dalje prema Kini.
A kad se oluja smiri, Turske ne bi više bilo u NATO-u.
S Yasarom Yakisem sam se znao, ali s drugim, Edževitovim savjetnikom, ali i Erdoganovim parlamentarcem Halukom Ozdalgom mnogo više. U neprekinutom smo kontaktu i raspravama o turskoj politici, a ovih dana kaže da je “već sada članstvo Turske u NATO na papiru”, što se često spominje i u prijestolnicama Evropske unije. “Naravno”, dodaje, “tu je i biznis-aspekt s turske strane. Turska, koja želi da ostane unutar zapadne alijanse, mora sada da se odluči.” Kupovina raketnog sistema S-400 od Rusije “kritično je pitanje” te trgovine. Suprotno mnogim turskim i stranim komentatorima, Ozdalga misli da bi Erdoganova stranka AKP mogla “u posljednjem momentu” da se odrekne S-400, kad se “omča do kraja stegne”. Misli na pritisak Amerike i NATO-a da se Erdogan konačno odluči.
Ozdalga je u ranijim pisanjima i našim razgovorima taj S-400 detaljno apsolvirao, ne vidi od njega posebne strateške koristi, ali u ovom slučaju dodao je još jednu “bolnu tačku” u odnosima Turske i Bidenove administracije. “Napuštanje sistema S-400 nije jedina garancija ostanka Turske u zapadnim institucijama.
A BOSNA I HERCEGOVINA…
Bez okretanja demokratiji, nezavisnom sudstvu i petom stepenu slobode štampe Turska ne može nastaviti da u 21. vijeku funkcioniše kao što sada čini”, kaže.
Iako bi mi bivši posao u Turskoj nalagao veću obazrivost i diplomatsku uzdržanost, u tome se, u možda nešto blažim terminima, slažem ne samo s Ozdalgom nego s mnogim drugim Turcima kojima se ne mogu odreći iskrena ljubav i patriotizam prema svojoj domovini. Tako je veteran turskog žurnalizma i moj nekadašnji kolega iz Palestine, sada komentator Al-Monitora Cengiz Candar nedavno pisao: “Još postoji šansa novog početka tursko-američkih odnosa pod Bidenom.
Ali samo ukoliko Turska ponovo uspostavi demokratiju i vladavinu zakona, uz poštovanje ljudskih prava i oslobađanje hiljada intelektualaca, novinara, aktivista ljudskih prava i kurdskih političara kojima puni svoje zatvore”.
A što se tiče Balkana, što znači i Bosne i Hercegovine, i ovdje skora budućnost stabilnosti i mira dosta zavisi od daljeg razvoja američko-turskih odnosa. Ako ih pogodi neka oluja i otpuhne Tursku iz NATO-pakta, eto nam Rusije, za njom i Kine. A obje su velike sile, u ovom ili onom obliku ili području, već prisutne.
Biden kontra Erdogana